ŽIVOT ponekad piše tužne priče, ali lijepo je znati da postoje ljudi koji se pobrinu da te priče imaju sretan kraj.

Imao je pet godina i svega 13 kilograma 

Klaudijan je udomljen 2002. godine. Kaže da su njegovi udomitelji poželjeli to biti zbog ljubavi prema djeci te da su isprva htjeli onu iz obližnjeg sela na što im je socijalna radnica rekla da ima troje potrebitije djece.

"Došli su nas vidjeti i rekli su da će nas udomiti kada su vidjeli u kakvim smo uvjetima. Udomili su mene, brata i sestru. U kontaktu sam sa svima, sestra se javlja svako malo, ima dijete i živi u Njemačkoj. Brat u Irskoj zove ju svaki dan. Sa mnom se isto čuje svaki dan i dođe za svaki veći blagdan", kaže. 

Klaudijan nam je ispričao kako je sa šest godina od sestre saznao da ih je mama napustila kada je imao manje od dvije godine te da su bili u udomiteljskoj obitelji gdje su ih izgladnjivali. Tada mu je ispričala kako je dolaskom kod udomitelja imao pet godina i svega 13 kilograma, a nije znao čitati, pisati ni hodati ravno te da su ga sve to naučili u narednih nekoliko mjeseci. 

"Pola palačinke ja, pola brat i to je bilo sve za jedan dan, dok je sestra mogla dobiti jednu cijelu jer je bila starija. Rajčicu sam morao krasti iz vrta i čovjek koji je radio za prvu udomiteljicu davao mi je svježe mlijeko svaki dan. To je dosta duga i tragična priča. Kada sam navršio pet godina, otišao sam kod udomitelja kod kojih sam bio do prije nekoliko godina kada sam se zaposlio, ali svako malo  im dolazim u posjet. 

Kada sam prvi put došao kod njih, mislio sam da je njihova kuća hotel. Vrata posvuda, dva kata, a bilo nam je isprva čudno da smo imali svoju sobu jer smo navikli spavati svi na jednom krevetu. Imali smo svoje računalo, TV, a prvi dan smo dobili slatkiše, što nas je začudilo", kaže.

Klaudijan priča kako njegovi udomitelji nisu imali puno, ali su im priuštili sve.

"Kod novih udomitelja dobili smo sve što smo htjeli, što god su mogli priuštiti, sve su nam dali, PlayStation, igre, ma svega i svačega. Kod njih sam prvi put proslavio rođendan što mi je bilo veliko iznenađenje. Napravili su mi tortu, desetak vrsta kolača, sendviče s ribanim sirom, kiselim krastavcima i salamom, i dandanas pamtim kakav je bio osjećaj dok sam ih prvi put zagrizao", priča.

Biološki otac putovao 30 kilometara biciklom da ih vidi 

Kaže i da se njegov biološki otac uvijek trudio da ih vidi pa je tako putovao biciklom 30 kilometara do njih te da bi im uvijek nešto donio. Nažalost, umro je 2013. godine. 

Priča nam kako su njega, brata i sestru udomitelji i ostatak njihove obitelji prihvatili kao da su njihova biološka djeca pa je tako udomiteljičinu mamu zvao bakom, a nećakinja udomiteljice, koja je iz rastavljene obitelji, također je živjela s njima i bila im poput sestrične.

"Baka nas je čekala poslije škole kad god je išla u trgovinu, a dolazila bi biciklom iz drugog sela. Uvijek bi nam dala čokoladu, bananicu ili neki drugi slatkiš", priča Klaudijan.

Kaže da je upisao dva fakulteta što su mu omogućili udomitelji, zaposlio se i počeo ulagati i graditi u svoju budućnost. Udomitelj kojeg je nazivao tatom preminuo je ove godine u srpnju pa je mama ostala s još jednim djetetom od 17 godina koje želi biti veterinar i ići na fakultet. 

Ivanka iz Splita udomila je petero djece

Razgovarali smo i s Ivankom Dabro iz Splita koja je udomiteljica deset godina, a kada smo ju upitali što ju je nagnalo na to da se bavi udomiteljstvom, kazala nam je da je na to pitanje teško odgovoriti jer je teško uopće znati zašto ljudi rade određene stvari u životu, zašto neki napuste posao primjerice u banci i idu živjeti na selo ili u osamu.

"Kao vjernik, držim da je to bio Božji poziv, unutarnji glas koji me ponukao na to djelovanje. Oduvijek sam voljela raditi s djecom i nekako su djeca nalazila utočište i mir u mojemu društvu. Ne zato što sam neki vrsni pedagog, nego s djecom sam krajnje iskrena, a i inače ne volim neke kalkulacije u ophođenju s ljudima jer čovjek inače treba glumiti ili biti neiskren. To samo umara i stvara nemir, a djeci treba mir, čovjeku treba mir, istina", kaže. 

Priča nam kako je oduvijek imala potrebu za radom s djecom. 

"Iako me život odveo drugim putem, pa i nekim stranputicama, opet sam na kraju završila na neki sličan način u školi te radim kao asistent. Na Veleučilištu su nas dosta opširno upoznavali kako raditi s djecom s teškoćama, a i nastojala sam učiti i druge predmete kako bih lakše razumjela rad s potrebitom djecom", kaže Ivanka.

Ivanka i njezin suprug u braku su preko 30 godina. Uz tri biološka sina udomili su još četvero braće i jednu sestru koja trenutno nije kod njih, ali se uskoro vraća jer postaje punoljetna i, kako nam kaže Ivanka, želi živjeti s njima.

Djeca željna kečapa i majoneze 

Doživljaja s djecom je uvijek na pretek, a Ivanka je s nama podijelila priču o djevojčici iz doma željnoj kečapa i majoneze.

"Kada su curica i dva brata tek došli kod nas, dakle prije deset godina, otkrivali smo njihove talente. Voljeli su crtati, a ona je obožavala kečap i majonezu, kojih nema u domu kad i koliko želiš. Tako je nacrtala dvije vesele nasmiješene boce kečapa i majoneze, nalijepila ih na frižider i rekla: "Neka tu stoji moji keča i neza", tako ih je zvala i obožavala. I jedno vrijeme što god imali za ručak, na stolu je stajao i kečap i majoneza, trebali joj ili ne (smijeh)."

A da djeca prepoznaju brigu i iskrenu ljubav, govori činjenica da se svojim udomiteljima nerijetko vraćaju i da su im uvijek spremna pomoći.

"Jednom sam bila bolesna i ležala u sobi pa je mlađi dječak ušao i rekao: "Tebe sigurno boli kad ne ustaješ." Ja kažem, je. A on veli: "Ništa ti ne brini, sve ću ja uraditi. Ja sam se počela smijati, on veli: "Pa, ako ti svaki dan možeš brinuti o meni, mogu i ja bar jedan dan o tebi.", priča nam Ivanka.

Hrvati nisu dovoljno upoznati s pojmom udomiteljstva

Ivanka smatra da su u Hrvatskoj ljudi okvirno upoznati sa značenjem udomiteljstva, ali ne dovoljno. Kaže kako brojna ili gotovo sva djeca koja su izuzeta iz obitelji imaju traume.

"Mnogi mokre kao mali i još dugo poslije u krevet. Mnogi trebaju stručne tretmane primjerice logopeda, defektologa ili rehabilitatora. Iz nefunkcionalnih odnosa često proizlaze manje funkcionalna djeca s usporenim razvojem. Mnoga se ponašanja i osobine daju popraviti, ali neka jako teško. Pojedine traume se tek vide u pubertetu kad se formira mozak", kaže Ivanka.

Isto tako, smatra da se o udomiteljstvu ponekad priča na idealizirajući način, a, kako kaže, može biti da ni udomitelj ni dijete nisu idealni.

"To je jedan zahtjevan proces, ali ako mu se pristupi na realističan i optimističan način, uz upornost, vlastitu nadogradnju i skromnost, mislim da uspjeh ne može izostati. Primjerice, ni ja nisam znala što me čeka i kako će se stvari razvijati.

Smatram da ljudi ipak nisu dovoljno upoznati s pojmom udomiteljstva jer mnogi misle da djeci treba topli krevet, krepka juhica i zagrljaj, ali to nije dovoljno. Djeci trebaju sigurnost i vodstvo, granice i smjernice. Treba raditi s njihovim traumama i ranama i ozdravljati njihova loša sjećanja", priča Ivanka.

"Djeca su često emocionalno nesigurna i konfuzna"

Kaže i da malo dijete ne vjeruje u loše osobine svojih roditelja, ako imaju sreću da ih uopće poznaju. Oni su zbunjeni, a ne znaju zašto se tako osjećaju, često se srame zbog situacije u kojoj se nalaze. Kaže i kako djeca često ni ne znaju tko su im roditelji, ili jedan od roditelja.

"To im stvara emocionalnu nesigurnost i konfuziju. Svaki čovjek želi znati od koga je nastao pa da i nije sretan s tom osobom. Jednostavno, čovjek teži pripadnosti i teško je čupati korijenje biljci, a kamoli čovjeka izuzeti iz njegovih bioloških okvira. Ja imam sreću da moja djeca poznaju svoje roditelje ili barem majku.

Ja im ne narušavam sliku majčinstva, već ju samo nadograđujem u njihovim sjećanjima i emocionalnim okvirima. Svako dijete mora osjetiti majčinsku brigu i pogled, a onda i očev", kaže Ivanka.  

"Danas kada dođem u srednju školu najstarijem dječaku budem toliko sretna kada mi kažu da je vrlo pristojan, dobro uči, da je socijaliziran i smiren. Veli da mu je najvažnije da se osjeća slično kao ostala djeca koja imaju majku i oca i da ga je to držalo da ne skrene s puta ili se mentalno razboli", priča Ivanka.

Najvažnije je zaustaviti niz trauma kroz koje su djeca prolazila

Kaže da je njoj i njezinom suprugu najbitnije da znaju da su uspjeli u socijalizaciji, resocijalizaciji djece koja će jednoga dana biti zdravi i aktivni članovi društva, što bi na koncu značilo da su prekinuli niz obiteljskih trauma i društvene isključenosti. Osvrnula se onda i na financijsku situaciju.

"Država umjesto Domu izdvaja dio sredstava za udomitelje. Istina, iznos jeste niži nego da je dijete u Ustanovi, ali dostatan je za jedan pristojan život, što olakšava udomitelju koji često ne može raditi uz skrb o djeci. U sustavu je puno zaposlenih, a udomitelj je najčešće jedan nezaposlen, a drugi radi", kaže.

Ivanka napominje da onaj tko želi biti udomitelj ili upoznati udomiteljstvo mora razmišljati dalekosežno, a strpljivo živjeti dan za danom. Kaže da udomiteljstvo podrazumijeva aktivnu brigu za osobu, rad s djecom koja imaju traume, realan prikaz života i životnih stvarnosti bez idealiziranja te da je najvažnije biti primjer.

"Onaj tko uspijeva živjeti dosljedno, ima potencijal za postati udomitelj", zaključila je Ivanka.

U Hrvatskoj je sve manje udomitelja

Hrvatska bilježi nešto manje od 1300 udomiteljskih obitelji za djecu, što je poprilično manji broj nego prijašnjih godina. S druge strane, domovi za djecu sve su puniji. Tako je trenutno 2805 djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi, 1920 ih je smješteno u udomiteljskim obiteljima, 248 ih koristi uslugu organiziranog stanovanja, a 637 ih je smješteno kod pružatelja usluga za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi. 

Mladenka Ravenski predsjednica je udruge "Nada" Ivanec koja obuhvaća 15 udomiteljskih obitelji koje brinu za 21 dijete. Usto, udomljavaju i starije i nemoćne osobe. Udruga se također bavi prevencijom izdvajanja djece iz bioloških obitelji.

Ona je i sama udomiteljica. S udomljavanjem je počela 2000. godine i do sada je udomila 22 djece. Uz to što je tradicionalna, ona je i krizna udomiteljica što znači da prima i hitne slučajeve kada djeca ostanu kod nje dok im se ne nađe drugi primjeren smještaj.

"Imamo svoj tim koji se sastoji od psihologa i stručnih suradnika koji rade s obiteljima u kojima je Centar za socijalnu skrb uočio određeni problem i gdje su djeca na pragu izdvajanja. Ovakav se princip pokazao jako korisnim, djeca ostaju s roditeljima, a dobivaju potrebnu pomoć", kaže Ravenski.

"Zbog siromaštva se malokad dijete izdvaja iz obitelji, ali moramo znati da siromaštvo nosi neke druge posljedice poput alkoholizma, nasilja, grubog zanemarivanja i zlostavljanja. Djeca su često svjedoci loših odnosa između majke i oca", kaže.

Naglašava da je postalo izvjesno da sve manje ljudi danas žele biti udomitelji i da u našem društvu još uvijek vlada stajalište da su udomitelji ljudi koji se bogate na račun nesretne djece. O predrasudama da se udomitelji bogate na djeci, kaže da udomitelj neće moći izdržati dulje od godinu dana ako je isključivo novac motiv.

"Sve je više obitelji kod kojih je potrebno intervenirati"

Ravenski objašnjava kako su s tragičnim događajima koji su se pojavili u javnosti ljudi postali senzibilniji te se više ukazuje na probleme djece pa je tako i sve više anonimnih prijavljivanja. Isto tako, naglašava da je procjena stručnjaka da nedostaje tristotinjak udomiteljskih obitelji koje bi trebale biti ravnomjerno raspoređene.

"Sve je više obitelji koje imaju probleme i kod kojih je potrebno intervenirati. Udomiteljske obitelji se smanjuju umjesto da se povećavaju i onda djeca završavaju u domovima koji su pretrpani. Činjenica je da ni oni više nemaju kapaciteta", kaže.

"Djeca su nekada svjedoci i loših odnosa u obitelji pa se i to loše odražava na njih. Sve je više obitelji koje imaju probleme i kod kojih ponekad treba izdvajati djecu iz bioloških obitelji. Nažalost, broj udomiteljskih obitelji se zbog starosne dobi udomitelja smanjuje pa su nekada Centri primorani djecu smještati u Domove za djecu koji su ionako prenatrpani.

"Naknade se do lani i preklani nisu mijenjale 14 godina. Dugi niz godina dobivali smo 2000 kuna, a sada, nakon inflacije, vlada je digla opskrbnine na 2850 kuna. Od tog novca plaćaju se sve potrebe djece. To nije novac od kojeg se netko može obogatiti. Bogatstvo koje mi kao udomitelji imamo nije materijalno. Naša biološka djeca uče od onih koji dođu u naš dom i shvate što znači imati privilegiju odrastanja u funkcionalnoj i zdravoj obitelji, a i mi sami postajemo bolje osobe", kaže Mladenka.

Ipak, naglašava da bez kvalitetne financijske podrške nema ni kvalitetnog udomiteljstva.