SANDRA Benčić (Zeleno-lijevi blok) je jedna od istaknutijih saborskih zastupnica opozicije u ovom sazivu sabora. Ona je i, uz gradonačelnika Zagreb Tomislava Tomaševića, vjerojatno najpoznatije ime Možemo, a neki su je mediji već opisivali kao moguću hrvatsku premijerku. Ova pravnica je rođena 1978. godine u Zaboku, a prije ulaska u politiku je godinama bila ljudskopravaška aktivistkinja.

U velikom intervjuu za Index, koji je vođen u srijedu, 21. prosinca, s Benčić smo razgovarali o nizu aktualnih tema domaće i svjetske politike. 

No, prvo smo se dotaknuli najvažnije sporedne stvari na svijetu, s obzirom na to da je velika obožavateljica nogometa te ga voli i gledati i igrati. Spomenula je i da nakon intervjua ide igrati utakmicu roditelji protiv djece u kvartovskom klubu koji pohađa njezin sin. 

Intervju koji možete pročitati skraćena je verzija razgovora koji je trajao sat i 20 minuta.

Primijetio sam na Facebooku da ste pratili utakmice hrvatske nogometne reprezentacije i navijali. Jeste li zadovoljni trećim mjestom? 

Nisam očekivala da ćemo doći do trećeg mjesta, moja su očekivanja bila nešto niža. Možda je to bio obrambeni mehanizam, ali sam zbilja oduševljena konačnim rezultatom. Prvi put imamo kontinuitet, Hrvatska je sad potvrdila da je u svjetskom vrhu i apsolutna klasa. Jako mi se sviđalo kod igre naše nogometne reprezentacije, posebno u utakmici s Brazilom, što se igralo taktički, što se zaista unaprijed razmišljalo kako da se postigne rezultat. Nije se išlo ho-ruk.

Jedna od glupih rečenica koja se ponavlja kad krene Svjetsko prvenstvo ili Olimpijada je da sport treba odvojiti od politike. Naročito na tom nivou zapravo je nemoguće odvojiti sport od politike zbog niza razloga. Hrvatska nogometna reprezentacija ima svoj politički aspekt, koji se između ostaloga izražava kroz izjave izbornika Dalića o poniznosti, vjeri, braniteljima i slično ili izjavama nekih reprezentativaca poput Dejana Lovrena. Kako gledate na to?

Evidentno je da je izbornik Dalić u političkom spektru nasuprot mojih vrijednosti, što je legitimno. Međutim, on nije direktno angažiran u političkoj utakmici, iako sigurno ima utjecaja na dijelove društva sa svojim izjavama te utječe na formiranje javnog mnijenja kao opinion maker.

Ipak, Dalić je prvenstveno izbornik nogometne reprezentacije. Tu ima dobre rezultate, a u politici nema nikakve, jer se time ni ne bavi. Nemam potrebu baš njega u bilo što uvjeravati ili se pozicionirati u odnosu na njegove izjave koje imaju vrijednosnu ili političku poruku.

Mitologija koju on iznosi u javnom diskursu njemu vjerojatno služi i za homogenizaciju grupe, što je u sportu legitimno. S druge strane se mi kao društvo zbilja trebamo manje baviti mitovima i prošlošću te priznati da u mnogim stvarima nismo dovoljno dobri kao u nogometu. Ne možemo mjeriti uspjeh našeg društva uspjehom nekih pojedinaca. 

Pređimo na temu Možemo. Koja je vaša trenutna funkcija u toj platformi? Stranci?

Mi smo stranka. 

Vi ste predsjednica? Koordinatorica? Pitam jer pratim rad Možemo, a nije mi do kraja jasno.

U Statutu imamo predviđena dva koordinatora stranke, od kojih jedna mora biti žena. To je model koji često koriste zeleni. Uz mene je koordinator Možemo još i Teodor Celakoski. Ta funkcija podrazumijeva da predstavljam Možemo u javnosti.

Naravno, radim i na razvoju stranke, s lokalnim grupama vijećnika te s članstvom na tematskim stvarima. Primjerice, imali smo sad raspravu o planiranju energetske tranzicije za Hrvatsku. Ta funkcija zapravo znači i puno unutarstranačkog rada, što je uz vođenje našeg saborskog kluba, Odbora za okoliš itd. jedna dupla šihta svakodnevno.

Što radi drugi koordinator Celakoski? Nikako da vidim neki veliki intervju s njim.

On se bavi unutarnjim ustrojem stranke, radom s članstvom na terenu, pitanjima pregovora s koalicijskim partnerima. Recimo da su njegove odgovornosti više prema unutra, a moje prema van. 

Hoće li doći do ujedinjenja s Novom ljevicom?

Taj proces, kao i onaj spajanja sa Zagreb je naš je u tijeku. Stvorili smo uvjete za sudjelovanje i drugih lokalnih inicijativa u procesima odlučivanja u stranci. Očekujemo da će sve to biti gotovo do kraja ovog mandata.

Istaknuli ste se radom u saboru. No, zanima me što vi kao saborska zastupnica radite kada niste na plenarnoj sjednici?

Rad u saboru je mnogo više od toga. Veliki dio vremena odlazi na rad u odborima. Ja sam predsjednica Odbora za okoliš i nedavno smo dobili nagradu GONG-a kao najtransparentniji odbor. Prenosimo sve sjednice uživo, a sva naša dokumentacija je javno dostupna. Članica sam i u drugim odborima, poput onoga za Ustav, što također traži dosta rada.

Jako važan dio mog saborskog rada jesu sastanci s građanima ili s predstavnicima civilnih udruga, maltene svaki dan. Za to odvajamo puno vremena, jer želimo da našu politiku temeljimo na konkretnim potrebama građana. Tu su naravno medijske obaveze koje idu kao na traci.

Nas šest u klubu se ponašamo kao da smo u nekom mnogo većem klubu s više ljudi, jer sve pratimo i pripremamo se za sve teme o kojima se raspravlja. Konzultiramo se sa stručnjacima, s neovisnim institucijama poput pravobranitelja i slično. 

Zadnja stvar koja je izazvala veliku pozornost javnosti u vezi sabora je bilo glasanje o obuci ukrajinskih vojnika u Hrvatskoj.

U petak, 16. prosinca, glasalo se o dvije odluke koje se tiču Ukrajine. Jedna je bila HDZ-ova odluka, koju je predložila vlada. Dakle, odluka da se ide u obuku ukrajinskih vojnika u Hrvatskoj, a u njoj su bili nabrojani svi aspekti koje se tiče isključivo borbenog djelovanja.

Druga odluka o kojoj se odlučivalo je bio naš prijedlog u obliku zaključka, koji je također predviđao obuku ukrajinske vojske i da Hrvatska bude dio vojne misije EUMAM, ali u neborbenim aspektima. To također znači obuku ukrajinske vojske, ali u području razminiranja, osiguranja dokaza za postupke suđenja za ratne zločine, edukacije medicinskog osoblja saniteta, jačanja kapaciteta vojske za nošenje s traumom i PTSP-om itd.

Riječ je o onim područjima u kojima Hrvatska jedina u Europskoj uniji ima recentno iskustvo i koja odgovara na potrebe koje je Ukrajina iskazala, a u skladu s našom ekonomskom i vojnom moći. Time bi se razriješila masa drugih stvari, uključujući i činjenicu da je dvije trećine građana imalo problem s borbenom obukom.

Naš prijedlog je bio prihvatljiv i širokom političkom spektru, kao i većini građana. Da je postojala politička volja, u trenutku kada u saboru nije prošla HDZ-ova odluka, moglo se podržati našu. HDZ je mogao dići ruke za to i za tu odluku bismo imali i veću podršku od dvije trećine zastupnika. 

Plenković je u unutarnjopolitičkom smislu odluku o vojnoj obuci ukrajinskih vojnika iskoristio kao wedge issue, kako se to kaže u američkoj politici, dakle kao temu za koju je znao da će izazvati podjele. No, zašto nije bilo moguće da se i HDZ-ov i vaš prijedlog realiziraju? Oni se međusobno ne isključuju.

Stanje naše vojske je znamo kakvo. Nama avioni padaju s neba. O čemu mi pričamo? Evo još jedan primjer: mi već tri godine za redom u državnom budžetu imamo nekakvo misteriozno oklopno vozilo koje se nabavlja, ali se još nije nabavilo. Znači, oni tri godine za redom ne mogu nabaviti jedno oklopno vozilo.

Također, ako je Irska mogla izabrati neborbenu obuku, ako je mogla Bugarska, zašto ne bi mogla i Hrvatska? Vojnu obuku rade one zemlje koje doista imaju borbenu moć, poput Francuske. Imamo li mi vojnu opremu na kojoj ćemo obučavati Ukrajince, a koji oni imaju? Nemamo! Zato jest adekvatnije da taj dio obuke preuzmu članice EU s većim vojskama, koje su Ukrajini pomagale i s većim naoružanjem.

No možemo im pomoći u vezi onih aspekata u kojima Hrvatska jedina ima iskustva u EU. Taj prijedlog je i dalje na stolu, premijer Plenković ga i dalje može podržati ako mu je doista stalo do Ukrajine. Plenkovićev cilj nije bio da dobije politički konsenzus u vezi tih pitanja, već da izazove podjele.

Smatrate li vi da je širenje NATO-a na istok jedan od elemenata koji su doveli do ruske agresije na Ukrajinu?

Ne može se reći, niti bi bilo dobro pretpostavljati da se agresija ne bi dogodila da toga nije bilo. Sigurno je da je Putin imao kontinuiranu politiku prema Zapadu da se NATO ne širi na ruske granice. Međutim, NATO je već bio na ruskim granicama. Nije Ukrajina bila neki presedan. Dapače, napad na Ukrajinu je rezultirao još većim širenjem NATO-a do granica Rusije.

Putin se tu preračunao i dobio suprotno od onoga što je očekivao, dobio je konsolidaciju Zapada i NATO-a, za koji prije toga nije postojao toliki entuzijazam. Gledajući koja je Putinova agenda, ne mislim da agresije ne bi bilo, ali mogu i reći da nije bilo dovoljno dijaloga i taktiziranja sa strane Zapada. Nije bilo mudrosti da se predvidi taj napad. EU je do zadnjeg dana negirala da će doći do napada na Ukrajinu.

Je li se vaš entuzijazam za NATO povećao nakon što je Rusija napala Ukrajinu?

Entuzijazam bi bila prejaka riječ. Hrvatska je članica NATO-a i sa svojom ekonomskom moći ne može imati veliku vojnu moć, pa je u ovom trenutku dobro što smo u takvom vojnom savezu.

Ono što mislim da nije dobro je što Europska unija sebe stavlja u poziciju ovisnosti o vojnoj moći SAD-a. Naročito jer se istovremeno EU stavila u poziciju ovisnosti o ruskim energentima. Ta kombinacija je bila golema strateška pogreška, koji sada priznaju i oni koji su doveli do toga. Mislim da se Europskoj uniji to više nikad ne smije dogoditi.

Dakle, zalažete se za vojsku EU na tragu onoga što traži francuski predsjednik Emmanuel Macron?

Treba krenuti u procese koordiniranja onog što već imamo u sklopu nacionalnih vojski i onda vidjeti kako bolje graditi veću neovisnost Europske unije o vanjskih faktorima. EU mora imati svoje vlastite obrambene mogućnosti, no EU mora ostati i predvodnica mirotvorne politike na globalnoj razini. 

Index je ovih dana objavio veliku priču o curenju privatnih podataka građana iz agencija za naplatu dugova. To je tema kojoj se već bavite. Što biste vi tu htjeli promijeniti?

>> Index Istrage: Procurili osobni podaci 77 tisuća građana, njihovi OIB-ovi i dugovi

Dvije godine upozoravamo da će se nešto tako dogoditi. Agencija za naplatu dugova su potpuno neregulirane. Pekare imaju regulaciju, frizerski saloni imaju regulaciju, ali te agencije ne. One s otkupom dugova dobivaju i sve podatke građana, uključujući i adrese ljudi koji su dužnici, pri čemu te agencije dugove mogu prodati dalje na međunarodnom tržištu.

Građani mi kažu da ih zovu, primjerice, iz Češke i govore im da su im dužni, a ne znaju im reći ni što ni kako. Građani ni ne znaju kod koga završi njihov dug. Prema nekim procjenama, to tržište je teško 40 milijardi kuna. Mi kao država trenutno dozvoljavamo da se 40 milijardi kuna potraživanja vrti i preprodaje bez ikakve regulacije te da se ti dugovi utjeruju kod građana na načine koji bankama nisu dozvoljeni.

Predlagali smo izmjene Zakona o kreditnim institucijama i Zakona o potrošačima koji bi to riješili. Htjeli smo da se potrošački krediti ne smiju prodavati bez pristanka dužnika. HDZ nas je svaki put odbio.

Mislite li da je HDZ pod utjecajem agencija za naplatu dugova ili da ih jednostavno nije briga?

Kako je ministar Paladina došao do nekretnina IGH? Tako što je te nekretnine upakirao za dugove koje je IGH imao, a kada su ti dugovi postali riskantni, otkupila ih je agencija za naplatu potraživanja. Zalog su bile te nekretnine, koje je on kupio i aktivirao kao zalog. Te agencije služe da se prikriju razne novčane transakcije. Akteri u svim tim pričama su ili članovi HDZ-a ili ljudi bliski HDZ-u. Pa evo i jedan ministar u Plenkovićevoj vladi.

Agencije za naplatu dugovanja postoje da se preko njih pere novac?

Postoji veliki rizik da se radi baš i o tome. Nije to samo u Hrvatskoj, to je globalna pojava. Naročito jer se ti dugovi mogu preprodavati na međunarodnom tržištu. Još kad u tu priču uključimo porezne oaze…

Primjerice, zašto vlasnik PPD-a, odnosno s njim povezane pravne osobe  imaju firmu na Malti? Zato što je to porezna oaza. Država namjerno i sustavno ne regulira to područje i stavlja građane u poziciju da njihovi privatni podaci iscure i pretvara ih u metu lihvarenja.

Imamo slučajeve u kojima se dužnicima dolazi pred kuću i maltretira ih se. Pa ako država to ne može zaustaviti i regulirati, kako se uopće možemo smatrati državom? HDZ ima interes da to područje ostane neregulirano. Pregovarali smo s njima, nudili im da oni iznesu svoj prijedlog. Dobili smo jedno veliko “ne”.

Kako napreduju pregovori o promjeni Ustava?

HDZ zapravo nije spreman pregovarati. Ne žele uopće uzeti u razmatranje naš prijedlog da se u taj paket promjene Ustava uključi i pravo žene da slobodno odlučuje o rađanju. 

Sve glasniji zagovornici zabrane prava na pobačaj javnosti nude narativ koji počinje otprilike s rečenicom “Što je širila noge ako nije spremna rađati?”, pa se nastavlja s pričom o “ubojstvu nerođenog djeteta”, da bi kulminirao svojevrsnim preokretom u koji se kaže da je zaštita fetusa novi horizont ljudskih prava. Kako gledate na sve to?

Već desetak godina u Hrvatskoj postoji organizirana mreža koju podržavaju američke konzervativne organizacije. To postoji i u drugim zemljama Europe, a svi su oni organizirani na isti način. Imamo udarnu organizaciju, poput U ime obitelji Željke Markić, pa onu koja se kao bavi pitanjem kulture, a to je Centar za obnovu kulture Stjepe Bartulice, i one koji se time bave s pravne strane, poput Ordo Iurisa iz Poljske, koji ima svoju ispostavu u Hrvatskoj povezanu s Vicom Batarelom.

Oni su preuzeli diskurs ljudskih prava, jer su dobro primijetili da u Europi s time mogu proći, a žele kršiti ljudska prava. Ta strategija se već realizira u Poljskoj i vidimo dokle je to otišlo. Žene su tamo danas drugorazredne građanke, koje nemaju pravo na prekid trudnoće čak ni kad im je život ugrožen.

U Hrvatskoj pak dvije trećine građana i dalje podržava pravo žene na izbor, a neka istraživanja pokazuju da tako misli i čak 60 posto glasača HDZ-a. Te organizacije djeluju s dugoročnim ciljevima i smatraju da u roku od 20-30 godina mogu promijeniti mišljenje hrvatskog društva. S obzirom na sredstva koja imaju, oni pomiču te granice.

Zabrana pobačaja je samo jedan element njihove cijele priče, u kojoj je konačni cilj restauracija srednjovjekovnog modela vladanja, njihove međunarodne mreže u svom dokumentu Agenda Europe istakle su tekovine Francuske revolucije i ideju jednakosti kao osobito problematične. 

Upravo ste me uvjerili da lijevo-liberalna opozicija treba pokrenuti referendum o tome da se pravo na pobačaj stavi u Ustav. Ako već postoji tolika podrška u društvu, zašto to ne iskoristiti sada, a usput i zadati udarac nastojanjima tih opasnih organizacija?

Rekli smo i da je referendum krajnja instanca da se pravo žene na pobačaj stavi u Ustav. U opoziciji smo odlučili da ćemo prvo koristiti saborske mehanizme, pa ćemo onda odlučiti o referendumu. Ima tu još jedna stvar. Smatram da za naše društvo nije dugoročno dobro da se o ljudskim pravima odlučuje na referendumu.

Bolje je da se ta zaštita ostvaruje kroz jačanje i rad institucija. Zato prvo želimo iskoristiti sve mehanizme predstavničke demokracije. To dolazimo do najvećeg problema, a to je što Plenkovićeva vlast od 2017. do danas nije pokazala nikakav interes za gradnju konsenzusa. Za njega vrijedi “my way or the highway”.

Ja mogu što hoću, kako je rekao.

Da, ali mu često pokažemo da ne može. Onda on pak sve u opoziciji proglasi neprijateljima države i putinofilima. Nevjerojatno je koliko je Plenković otklizao u autoritarnost.

Želi nas odvesti u orbanovštinu. Imamo premijera koji je sastavio nekompetentnu vladu i koji ignorira unutarnje probleme države, jer se voli baviti samo vanjskim pitanjima. A kada mu neka institucija pruži otpor, on je krene uništavati i difamirati.

Primjerice Povjerenstvo za sukob interesa.

Sva pravobraniteljstva. On ne pušta njihova izvješća na saborsku raspravu. Pa i sabor, preko difamacije opozicije i slabljenja uloge sabora u kojoj nijedna inicijativa opozicije ne može proći.

HDZ je prošli tjedan odbio naš zaključak da se promijeni Zakon o socijalnoj skrbi kako bi se roditeljima njegovateljima djece s teškoćama omogućilo pravo 6+6. Da ne moraju maltene par dana nakon smrti djeteta ići na zavod za zapošljavanje. Saborski zastupnici i ministri imaju pravo na 6+6.

HDZ je to odbio, a to bi na godišnjoj razini koštalo državu maksimalno dva milijuna kuna. Pa to je novac koji se godišnje u saboru valjda potroši na toalet papir! I oni to odbiju! Samo zato jer je riječ o inicijativi opozicije. Uostalom, zbog Plenkovićeve potrebe za autoritarnom kontrolom svega on je i u stalnoj zavadi i s Pantovčakom.

Spomenuli ste Pantovčak. Plašite li se vi Zorana Milanovića?

Zakaj bi se, pobogu, plašila Zorana Milanovića?

Milanović je na početku svojeg mandata govorio o Republici Hrvatskoj, sada govori o domovini s velikim D. Izvrijeđao je ženske organizacije, relativizirao genocid u Srebrenici, najbolji pajdaš mu je Milorad Dodik, pljuje po BiH, vrijeđa političke analitičare i novinare s kojima se ne slaže… Mogao bih nabrajati još pet minuta. Ali nikako da se dogodi ta kap koja bi prelila čašu Možemo u smislu da kažete da imamo problem s ovakvim ponašanjem predsjednika RH.

Mi smo i oko Srebrenice i oko Aleksandre Zec i oko njegove politike prema BiH i oko ulaska Finske i Švedske u NATO imali drugačiji stav i kritizirali njegove izjave. Milanović nije nikada - NIKADA! - bio naš kandidat, da bismo se od njega morali ograđivati. On je bio SDP-ov kandidat. Nije bio naš kandidat.

No, predsjednik države ima male do nikakve ovlasti. Sva moć je u rukama premijera, a Plenković je još dodatno koncentrirao moć u svojim rukama. Taktički gledano, svaka opozicijska stranka se treba postaviti tako da gađa tamo gdje je moć, a ne tamo gdje nije. Posebno ako bi to dodatno ojačalo onoga kod kojega je već prevelika moć.

Koliko god se ne slagala s nekim izjavama predsjednika Milanovića, naš glavni neprijatelj je HDZ, jer oni uništavaju institucije i onemogućavaju da se ekonomski, demokratski i društveno razvijemo.

Hoće li Možemo imati predsjedničkog kandidata na sljedećim izborima?

Nismo o tome još odlučivali, ali to je moguće. Mi smo sada treća stranka u državi. 

Kako vama izgleda saborski klub HDZ-a? Pratim svakodnevno hrvatsku politiku i rad sabora, no nisam siguran da bih mogao nabrojati deset njihovih saborskih zastupnika. Pitam to i u kontekstu Plenkovićeva upravljanja strankom, vladom pa onda i državom.

Imali smo nekoliko puta situaciju u saboru da smo se pitali tko je sad taj čovjek za govornicom. Onda bismo shvatili da je to neki saborski zastupnik HDZ-a kojeg dosad baš i nije bilo u saboru, osim što dođe na glasanje.

U tom klubu nema nikoga tko bi se isticao bilo čime. Plenković želi takve saborske zastupnike HDZ-a, ali i takve ministre. Pa Banožić mu je ministar. Grlić-Radman?! Jel bi Index uzeo Grlić-Radmana da vodi vanjskopolitičku rubriku?

Ne.

A on je ministar vanjskih poslova. To je Plenkovićev model. No, zastupnicima HDZ-a se mora priznati disciplina i dobra koordinacija. Zna se točno koga će napasti, da će sami sebi međusobno replicirati, tko će i kako hvaliti Plenkovića. Sve im se unaprijed napiše, oni to pročitaju. Branko Bačić tu zna što radi, vodi taj klub baš onako kako Plenković želi.

Ima li među saborskim zastupnicima desne opozicije političara ili političarki za koje pomislite “šteta što nisu na našoj strani”?

Ima jako dobrih zastupnica. Primjerice Ružica Vukovac, koja se odlično bavi temom poljoprivrede. Inače je vrlo ugodna i suradljiva osoba. Aktivna je, vidi se da je detaljno upućena u svoje područje. Tu je i Vesna Vučemilović, koja je uvijek odlično pripremljena za ono o čemu govori. Bila je članica Odbora za okoliš i doista smo izvrsno surađivale. Stalo joj je do onoga čime se bavi. 

Kada su saborski zastupnici daleko od kamera, vlada li među vama prijateljska atmosfera ili se ne možete međusobno gledati?

Postoje ljudi koje izbjegavam, postoje ljudi s kojima moram komunicirati na pristojan način, a postoje i oni s kojima se može popiti kava i zezati. U saboru provedem više vremena nego doma. Tamo je kao u svakom radnom kolektivu. Postoje oni s kojima se rado družite i radite i oni koje radije izbjegnete, postoje oni koji rade puno i neki koji ne rade ništa.

Prebacimo se sad na temu zelenoga u zelenoj ljevici. Rat u Ukrajini je cijelu energetsku politiku Europske unije doveo u pitanje. Kako u tom kontekstu sada gledate na pitanje nuklearne energije?

Prvo moramo shvatiti kako se Europa našla u ovakvoj krizi. Perspektivu Europe da bude kontinent jake i samodostatne ekonomije je u 1990-ima i nultim godinama ovog stoljeća uništila neoliberalna ekonomska ideologija.

Radikalno tumačenje tržišne ekonomije su pod utjecajem lobista preuzele institucije EU, što je dovelo do zatvaranja nekih ključnih industrija i njihova preseljenja u Kinu i neke druge zemlje. Zatvorili smo brodogradilišta, učinili se ovisnima o ruskim energentima, ali ne samo o njima.

Sve to je sad došlo i nazad i ujelo nas za stražnjicu. Sve nam se vraća unutar zadnje dvije godine. Jedan brod zapne u Sueskom kanalu i cijela nam ekonomija stane. Shvatili smo što znači kad nemamo u Europi ono što je strateško, što je potrebno za preživljavanje, jer se to ekonomski liberaliziralo, gledajući kratkoročni profit, a ne dugoročnu dobit društva u cjelini.

Ako to nije lekcija za sve članice EU u vidu ekonomske politike koju vode, onda ćemo propasti. Najgore je što trenutno vodstvo EU to ne razumije te pokušava krpati da bi taj neoliberalni model preživio. On je mrtav, ali mrtav na način da se vraća iz groba i zabija nam kolac u leđa. 

Nuklearna energija?

Baš smo imali stručnu tematsku raspravu unutar stranke o energetskoj politici. U tom kontekstu razgovaramo i o kontroverznim temama za zelene, što uključuje i nuklearnu energiju. Sve uzimamo u obzir, sve provjeravamo, te ćemo na temelju toga donijeti politički stav. Naš pristup je da gledamo na cjelinu, na sve što se tiče nekog resursa - koliko ga ima, je li obnovljiv, može li se reciklirati itd. 

Što se tiče tema koje Možemo smatra važnima, a nisu zasad izazvali veći interes javnosti, koje biste ovom prilikom stavili u prvi plan.

Prvo, porezna politika Republike Hrvatske. Na nju gledamo kao na jedan od temelja ekonomski pravednog društva. Porezna politika određuje koliko netko u državi može biti bogat, odnosno siromašan i kako se država odnosi prema pitanju ekonomske jednakosti. O tome smo puno govorili i imali puno prijedloga, ali se medijski malo prati. Na Indexu je bilo popraćeno, ali to je izuzetak.

>> Benčić kaže da vlasnici apartmana plaćaju najmanje poreze. Pitali smo je da objasni

Drugo, stambena politika. Ova koju sada imamo je jedan od ključnih uzroka naših ekonomskih i demografskih problema. Demografska slika se neće popraviti tako da nagovaramo žene da imaju petero djece ili zabranimo pobačaj, već da mladim ljudima osiguramo mogućnost da se odsele iz roditeljskog doma prije 35 godine. Zato se ljudi kasno odlučuju imati djecu. 

Da pojasnimo. Država treba graditi stanove za svoje građane - da ili ne? 

Da, ali ne samo graditi, nego i otkupljivati izgrađene stanove i povećati svoj stambeni fond. Onda ih davati u dugoročni javni najam na način da udio troška stanovanja, tu mislim i na režije, bude manji od 30 posto kućnog budžeta.

Pa više si ni liječnici, kao viša srednja klasa, ne mogu tako lako priuštiti stan, posebno u obalnim gradovima. Posljedica toga će biti da u Puli, Splitu i Dubrovniku nećete moći dobiti učitelje i liječnike. Oni si neće moći priuštiti život u tim gradovima ako ovako nastavimo.

Što još?

Treća stvar je ukupna ekonomska politika, koja se kod nas temelji na potrošnji, uvozu i rentijerstvu. To treba transformirati u ekonomiju koja je proizvodna i koja proizvodi resurse koji će nam trebati u transformacijama koje dolaze.

Mi u Hrvatskoj imamo samo jednu firmu koja proizvodi solare. Sav novac koji ćemo povući iz EU fondova za solare će zapravo opet otići van. Hrvatska sada porezno favorizira rentu i kapital, a kažnjava rad i proizvodnju. Svatko tko nešto proizvodi u Hrvatskoj je u osnovi entuzijast. Država ih ne potiče, već im radi konkurenciju favoriziranjem drugih ekonomskih sektora.

Ako Možemo nakon sljedećih izbora bude u prilici sudjelovati u vladi ili je čak voditi kao najjača stranka u koaliciji, vidite li sebe na nekoj odgovornoj poziciji u vlasti?

Svaka stranka za cilj ima doći na vlast. To je i smisao bavljenja politikom, doći u poziciju da ostvariš svoje ideje. Preuzimanje odgovornih pozicija u izvrsnom vlasti ide s time. 

Pitam to u kontekstu pa i ničeanske volje za moć. Ne zbog sebe samih, već zbog toga da vodiš politiku za koju se zalažeš. Odnosno, kad smo u Hrvatskoj na vlasti imali lijevo-liberalne vlade, činilo se kao da se one plaše vlasti, a da ih je u svemu prvenstveno vodio strah.

Cilj nam je doći na vlast i provesti svoj program. No, spremni smo i izgubiti vlast, jer nam je cilj provesti dubinske, transformativne procese koji su teški i zbog kojih možemo i izgubiti popularnost među građanima. Želimo provesti promjene koje se onda neće moći poništiti. Transformirali Hrvatsku mogu samo oni koji politiku ne gledaju kroz dionice od 4 godine, već dugoročno.