LAŽU da su prošle 83, skoro 84 godine od rođenja Scotta Glenna. Po kojoj logici je on stariji od, recimo, Pacina ili De Nira? To je umjeren misterij, ali i podatak u koji nemamo izbora nego povjerovati. Ajde, jasno da nije više onaj gradski kauboj koji grize tridesete, prekaljen i životno samouk, ali on to nije bio ni u svojim zlatnim danima kad smo mislili da jest. Cijela vremenska linija mu je izmještena i tim pomicanjem dođosmo do trenutnog već dubokog devetog desetljeća.

Na engleskoj Wikipediji mu čak ni nema godine rođenja, vjerojatno je sagorjelo pensilvanijsko rodilište u kojem je ugledao svjetlost dana pa nisu htjeli riskirati grešku bez njihovih spisa, ali na IMDb-u i ostalim stranicama godina je 1939. i time je ta tema zaključena. Pa da pređemo na konkretno.

Scott je irskog i indijanskog porijekla, djetinjstvo je proveo u krevetu liječeći se od svih zabilježenih bolesti, najžešće od šarlaha, a i kad je ustajao, to nije izgledalo kako treba jer je izrazito hramao. Međutim, uspio je sve prebroditi i izrasti u zdravog mladog Amerikanca voljnog klanjati se prugastoj zastavi, što je i uradio.

Bio u marincima, okušao se i kao pisac

Tri godine je služio u marincima te stekao znanje i iskustvo koji se nisu mogli mjeriti s prethodnim i budućim. Nekoliko mjeseci je radio kao sportski reporter, potom pokušao i kao pisac, ali loše mu je išlo sklapanje dijaloga i tad se dogodio ključni trenutak. 

Upravo iz želje da bude što bolji u razumijevanju dijaloga, počeo se baviti glumom i taj posao je trebao biti samo sredstvo poslije kojeg bi se vratio pisaniji, no uvidio je da je dobar, uvidjeli su i drugi, pa je ostao glumac. Sve se to dogodilo na putu za ludilo sredinom šezdesetih kad je američki film trpio (vjerojatno neophodne) reforme, ali za čovjeka s dva imena to nije previše vrijedilo jer je tad tek stigao do Broadwaya i malo televizije, a i na filmu je postao primjetan tek početkom osamdesetih iako je debitirao još 1970.

U neprimjetnoj fazi je zabilježio i dva klasika, to su Nashville i Apokalipsa danas, međutim pravi Glenn je krenuo diktirati tempo od Gradskog kauboja (ili Urbanog kauboja) s Travoltom i Debrom Winger. Tad su njegova savitljiva, koščata figura i iscijeđeni obrazi upali u svoj najbolji filmski period iako neki smatraju da je taj period bio desetljeće kasnije.

Postao epizodist

Ali realno nije, jer od 1980. i Kauboja, Scottina je zaredao u narednih nekoliko godina naslove u kojima je dijelio platno s gigaimenima, iza kamere su bila ista takva, a najvažnije, on je bio istaknut i uglavnom u prvom planu. Koliko god voljeli Jacka Crawforda kasnije i šta ti ja znam, mora se priznati da je tad Scott već postao epizodist.

Dakle, u ranim i srednjim osamdesetima (kad je već gurao 40+, mada se ne bi reklo) imao je Pravu stvar Philipa Kaufmana gdje je bio član brutalne postave i objektivno brutalnog filma, onda akciju Izazov režiranu od strane Johna Frankenheimera, napisanu rukom Johna Saylesa i ni s kim drugim do Toshirom Mifuneom na mjestu glumačkog partnera. 

Tu su i Personal best Roberta Townea, Rijeka sa Sissy Spacek i Melom Gibsonom, The Keep Michaela Manna, Divlje guske 2, Silverado, sve naslovi sa sjajnim ekipama... A recimo i da je '87. bio Čovjek na vatri prije Denzela i sve to govori o njegovoj prominentnosti. Priče su se gradile ili oko njega samog ili oko njega i još nekoliko momaka i premda zvuči neizgledno, on je bio američki "leading man".

U to vrijeme je svoje uspjehe bilježio i David Carradine koji je prilično slično izgledao, takva je vjerojatno bila moda i sirova žilavost se tražila, ali život je mazio Davida onoliko koliko smrt nije, dakle on je ipak mogao gaziti utabanom očevom stazom dok sam ne prohoda, dok je Glenn sve sa svojih 10 irsko-indijanskih prstiju stvorio.

To su osamdesete, a u sljedećem desetljeću je uslijedila spomenuta epizodna dionica, svakako kao Crawford u Kad jaganjci utihnu, lik koji su pored njega igrali možda čuveniji Dennis Farina, Harvey Keitel i Laurence Fishburne, ali Scott ga je glumio u najboljoj adaptaciji Harrisovih romana.

Svatko ga je znao prepoznati

Uz taj izlet imao je i Lov na Crveni oktobar, odličnu ulogu u Backfire, pa Apsolutnu moć, Hrabrost pod paljbom, Virgin Suicides, onda u 21. stoljeću još nekoliko jako zapaženih uloga, prije svega kao Ezra Kramer u dva dijela serijala o Jasonu Bourneu, također i Vertical limit, Dan obuke, Paperboy, Stoneov W., par sudjelovanja u serijama (The Leftovers kida) i mnogo je to garancija da apsolutno svatko zna prepoznati Scotta Glenna kad ga vidi, pa sve i da nije ljubitelj filmova iz ere kad je Scott bio jahač na duge staze.

Još bi to bilo pojačano da je ostao Clay Morrow u Sinovima anarhije, međutim snimio je samo pilot-epizodu i onda je odlučeno da ipak Ron Perlman preuzme ulogu, a njegove scene su zamijenjene novima. 

Za Scotta Glenna ništa osim riječi "legendaran" nije opcija. Strog i sa slabotreperećom lampicom koja svijetli na prisustvo empatije u izrazu lica, to je ovaj baja i to je već dugi niz desetljeća koliko ga publika prati prilikom svakog koraka.

I kad mu je već "izmještena vremenska linija", onda nek doživi bar stotinjak godina i nadoknadi vrijeme koje nismo imali, a mislili smo da imamo s njim. Theodore Scott Glenn.