NEDALEKO od Vrbovca smjestila se udruga Plavi križ, mjesto gdje život dijele psi i mačke, kao i farmske životinje. Pedesetak životinja ovdje je pronašlo svoj stalni dom, dok je kroz ruke udruge prošlo i više od tri tisuće životinja koje su tri žene, Agneza, Jelena i Iva, spasile i omogućile im nove, sretnije živote.

Odlučili smo posjetiti utočište udruge Plavi križ i provesti jutro u društvu Agneze Lešdedaj, njihovih pasa, mačaka, kao i svinja, ovaca i jednog posebnog jarca.

Galerija

"Nitko nije sanjao da ćemo završiti s ovoliko životinja. Meni je sada samo smiješno jer smo nekada znali imati puno veći broj pasa. Sada kad ih je 20, kao da ih ni nema, a kad padnu na deset, neću imati niti osjećaj da imam pse", rekla je Agneza Lešdedaj.

"Sažalila sam se i uzela jarca"

Životinje su, kako kaže, počeli spašavati prije dvadesetak godina, ali ne kao udruga, kao danas, već kao obični građani. "Kako je broj životinja rastao, tako je postojala veća potreba za donacijama, a ljudi imaju više povjerenja ako je riječ o udruzi", izjavila je Agneza i otkrila kako uvijek imaju oko 50 životinja na skrbi.

"Imamo šesnaest mačaka, dvadesetak pasa i ostatak su biljojedi. Imamo šest ovaca, tri svinje i jarca", priča Agneza pa navodi kako su udomili jarca.

"Spašavala sam dva psa i jarac je tamo bio na lajni, bio je maza i ja sam se sažalila i onda smo ga otkupili. Malo se prije kastracije, kada je došao, pravio važan po selu, ali smirio se na kraju", kaže Agneza s razvučenim osmijehom od uha do uha. 

"Većina ljudi nema taj osjećaj"

Ideja njihova utočišta je, kako kaže, da svi budu slobodni, da imaju svoj mir i tišinu te da nisu svjesni surovog vanjskog svijeta. "Ja tu boravim šest mjeseci, a šest mjeseci je bila prijateljica sa svojom djevojkom. Uvijek je netko ovdje, uvijek netko živi s njima, ne ostavljaju se životinje same", otkriva Agneza.

Kazala je kako je još kao mala imala puno empatije prema životinjama. "Kao dijete sam još imala izražen taj jak osjećaj empatije, što je dobro po te životinje. Većina ljudi nema osjećaj da mora pomoći životinjama kao što mi imamo. Misle da ne mogu promijeniti svijet pa niti ne probaju, a mi smo valjda te budale koje misle da mogu", kaže Agneza.

Troškovi su veliki

Naglašava opet kako je osnovna ideja da ove životinje u njihovu azilu uživaju u svom životu i imaju slobodu, te da postoji samo jedno jedino pravilo. "Pravilo je samo jedno, da jedni druge ne maltretiraju. To je jedini uvjet koji moraju zadovoljiti, ostatak je na njihovu volju", kaže Agneza.

Što se troškova tiče, kaže da je veterinar najveći trošak. "Otprilike 20 tisuća kuna mjesečno su troškovi, veterinari i medicinska hrana su nam najveći trošak. Hranu dobijemo od donacija, ali medicinsku hranu nitko ne donira. Medicinska hrana je skupa, a kako imamo starih životinja, one iziskuju posebnu prehranu. Što se veterinara tiče, koliko god da daju popust, i dalje su to veliki troškovi i bez pomoći građana to ne bismo uspjeli sami", priča Agneza.

Bez obzira na sve, Agneza kaže kako uživa u prirodi, voli pratiti ritam životinja i draže joj je to nego da je u gradu. Jedini minus je, kaže, što ih financijski nitko ne podupire i što sve moraju financirati sami. "No, neću se žaliti, odgovara mi živjeti ovako", zaključuje za kraj.