SUTRA ću biti (Priča o domcima) dokumentarni je film Anđela Jurkasa koji je sinoć pretpremijerno prikazan u Zagrebu.

Riječ je o projektu koji je nastao nakon šestogodišnjeg snimanja i praćenja života štićenika odgojnih domova po Republici Hrvatskoj te njihova pokušaja resocijalizacije nakon izlaska iz institucija.

Pratimo priče Martina, Šokija, Đuke, Lea, Lule, Iggyja, Borke i Elvisa koji su u domovima završili zbog maloljetničkog kriminala, nasilja, preprodaje ili konzumiranja droge, tuča, alkohola, prevara, pa čak i oružanih pljački.

Ovo je fascinantna i zastrašujuća priča o životima klinaca od kojih su svi odustali i šačici ljudi koji, unatoč svemu, još uvijek nisu.  

Drugim riječima, radi se o klincima koje društvo jednostavno ne želi razumjeti niti je za njihove sudbine pretjerano zainteresirano, a nadodamo li na to problematične obitelji iz kojih često dolaze i sustav koji je u ovoj (a i bilo kojoj drugoj) situaciji zakazao, pratimo mlade ljudi koji su gotovo u potpunosti prepušteni sebi.

I dok su neki s vremenom uspjeli pronaći "pravi put" pa čak postati i reprezentativci i uspješni poduzetnici, druge priče nemaju happy end. Isto tako, mnoge priče nisu ni dobile svoj prostor u medijima i na filmu, a teško je i zamisliti što se događa na mjestima na koja nitko nije uperio svjetlo.

Ovo nije još jedan feel good dokumentarac koji će vam vratiti vjeru u ljude prikupljanjem jeftinih poena, ali ne radi se ni o ciničnom i pesimističnom društvenom komentaru i možda upravo tu leži njegova najveća snaga i važnost. Jurkas je uspio snimiti film koji bez uljepšavanja i romantiziranja ili pak prenaglašavanja negativnosti donosi priču koja je jednostavno MORALA biti ispričana.

Film je pretpremijerno prikazan u Muzeju suvremene umjetnosti, a mi smo kratko i popričali s redateljem.

Krenimo od onog najosnovnijeg, što te uopće navelo da snimiš Priču o domcima?

Uglavnom potreba za nemirovanjem, zanimanje za metaverse i matrix tih nekih dijelova života na ovim prostorima koji je marginaliziran. Kroz predavanja po RH školama vezanih za uvođenje predmeta "Pop kultura" u nacionalni kurikulum, prošao sam dosta gradova i provincija Hrvatske, od Vukovara preko Zagreba do Rijeke pričajući s nemalim brojem gimnazijalaca i strukovnjaka, sretavši se s tematikom domaca.

To je bila inicijalna iskra, a formalni početak poziv djelatnice jednog od odgojnih domova s idejom snimanja priče o njihovim dječacima. Jednako kao i potreba za promjenom i "odmorom" od igranog filma i produkcijski plan da godišnje snimimo po jedan igrani i do dva društveno odgovorna dokumentarca u našoj indie produkciji.

Igrane filmove i serije smo imali (u Jugoslaviji), je li ovo prvi dokumentarni film koji se bavi njihovim pričama?

Na prostorima balkanskih plemena, ex Juge, danas regije, koliko mi je poznato, nije na ovaj način - mozaičnom strukturom portretiranja njihovih karaktera, verbalnim i životnim striptizom i ogoljivanjem sudionika.

Može li se reći da smo kao društvo nezainteresirani ne samo za njihove priče, već i za sudbine?

Apsolutno. S pozicije društva domci su samo kolateralna greška, nedovoljno značajna kritična masa od oko tisuću klinaca i klinki godišnje koja postoji naprosto da bi činila statističku grešku. S profesionalnog stajališta interes pojedinaca koji se brinu o njima je iznimka koja potvrđuje pravilo ignorancije.

S površnog gledateljskog gledišta uvijek postoji kritična masa zainteresiranih za njihove priče, ali nikad dovoljna da se stvari pokrenu u smjeru konkretnog popravljanja funkcionalnosti sistema koji radi na njihovom preodgoju. O tome određuje politička volja i nedostatak iste, a ne struka i profesionalnost, kao i u većini stvari u imitaciji države u kojoj živimo.

Koliko si toga bio svjestan prije početka snimanja filma, a koliko naučio snimajući ga?

Zapravo sam dosta znao. Proučiti materiju a priori do temelja prije prve klape snimanja je ujedno i prva i osnovna pretpostavka kvalitetnog i profi pristupa dokumentarizmu. Kroz istraživačko novinarstvo, svjedočenja nekih od poznanika koji su u raznim periodima života imali vlastito ili blisko njima iskustvo s domcima kroz funkciju odgajatelja ili domaca samih.

Ono na što te se ne pripremi su klinci i ljudi koji rade s njima i s kojima radiš, raspon njihovih rana i ožiljaka te (bes)karakternosti pojedinaca prilikom komunikacije s njima.

Mnogi od nas imaju predrasude prema klincima koji završavaju "u sustavu", jesi li ih imao i sam i koliko se to i na koje načine promijenilo do kraja snimanja?

Ne, oprez nije predrasuda. Nitko nije savršen i mnogi od nas imaju svoje rubno „domačke“ priče, tako da nije bilo prostora ni predrasudama ni osudama, ali oprezu svakako. Već prilikom prvih susreta s njima gledali smo se u oči bez treptanja, zamuckivanja, spuštanja pogleda u stranu i objasnili kako će ovo funkcionirati ili neće.

Razorna iskrenost i bez figa u džepovima je jedini mogući način pristupa dokumentarcima ovog tipa, bez dociranja i zauzimanja strana kako to recimo radi Michael Moore u svojim popularnim obradama tema.

Pričao sam s dečkima i odgajateljima i objasnio da im ulazimo u svijet svjedočiti trenutku bez zauzimanja strana, samo zrcaliti stvarnost i s idejom afirmativno potaknuti promjene na bolje. Hoćemo li do toga doći nježno, zagrljeni i sa stisnutim rukama u znak rukovanja, stisnutim šakama u fist bump ili ćemo se pošorati po putu, sve je bilo opcija i stavljeno na stol. Ali jedino mi je bilo bitno da imamo obostrani respekt.

Ključna riječ koja nedostaje u svim segmentima ne samo filmske industrije u nas, nego svim razrezanim porama društva. Poštovanje, za one kojima treba prijevod s hrvatskog na rvacki.

Bilo je tu svega. Od prijetnja smrću, nasilja, šora, mirenja, pokušaja ucjena, podmetanja, smještanja raznih neistina i falsifikata, maraton uglavnom, ali završili smo. Odustajanje nije bilo opcija. Bar meni.

Po putu i tijekom rada na filmu otpalo je ponešto njih ispred i iza kamere koji nisu ni trebali in the first place dobiti priliku biti dijelom ove priče, no kad si naivan pa idealiziraš ljude i daješ im priliku šireći ruke pred kojekakvim poluproizvodima, lako propustiš vidjeti pojedine kontaminirane likove koji se pokušaju poput krpelja prišlepati ili okoristiti na konto nečijeg tuđeg rada. Srećom, okolnosti ih stave na svoje mjesto, tj. učine da nestanu po putu.

Jesi li u film uspio ubaciti sve ono što si želio ili postoje neke priče koje iz ovog ili onog razloga nisu mogle završiti u filmu?

Ma kakvi, ni blizu. Preko 300 sati je radnog materijala u šest godina snimljeno.

Ostalo je prostor za još nekoliko dokumentaraca slične tematike i dokumentarnu TV seriju. Imao sam prilike vidjeti mobitel snimke prilično "uznemirujućeg sadržaja", svjedočiti raznim kriminalnim situacijama krađa, gledati snimke pljački, narkomanije, prostitucije, čuti priče koje su toliko sumanute da zvuče nemoguće dok se ne dese.

Primjerice, ako se sjećaš slučaja 16-godišnje klinke koja je pred par godina nađena mrtva u 5 ujutro ispred jedne zgrade u zagrebačkom naselju Sopot, gola zamotana u tepih, noć prije drogirana i silovana.

E, to dijete je bilo frendica i poznanica jednom od dječaka iz filma, priča ima strašne nastavke. Isto je suočiti se sa zidom šutnje institucija - Crkve, policije, raznih državnih struktura, pa sve do samih domova i djelatnika tamo.

Puno je gomolja u svim porama našeg društva na žalost i od toga se onda fol očekuje da se kvalitetno bavi klincima s problemima - misija je malo korak dalje od nemoguće, bez botoksiranog Toma Cruisea da sa šest banki izvodi kaskaderske scene i prodaje to pod wow glumačke efekte.

Život koji mi živimo je takva deluzija i paralelni slalom od onoga što se dešava u susjedstvu da bismo doista svaki dan trebali zahvaljivati nebu, obitelji, prijateljima, ljudima oko sebe koji nam daju živjeti balon u kojem je sve normalno i dobro. Na žalost, nije. Ma kako ružičaste naočale voljeli stavljati ne samo na svoje društvene mreže.

Što je ono najbitnije s čim želiš da gledatelji napuste dvoranu nakon gledanja filma?

Totalno lišen želja. S čim god hoće. Tugom ili nadom. Na njima je. Moj dio priče oko filma je gotov.

Potpuno u novim projektima jer imamo gomilu novih dokumentarnih filmova u nastanku, od životne priče riječkog pisca Jana Bolića, završavanje filmova o Hrvoju Greguriću Grgi Grgin konak, Virus Free Zone o postpandemijskom svijetu, Preživjeti mir o drugačijoj vrsti branitelja koji su nakon rata morali boriti druge vrste intimnih i privatnih borbi, Zašto se mrzimo o genezi mržnje ovih prostora.

Zatim, Umjetnost života o ljudima s ovih terena koji su svoj život i hendikepe pretvarali u svjetske rekorde i unikate, Plagiraj me nježno o kulturi krađa na glazbenoj sceni i društvu općenito, Stiska o velikom romskom naselju i pokušaju resocijalizacije Roma u društvo, Slam o slam poetama i marginalcima poezije, Vjeruj mi o religiji i sektama na prostoru RH.

 Tu je i Crno bijeli svijet o usvajanju malih crnaca iz Afrike iz domaćih obitelji nakon što nisu mogli posvojiti djecu unutar RH, o Sari Luzar Smajić, mladoj MMA borkinji… a to je samo dio dokumentaraca koji su već u raznim sferama produkcije.

Jesi li se tijekom snimanja bavio time kakva je situacija u ostatku svijeta i je li Hrvatska specifična u tretmanu štićenika odgojnih domova?

Svaka država ima svoje specifičnosti ovisno o kulturološkom podneblju i vrsti državno političkog sistema te socijalnog aparata. Hrvatska tu samo pokušava kopirati tuđe modele i prilagoditi ih svojem geografskom i društvenom uređenju.

Tako ti je primjerice nordijski model integriranja klinaca s problemima u odrastanju u zamjenske obitelji nešto što djeluje kao prilično humano rješenje, samo na našem prostoru tako nešto zasad nije dovoljno kvalitetno iskomunicirano, a sumnjam da je praktično provedivo.  

Možda je prerano pričati o tome, ali radi se o dokumentarcu koji bi, nadajmo se, trebao doći do većeg broja gledatelja. Kina nisu najsretnije mjesto za hrvatski film. Imaš li neki plan distribucije ili je možda HRT pokazao interes?

Nije prerano nikako jer je tema vrlo vruća i postojana i neće sutra nestati nikako, dapače, a potencijalni interes se prema dosadašnjim kontaktima broji u tisućama gledatelja. TV serijal s 12 nastavaka pod naslovom Domci od 2018. je na stolu HTV-a. S njihove strane od tada smo slušali razne varijante o postojanju programskog interesa za realiziranje djela tog tipa, međutim istovremeno se ništa nije dešavalo godinama osim načelnog interesa i tapšanja bravo super tema.

Konstantno je nešto falilo za realizaciju po ukusima tamošnjih struktura koje odlučuju o odabiru programa, poput bitnih detalja formalnih pretpostavki kao što su ispunjavanje minutaže trajanja epizode na online formularu i sličnih črčki kod ispunjavanja obrazaca na natječajima za vanjske produkcije, poput strukture pravne osobe koja prijavljuje svoje gotove projekte na natječaje.

Ovih dana me obavještavaju ljudi iz dokumentarca s kojima sam radio kako su ih s HTV-a kontaktirali da će neki drugi njihovi autori raditi tu temu o klincima iz domova pod, naravno, drugim naslovom. Zgodne koincidencije i modus operandi.

Interesantno je kako dok ima volje nađe se i način i kako savršeni stroj poput HTV-a funkcionira prema svojim poreznim obveznicima i ljudima od čijih mjesečnih davanja imaju posao i nemaju odgovornost za dizanje i spuštanje palaca oko programa koji nude.

A ti su pak natječaji tko i kako i pod kojim uvjetima prolazi isto jako zanimljiva priča za istraživačko novinarstvo. U svakom slučaju jako veseli buduća komunikacija i sastanci s odgovornim ljudima i predstavnicima HTV-a vezana za njihov otkup dotičnog dokumentarnog filma, TV serijala i drugih ponuđenih projekata.

Što se tiče publike i kina, s obzirom na to da naša kina funkcioniraju po sistemu uzimanja oko 80 posto od cijene ulaznice autorima i produkciji filma, svakako nećemo ostati limitirani samo na kino distribuciji ovog filma. Zovu nas filmski festivali, škole i druge obrazovne institucije i dogovaramo već projekcije i gostovanja i mimo kina.

Također u periodu Netflixa nudimo uskoro svoju indie filmsku platformu Runda za film kao distributivnu bazu putem koje ćemo gledateljima ponuditi dosad neviđen način distribucije naših i potencijalno drugih filmova te dostave na njihov digitalni prag. Nadamo se da ćemo bildanjem te zajednice bez krpelja i posrednika dobiti priliku komunicirati što je moguće veći broj gledatelja i filmofila. Dakle, svi distributivni kanali su pokriveni - od kina, festivala, TV, weba, pa tko voli i želi naći će način.

Priča o domcima ne završava ni tragično ni optimistično, samo završava, s više pitanja nego odgovora. Je li to i tvoj stav ili ipak postoji neki duboko skriveni optimizam da se nešto može promijeniti na bolje?

Upravo to što kažeš, ali u stvari ne završava. Ne postoji funkcionalan niti efikasan društveni ni stručni sistem koji dozvoljava da priča završi, a niti smo društvo koje će ponuditi manji broj sjebanih obitelji kao osnovnih struktura društva da bi se smanjio broj klinaca s problemima u ponašanju i odrastanju, dapače kako se svijet razvija sve ih je više. Ono što je nekad bila patologija, danas postaje društveno priznati standard.

Po pitanju optimizma poslužit ću se parafrazom citata zadnje rečenice monologa detektive Somerseta/Morgana Freemana iz Sedam Davida Finchera, meni jednog od najbitnijih filmova svih vremena: "Ernest Hemingway once wrote the world is a fine place and worth fighting for...I agree with the second part".

Well, svijet nikako nije vrijedan borbe, pojedinci jesu.