NAJNOVIJI podaci o kretanjima plaća, cijena i troškova rada pokazuju zabrinjavajuć trend: troškovi rada rastu, a realne plaće padaju. Temeljni razlog zbog kojeg se to događa je inflacija, opći rast cijena. Tako se danas nalazimo u situaciji da troškovi rada kompanijama sve više rastu, a stvarna kupovna moć plaća pada unatoč nominalnom rastu.

Nakon što su središnje banke i političari uvjeravali kroz 2020. i 2021. da fiskalni stimulansi (tzv. helikopterski novac) i monetarni stimulansi (tzv. printanje novca) neće dovesti do inflacije, u 2022. se ona pojavila i probija višedesetljetne rekorde.

Inflacija je opći rast cijena te smanjuje kupovnu moć plaća. U drugoj polovici prošle godine su razni ekonomisti, komentatori i mediji pokušavali uvjeriti ljude da im inflacija neće naštetiti, pa su čak govorili da će biti pozitivna, ali 2022. je jasno pokazala da su te teze bile sasvim promašene.

Iste središnje banke i političari koji su politikama stvorili preduvjete za inflaciju sada pokušavaju rast cijena, za koji su tvrdili da do njega neće doći. Ljudi su svjesni da im rast cijena smanjuje realne plaće, a to pokazuju i podaci na makrorazini. U krivu su bili svi koji su tvrdili da ekspanzivne monetarne i fiskalne politike neće dovesti do inflacije, da je inflacija samo prijelazna te da će pomoći siromašnima i ekonomiji.

Plaće u Hrvatskoj se smanjuju

Podaci hrvatskog Državnog zavoda za statistiku pokazuju da su neto plaće u srpnju ove godine bile realno 4.3 posto niže nego u srpnju prošle godine, iako su nominalno bile veće za 7.5 posto. Razlog je taj što plaće "jede" inflacija pa se, iako su brojčano i veće, njima može kupiti manje proizvoda i usluga jer je rasla cijena gotovo svega.

Realni rast plaća se računa tako da se prosječni nominalni (brojčani) rast plaća korigira za stopu inflacije, da bi se odredilo koliko su stvarno plaće rasle s obzirom na istodobni rast cijena. Odgovor je da su realno (korigirano za inflaciju, tj. opću razinu rasta cijena) 4.3 posto manje nego u srpnju prošle godine.

Da se ne radi samo o privremenom šoku nego o trendu, pokazuje činjenica da su neto plaće u Hrvatskoj realno manje u srpnju nego u lipnju, za 2.2 posto. U siječnju 2022. su bile nominalno veće za 5.7 posto, ali su zbog rasta cijena realno bile iste.

Već u veljači počinje pad realnih plaća zbog inflacije, za 0.4 posto u odnosu na veljaču 2021. U ožujku minus raste, pa je prosječna plaća realno niža za 0.7 posto u odnosu na isti mjesec prethodne godine. U travnju je minus 1.7 posto, u svibnju 2.3 posto, u lipnju 4.1 posto, u srpnju 4.3 posto.

Jasno je vidljivo da, kako iz mjeseca u mjesec raste inflacija, tako realna prosječna plaća pada. Od siječnja do srpnja 2022. prosječna mjesečna isplaćena neto plaća je iznosila 7569 kuna, što je u odnosu na isto razdoblje 2021. nominalno više za 6.9%, a realno niže za 2.1%.

Medijalna neto plaća je iznosila 6451 kunu, što znači da pola zaposlenih ima veću plaću, a polovica manju.

Prosječna mjesečna isplaćena neto plaća po satu za srpanj 2022. iznosila je 44.18 kn, a bruto 60.10 kn. To je u odnosu na isti mjesec prethodne godine više za 12.1 posto, a bruto 13.2 posto. Troškovi rada za poslodavce rastu, a istodobno realna plaća radnika pada.

Troškovi rada rastu

Da se radi o fenomenu na razini cijele EU, pokazuju podaci Eurostata, statističke agencije EU. U drugom kvartalu 2022. je cijena rada na razini EU narasla za 4.4 posto u odnosu na isto razdoblje 2021., najviše u Bugarskoj (14.4 posto), Mađarskoj (12.7 posto), Litvi (12.5 posto), Rumunjskoj (11.7 posto) i Poljskoj (11.1 posto). Hrvatska je s rastom troškova rada od 7.9 posto pri vrhu liste.

Promjena se mjeri indeksom troškova rada, koji pokazuje kretanje troškova rada po satu koje imaju poslodavci, u nominalnim vrijednostima, bez korigiranja za inflaciju. Izračunava se dijeljenjem cijene rada u nacionalnoj valuti s brojem odrađenih sati.

Trošak rada je širi pojam od troška plaće radnika jer uključuje druge troškove vezane uz radnike, kao što su doprinosi i porezi na rad. Rast troškova rada sugerira da je rad sve skuplji i da nominalno rastu plaće radnika i porezi/doprinosi.

Veza između rasta troškova rada i inflacije/rasta cijena nije uvijek ista. U načelu se svaki rast troškova rada bez rasta produktivnosti istog intenziteta prelijeva u rast cijena. To ne mora biti glavni razlog rasta cijena jer se odnosi na tzv. troškovnu inflaciju. Veza između rasta troškova rada i inflacije varira od razdoblja do razdoblja, od države do države i između različitih sektora.

Troškovna inflacija se odnosi na rast troškova proizvodnje: plaća, materijala i energije. Poznato je da iza trenutne inflacije velikim dijelom stoji rast cijena energije (nafta, plin, el. energija), kao i rast cijena sirovina (bar u odnosu na isto razdoblje prošle godine, jer zadnjih mjeseci cijena sirovina pada). 

Iako je u vremenima niske inflacije teško odrediti koliko je jak utjecaj rasta troškova rada na inflaciju, u vremenima visoke inflacije on je neupitan i jako izražen. A EU i većina razvijenog svijeta se nalaze upravo u takvim vremenima.

Inflatorna spirala, bezizlazna situacija

Troškovna inflacija izazvana visokim cijenama energenata i sirovina je okidač, a pravi problem tek dolazi. Nastaje, ili je već nastala, inflatorna spirala. To je samoodržavajući krug rasta cijena iz kojega je teško izaći.

U glavnim crtama se radi o jednostavnom fenomenu. Rast cijena sirovina i energenata dovodi do općeg rasta cijena proizvoda i usluga, što dovodi do visoke inflacije. Zbog visoke inflacije, tj. rasta cijena, radnici zahtijevaju veće plaće.

Plaće nominalno rastu, što održava ili povećava realnu potrošnju, potrebna je ista količina proizvoda i usluga uz veće cijene, a efekt rasta plaća i troška rada samo nadodaje na postojeći efekt rasta cijena sirovina i energenata kompanijama, zbog čega one moraju nastaviti podizati cijene. Taj daljnji rast cijena dovodi do toga da radnici traže još veće plaće i sve počinje iznova.

"Inflacija smanjuje realne plaće, odnosno nominalni rast plaća nije veći od inflacije, i time nije dovoljan da suzbije efekt. Kompanije moraju povećavati plaće zbog pritiska zaposlenika upravo zbog visoke inflacije", ukratko je efekt komentirao ekonomski analitičar Vuk Vuković.

Radnici će snositi trošak inflacije i stagflacije, iako ih nisu uzrokovali

Rast plaća gotovo uvijek kaska za rastom cijena u situaciji visoke inflacije, kao što je slučaj i sada. Nominalne plaće rastu, ali još više rastu cijene, pa realno plaće padaju. To se sada događa u cijeloj EU, SAD-u, Ujedinjenom Kraljevstvu i ostalim državama koje imaju problem s visokom inflacijom.

Tržište rada je "tijesno", nezaposlenost u EU i SAD-u relativno niska, a poslodavci imaju problem s pronalaskom radnika. To samo po sebi dovodi do rasta plaća, što bi bila dobra situacija da nema povijesno visoke inflacije. Ali iako su pritisci prema rastu plaća jaki, inflacija je jača.

Nastaje problem inflatorne spirale, što je uvod u situaciju kakvu razvijeni svijet nije iskusio od 70-ih godina prošlog stoljeća. Stagflacija, istodobno visoki rast cijena (inflacija) i gospodarsko usporavanja/pad.

Iako se očekuje recesija, koja bi trebala smiriti nominalni rast plaća zbog rasta nezaposlenosti, ako inflacija ostane visoka, radnici će nastaviti tražiti veće plaće. S punim pravom, dakako. Oni nisu ni stvorili uvjete za nastanak inflacije, što je dovelo do inflatorne spirale i stagflacije. Sasvim je normalno da će djelovati u osobnom interesu i pritiskom na poslodavce zahtijevati veće plaće da bi se zaštitili od rasta cijena.

Krivci su oni koji su dvije godine uvjeravali da ekspanzivne fiskalne i monetarne politike, "helikopterski novac" i "printanje novca", neće dovesti do inflacije. Nakon što se inflacija pojavila (šokantno!), govorili su da je prolazna, a neki čak i da je dobra za radnike.

Ali nije prolazna, uništava plaće radnika i oni imaju pravo boriti se za veće prihode da se zaštite od nje. Tužna je istina da će stagflacija biti najbolnija za radnike, a pogotovo izlazak iz te situacije. Nekoliko političara će izgubiti izbore i smijenit će se pokojeg guvernera središnje banke, ali cijenu inflacije i stagflacije, točnije cijenu krivih procjena i odluka političara te središnjih banaka, platit će radnici.