KRALJICA Elizabeta II., koja je umrla u četvrtak u 97. godini, imala je dug, buran i u mnogo čemu jedinstven život. No u njenoj je tituli i funkciji bio sadržan poseban paradoks koji proizlazi iz spoja suvremene parlamentarne demokracije i tisućljetne baštine kraljevstva.

Ona je, najjednostavnije rečeno, sedamdeset godina vladala državom koja se zove Ujedinjeno Kraljevstvo, kao i nizom drugih država koje formalno potpadaju pod britansku krunu, a da nije zaista vladala. Umjesto nje, u njeno ime, vladali su demokratski izabrani premijeri - njih 15 u Velikoj Britaniji, da ne spominjemo druge države poput Kanade, Australije i Novog Zelanda. 

To nije jedini paradoks njene vladavine. Kad je rođena, London je bio prijestolnica carstva s nekih 600 milijuna podanika, od Indije preko Južne Afrike do Kanade. Kad je umrla, London je bio prijestolnica sjevernoeuropske države s nesigurnom budućnošću, kako piše Guardian u svojoj riječi urednika o kraju ere koju je njena duga vladavina predstavljala. 

Uza sve obiteljske drame i skandale novijeg datuma koji su zaokupljali pozornost britanske i svjetske javnosti, kraljevanje Elizabete II. je ipak, u široj slici povijesti, bilo obilježeno manje ili više mirnim raspadom "carstva u kojem sunce nikad ne zalazi", nekad najmoćnijeg na svijetu. 

Njena smrt za sobom povlači pitanje budućnosti same britanske krune, neobičnog relikta davne povijesti u kojoj su ljudi vladali nad ljudima na temelju "plemenite krvi" i nasljednih linija, a ne volje naroda. 

Ako je danas, u vrijeme žalovanja za osobom koja je bila na prijestolju otkad se većina danas živućih ljudi rodila, prerano, uskoro će doći na dnevni rad pitanje - ima li kruna, žezlo i prijestolje i dalje mjesto i smisao u 21. stoljeću? I ako da, kakva je točno njegova uloga i značaj u jednoj od vodećih svjetskih demokracija kao što je Velika Britanija? 

>> Elizabeta II. rođena je na vrhuncu Britanskog Carstva. Njena smrt je kraj ere

Na ovu temu razgovarali smo s profesorom međunarodnih odnosa s Fakulteta političkih znanosti i bivšim profesorom na škotskom Sveučilištu Stirling Dejanom Jovićem.

Dejan Jović: Kraljica je imala puno veći autoritet nego što izgleda na papiru 

"Moramo voditi računa o specifičnostima britanskog političkog sustava koji se u velikoj mjeri temelji na očuvanju tradicije, a manje na pisanim propisima pa tako nema ni pisani ustav. U mnogim aspektima svakodnevnog života i sami građani se oslanjaju na takozvani ‘common sense’, dakle na ono što se čini razumnim ponašanjem, i na običajno pravo."

"U tom kontekstu treba razlučiti njenu formalnu moć koja je doista bila vrlo ograničena i ceremonijalna, pri čemu je ona bila utjelovljenje suvereniteta, provodeći većinu u parlamentu, bez da ima instrumente samostalne vlasti, od onoga što je stvarno na djelu", kaže nam Jović.  

"A to je da ona nikako nije bila samo neka turistička figura ili samo simbol, nego je imala veliki autoritet, po svojoj funkciji, po tradiciji, a onda i po svom ponašanju i ličnosti, da je ustvari mogla puno više nego što to izgleda na papiru." 

"Dakle, ona je bila na čelu državnog aparata, onoga što se na engleskom zove ‘civil servants’, što uključuje javne službenike, ali i vojsku, tajne službe, takozvana duboka država i diplomatski servis, pa i BBC, Crkva i čitav niz drugih institucija, obrazovnih i drugih, koje su na ovaj ili onaj način povezane s monarhijom. U pravosudnom sustavu pravda se također izriče u njeno ime, gdje se glavni suci imenuju za lordove njenom voljom, njenim potpisom."

"To je ono što se danas zove duboka država, koja gleda na političare kao izraz trenutne volje naroda, koji imaju pravo, naravno, donositi zakone u parlamentu, ali zakoni se donose u ime Njenog Veličanstva, vlada se zove vlada Njenog Veličanstva, opozicija također, kao i vojska i sudovi." 

"Ona je očuvanje onoga tradicionalnog, dubokog i trajnog u britanskoj državi. Političari su izraz volje naroda, imaju moć ograničenu mandatima i popularnošću, dok se monarhija ne mora boriti za popularnost, ali je ima po samoj činjenici da nisu političari. Ali ona ipak nije samo ono što na engleskom zovu ‘figurehead’, figura, jer monarhija ima stvarno veliki utjecaj u političkom životu Velike Britanije", zaključuje Jović.  

Foto: Igor Šoban/Pixsell

Kraljica se nije miješala u politiku, ali Johnson ju je uvukao u dramu oko Brexita

Ipak, kraljica Elizabeta je bila poznata baš po tome što nije komentirala niti se miješala u odluke svojih vlada, barem ne javno. Čak i u nekim sudbonosnim odlukama kao što je bio Brexit, odnosno dugo i kaotično razdoblje pregovora o točnom obliku izlaska UK-a iz Europske unije nakon referenduma, kraljica nije iznosila svoj stav. 

Iako su neki mediji i politički komentatori spekulirali da je kraljica za ili protiv Brexita, pozivajući se na izvore koji su to kasnije demantirali ili na neodređene poruke da "mnoge koristi proizlaze iz jedinstva naroda (u množini) za zajednički cilj" te da su zajedničke vrijednosti Britanije i ostatka Europe "naše najveće blago", nije se izričito opredjeljivala, kao ni prije ni kasnije u sedamdeset godina svoje vladavine. 

Unatoč tome, tadašnji premijer Boris Johnson uvukao ju je u političku dramu oko Brexita kad je u kolovozu 2019. zatražio od nje suspenziju parlamenta - takozvanu prorogaciju, postupak koji se odvija svake godine između dva zasjedanja. 

Ta ovlast pripada upravo kraljici prema takozvanom kraljevskom prerogativu, koji je britanski ustavni teoretičar A. V. Dicey opisao kao "preostali dio izvorne ovlasti krune te je stoga ... naziv za ostatak diskrecijske ovlasti koja u bilo kojem trenutku ostaje u rukama krune, bez obzira na to ima li tu moć zapravo sam kralj ili njegovi ministri".

Johnson je, međutim, prorogaciju zatražio ranije i na dulje razdoblje nego inače, čime je praktički onemogućio zastupnicima da izglasaju zakon koji bi spriječio stupanje na snagu Brexita bez dogovora s Bruxellesom o budućem ekonomskom i carinskom uređenju. Kraljica je njegovom zahtjevu udovoljila, kako je i uobičajeno, ali vrhovni sud je na kraju odbacio tu odluku, koju je kraljica osobno odobrila kao nezakonitu.

Na političku, pa i ustavnu kontroverzu u kojoj se kraljica zbog Johnsona našla, iz Buckinghamske palače su tada komentirali samo da "kraljica djeluje i djelovala je na savjet svojih ministara". Ta je afera dovela u pitanje višedesetljetni aranžman nepisanih konvencija i pravila, kako je tada pisao BBC, u kojem je ključno bilo da se kraljicu ne stavlja u nezgodnu politički aktivnu ulogu. 

Jović: UK bi bez kralja izgubio neki glavni dio svog identiteta

Kraljica Elizabeta ostala je po strani i u pitanju ratova - od Sueske krize 1956. preko Falklandskog rata s Argentinom 1982. pa do ratova u Afganistanu i Iraku te vojnih intervencija u Libiji u ovom stoljeću. 

No 1999. je odbacila zakonski prijedlog antiratnog zastupnika Tama Dalyella kojim se zahtijevalo prethodno odobrenje parlamenta prije vojne akcije u Iraku. Kraljica ga je odbila na savjet, odnosno zahtjev vlade Tonyja Blaira - opet, u skladu s ustavnom konvencijom. I taj je potez tada potaknuo pitanja o tome kolike su zapravo kraljevske ovlasti.

"Ona je ostajala po strani u tom smislu što se u odabiru između nekog osobnog stava i činjenice da je utjelovljenje sustava uvijek odlučivala za ovo potonje. Izbjegavala je intervencije koje bi bile kontroverzne ili političke", napominje Jović. 

"Princ Charles je u tom smislu bio puno više političan, barem do sada. Redovito je pisao pisma ministrima, predlažući i upozoravajući, i to je bilo vrlo kontroverzno, dok se kraljica striktno držala toga da je natpolitička ličnost. Ali čitav niz tih institucija bi u principu teško mogao funkcionirati bez takvog jednog mjesta trajnog državnog jedinstva, kako ga oni smatraju, a ne prolazne politike."

>> Što nakon Elizabete II.? "Pitanje je hoće li druge države krenuti putem Barbadosa"

"Kad bi republikanci (oni koji se zalažu za uspostavu republike) pobijedili, Ujedinjeno Kraljevstvo bi moralo promijeniti svoje ime. Znači, izgubio bi neki glavni dio svog identiteta. A kraljica je sveprisutna, od poštanskih marki i novčanica do naziva institucija", dodaje Jović. 

Ipak, kao što je u svojoj kolumni za Guardian istaknuo novinar Martin Kettle, britanska monarhija ima dosta šire ovlasti od drugih europskih monarhija poput švedske, čiji kralj ne daje svoju suglasnost na nove zakone ili novi saziv parlamenta ili vlade, pa makar i formalnu. A novi kralj Charles III. još je prije smrti majke najavio određene reforme i financijske rezove. Izgledno je i da će pod njegovom vladavinom neke zemlje Commonwealtha, koje su formalno pod britanskom krunom, to prestati biti. 

"Mislim da je Charles dosad pokazivao neke reformske ambicije. Iako je imidž koji ga prati više negativan nego pozitivan, pogotovo od razvoda od princeze Diane i njene smrti, on bi mogao biti iznenađenje, ovisno o tome koliko će imati manevarskog prostora i vremena. I Elizabeta je pristala na smanjenje javnog financiranja da bi se izbjeglo nezadovoljstvo građana, ali ona je ipak bila privatna vlasnica kraljevskih imanja."

>> Koliko Veliku Britaniju košta monarhija?

Jović: Britanci su majstori u balansiranju, izbjegli su i raspad države i republikansku revoluciju

Nije li takav neobičan spoj nasljedne monarhije i parlamentarne demokracije previše kontradiktoran da bi bio održiv u 21. stoljeću?

"Britanci su majstori u balansiranju kojim su dosad uspješno izbjegli i raspad države i republikansku revoluciju, za što je Elizabeta bila jako zaslužna. Jer razni kraljevi su bili prisiljeni abdicirati, grčki, jugoslavenski, rumunjski, a mnoge su zemlje otkazale poslušnost britanskoj kruni kroz antikolonijalnu borbu za samoodređenje", podsjeća Jović.

"Dakle, kraljica je imala mnoge izazove. I u Britaniji je taj ljevičarski, republikanski duh također bio dosta snažan šezdesetih i sedamdesetih godina, a vidio se i nakon smrti princeze Diane. Zato je važno vidjeti kako će se javnost, a prije svega mediji, odnositi prema Charlesu." 

"Jer ako u Commonwealthu počne otkazivanje lojalnosti, a to bi se moglo očekivati od Australije, Kanade, Jamajke, onda se možda mogu očekivati i novi zahtjevi za odcjepljenjem od Škotske ili Sjeverne Irske. Tu će biti potrebno vješto balansiranje, a je li Charles za to sposoban, to je pitanje. On će vjerojatno inicirati neke od tih procesa, ali bit će dosta teško to uskladiti da se izbjegnu ekstremi i revolucije", predviđa Jović.