ZA JUGOSLAVENE je Trst bio prava shopping meka. Tamo su masovno putovali, a što ih je ondje čekalo otkriva ovaj tekst koji donosimo u suradnji s Yugopapirom.

Kolovoz 1975.: Nema te inflacije, tog skoka cijena, te crne vijesti o neisplativosti "biznis-putovanja", tog podatka o poskupljenju, recimo, talijanske konfekcije, cipela, torbi, dijelova za automobile, koji bi odvratio jugoslovenske potrošače od "malog izleta" u Trst.

U simpatičnom sjevernojadranskom gradu orijentiranom na Jugoslavene kao glavne potrošače industrije konfekcije, obuće, galanterije i kozmetike, ove godine sve je znatno skuplje nego prošlog ljeta. Ima robe, i to one svakodnevne, a ne ekskluzivne, čije su cijene udvostručene, i utrostručene, a ima i pomicanja vrijednosti na štetu kupaca. Sve ovisi o tome što se traži i gdje se traži, koliko tko ima strpljenja, a možda i sreće, u obilaženju mnogobrojnih prodavaonica.

Cijene nisu bauk

I pored svih činjenica o poskupljenju u Italiji, putniku se nameće naizgled paradoksalan zaključak: u Trstu se i ovog ljeta može povoljno pazariti. To se prije svega odnosi na žene, koje se u tršćanskim dućanima mogu obući neusporedivo povoljnije nego u bilo kojem jugoslavenskom gradu. I ljepše, ukusnije, maštovitije... Zvuči to kao "jeres", kao optužba našim trgovcima, proizvođačima konfekcije i obuće...

U svakom slučaju, optužba nije zlonamjerna, već indikativna. Primjeri će pokazati njenu opravdanost. Mnoge turističke agencije, čak i radne organizacije, priređuju povremeno kraće izlete do Trsta, obično od petka do nedjelje. Ima pasioniranih kupaca i pravih izletnika i onih koji će dio ljetovanja provesti krstareći Italijom. Ima i "susjeda", građana iz Rijeke, Istre, Slovenije, kojima su ovakva putovanja "čas posla".

Ipak većinu čine pravi kupci - oni koji u Trst dolaze isključivo radi pazara, bilo da kupljenu robu preprodaju ili je sami koriste. Tršćanski trgovci ne mogu se požaliti da su ih jugoslavenske mušterije iznevjerile niti da su ih cijene zaplašile i odbile. Modna odjeća, a to je ono što žene najviše kupuju, zaista je pristupačna, a prodaje se, to je već stara stvar, i za dinare.

Kvaliteta: ovisi...

Što se robe tiče - govorimo isključivo o ženskoj - ona je vrlo privlačna. Lijepi, ukusni dezeni karakteristični su i za najjeftinije haljine, a krojevi su maštoviti. I tu se već nameće prva usporedba s našim konfekcionarima: modeli domaćih ljetnih haljina - koje su, uzgred rečeno, neshvatljivo i nedopustivo skupe - uglavnom su stereotipni, dosadno jednoobrazni i bez šarma.

Na tršćanskom modno-konfekcijskom tržištu šarm je osnovna kvaliteta. Haljine koje koštaju- vjerovali ili ne - svega 10.000 starih dinara, a sigurno nisu načinjene od kvalitetne svile, nego možda i od "bofla" s relativno kratkim vijekom trajanja, toliko su lijepo sašivene i toliko imaju šika da će im malo koja žena odoljeti. Čak i ona koja prednost daje superkvaliteti, rado će napraviti makar samo jedan ustupak kratkotrajnom, ali maštovitom boflu.

Haljine od 10.000 dinara mogu se naći u svim trgovinama u trgovačkom dijelu Trsta, između željezničke stanice i trga Ponte Rose, na kojem se i dalje nalazi "čuvena" pijaca. Treba naglasiti da ovaj, reklo bi se, veliki market - odnosno "buvljak" - po asortimanu robe ne odstupa mnogo od trgovina niti pruža niže cijene. Štoviše, možda su šareni "eksponati" na štandovima uglavnom istovjetni robi u trgovini u obližnjim ulicama.

Ako se netko ipak ne može pomiriti s "boflom" i traži bolju kvalitetu, lako će zadovoljiti svoj ukus: za 20.000 do 25.000 starih dinara može kupiti vrlo lijepu haljinu, opet u trgovinama oko Ponte Rosa. I to haljinu koja se garantirano ne pegla, a to je za suvremenu ženu vrlo značajan plus koji može prevagnuti za kupovinu.

"Kuhane" traperice

Suknji ima na - kilograme! Lakih glokn-suknji, hipermodernih, u raznim dezenima - od cvjetnih šara, preko diskretnih karo-mustrica do raznobojnih pruga. I ove suknje, obavezno postavljene, vrlo su jeftine: opet 10.000 starih dinara. Kvaliteta je bolja nego ona od koje su sašivene haljine po istoj cijeni, a u većini trgovina uz suknju se prodaje, uključen u cijenu, i uzan kožni remen.

Uz njih idu, "pravilo" je ove sezone, pamučne majice, posljednji "krik" mode, te im je i cijena nešto veća: oko osam do devet tisuća dinara.

Doduše, i naše trgovine su u posljednje vrijeme preplavljene pamučnim majicama, i to jeftinijim od tršćanskih, ali su one najjednostavnijeg kroja i jednoobrazne, što s tršćanskima nije slučaj: kao i sva talijanska roba, i ove majice pravljene su s mnogo nadahnuća i ukusa. Konkurenti s one strane granice nude sve moguće pastelne nijanse: ružičaste, plave i zelene. Posebno je ružičasta, i to ona koju obično nazivamo "prljavom", ovog ljeta u modi. U našim trgovinama takvih - mislimo na boju - nema ni za lijek.
Zašto, to vjerojatno ni konfekcionari ne bi mogli objasniti.

A tek traperice! One "kuhane", koje se u našim komisijskim radnjama prodaju po astronomskim cijenama od 60, 70 i 80 tisuća dinara... Njih ćete najlakše i najbolje kupiti na Ponte Rosu, bez bojazni da će vam biti podvaljena lošija kvaliteta. Uostalom, i na štandovima na tržnicama ima različitih traperica, različitih i po kroju i po kvaliteti, ali svima se cijena kreće od 25.000 do 30.000 dinara. Prednost "kuhanih" je u tome što se u pranju neće skupiti.

"Neponovljive" cipele

Ovaj "izvještaj" iz tršćanskih trgovina ne bi bio cjelovit bez osvrta na obuću i torbe. Jugoslovenski proizvođači cipela manjkavi su u mnogo čemu, a prije svega u ukusu. Naša cipela je vrlo neudobna, neprijateljski nastrojena prema nozi. U talijanskim cipelama hodanje je pravo zadovoljstvo.

Obuća "made in Italia" nema premca u svijetu, ni po jedinstveno ukusnim modelima, ni po udobnosti. A cijene... Tu se već mora računati na veći izdatak, s tim što taj izdatak ipak ne premašuje ovaj kod kuće.

Uostalom, sezonske sandale mogu se kupiti već za dvanaest do trinaest tisuća dinara, a cipele - vrlo lijepe i moderne - za četrdeset tisuća. Ima li netko sreću da naiđe na posljednji par određenog modela u trgovini ili ima malu nogu, moći će dobre i lijepe cipele kupiti i za 15.000 dinara.

I torbe su stvar sreće: ako ste uporni u obilasku trgovina i preturanju robe na štandovima, sigurno ćete naći model koji vam se sviđa, i to od kože, za 25 do 30 tisuća dinara. One od skaja su jeftinije, a pravljene su s toliko estetskog smisla, od materijala koji toliko malo sliči na "imitaciju", a toliko puno na pravu kožu, da nećete pogriješiti ako se za njih opredijelite. Naše su torbe od skaja tako maštovito skupe - o kožnima bolje da i ne govorimo - da bi bio "grijeh" vratiti se iz Italije bez ovog obveznog rekvizita u ženskoj garderobi.

Na kraju nešto o šminki koja malo koju ženu ne zanima. Bilo gdje da je kupite, a prije svega u poznatim robnim kućama "Upim", "Standa" ili "Koin", platit ćete znatno manje za maskare, sjenila za oči, puder, kremu za podlogu, pomadu za ruke, ruž i što sve ne nego kod kuće. Nažalost...

Kako će se carina postaviti prema svom tom berićetnom pazaru - to je posebno pitanje. Po zakonu, sva kupljena roba koja premašuje vrijednost od 30.000 starih dinara podliježe carinskim davanjima. Ali ovaj propis ipak nije neprikosnoven: sve ovisi o procjeni samog carinika, o njegovom uvjerenju da ste zaista kupovali samo sitnice za osobnu upotrebu ili - da je kupljena roba namijenjena preprodaji i zaradi. 

Ruku na srce, dosta je jugoslovenskih "izletnika" koji u Trst odlaze isključivo radi šverca. Njihova kupovina obično se sastoji od po deset ili dvadeset haljina, majica, traperica, sukanja... pa nije čudo što ih carina propušta kroz svoje paragrafe. I s pravom!

Napisala: Nada Mijatović (Praktična žena, 1975.)