MANCHESTER CITY i Liverpool su dvije ekipe koje su od 2017. do jučer osvojile 338 i 337 bodova u Premier ligi. Oba kluba osvojila su titule prvaka, u tom periodu rušili su se mnogobrojni rekordi, a uz sve to sjajni treneri na njihovim klupama gajili su proaktivan, napadački nogomet.

Iako nema nekakvog povijesnog sociološkog ili političkog naboja između dvaju klubova i njihovih navijača, ovaj "derbi" tijekom proteklih par godina preuzeo je ulogu najiščekivanije klupske utakmice na svijetu od El Clasica te u svakoj svojoj iteraciji pokazuje da je to apsolutno zasluženo.

U nedjelju smo još jednom imali prilike u akciji vidjeti ekipe koje igraju nevjerojatnim tempom, s nekolicinom modernih elemenata igre poput visoke posljednje linije, presinga, brzih tranzicija i vratara koji napuštaju gol-liniju, ali ovoga puta jedna ekipa je sve te elemente izvela na višoj razini od druge te je pravo čudo kako nije pobijedila.

Jesus u prvih 11

Guardiola i Klopp na teren su poslali ekipe u standardnim 4-3-3 formacijama. U prvim jedanaestorkama gotovo da nije bilo iznenađenja, no u napadu Cityja pronašao se igrač koji za City u Premier ligi nije započeo utakmicu od siječnja te su se odmah upalile lampice svih onih koje Pepa vole optužiti da o taktici razmišlja previše.

Računajući kako će zbog Liverpoolove visoko postavljene obrane imati manje vremena za izgradnju napada, Guardiola je odlučio protivnika napasti direktnije pa je u napad stavio tri najbrža igrača koja ima te trojku koja se puno kreće bez lopte i mijenja pozicije - uz Jesusa, to su bili Sterling i Foden.

Već u petoj minuti Jesus je nakon jedne okomite lopte pobjegao visoko postavljenoj Liverpoolovoj posljednjoj liniji i asistirao Sterlingu za veliki zicer, ali je Liverpoolov vratar bio uspješniji, no iz nastavka akcije City je poveo preko Kevina de Bruynea. Nakon samo par minuta Guardiolin "overthinking" pokazao se kao genijalnost te je materijaliziran na terenu.

Kako je City dominirao

Liverpool je ubrzo u napadu odgovorio svojom sjajnom akcijom. Iskoristio slabe reakcije Cityjeve obrane te izjednačio, no City je nastavio biti dominantna ekipa na terenu pronalazeći pukotine u protivnikovoj obrambenoj strukturi.

Liverpoolova posljednja linija stajala je izuzetno visoko, ponekad suludo visoko tjerajući prednju liniju da pritišće protivničke stopere u izgradnji igre, no presing nikako nije funkcionirao. Jedan od primarnih razloga za to je bila Salahova pasivnost.

Kada su Cityjevi stoperi te zadnji vezni (Rodri) osigurali kontrolu posjeda, njima se pridruživao lijevi vezni Bernardo Silva kako bi City imao dovoljno igrača za prijenos lopte na protivničku polovicu. To je omogućavalo lijevom beku Joao Cancelu da se podigne visoko i tjera Mohameda Salaha da bira hoće li ga pratiti na vlastitu polovicu ili će se angažirati u pritisku na stopere.

Problem je bio u tome što Salah često nije radio niti jedno od toga. Da bi Liverpoolov presing radio na visokoj razini u utakmicama ovakve magnitude ne bi smjelo biti izuzetaka od napornog rada, no ako je netko bio najbliži odmaranju, to je definitivno bio Salah.

To je za sobom vuklo niz problema od kojih je najveći ostavljanje Trenta Alexandra-Arnolda usamljenim protiv dvojice vrhunskih ofenzivaca jer bi se Phil Foden spustio ispred Trenta u međuprostor, dok bi Cancelo konstantno utrčavao iza njegovih leđa.

Kako Salah ne bi izašao u pritisak, a niti popratio Cancela, vrhunski stoper s loptom u nogama kakav je Laporte mogao je birati koja mu je bolja opcija ovisno o trenutku. Najčešće je birao dugu loptu preko Trenta, a City je samo jednim dugim dodavanjem dolazio u velike prilike.

Da stvar bude gora, s druge strane je i Sadio Mane nekoliko puta zaspao te ostavio prostor svome beku da napravi isto što je Cancelo radio cijelu utakmicu. Ostajao je u dijelu terena u kojemu nikako ne pridonosi pritisku na Cityjevu posljednju liniju, a istovremeno ne pokriva Walkerovo utrčavanje iza svojih leđa. Dovoljna je bila samo Jesusova kretnja prema sredini te precizna duga lopta da se Walkeru stvori odlična prilika za ubacivanje.

Ovakvu igru s vatrom, odnosno vrlo pasivne izlaske u presing od Kloppovog Liverpoola nismo navikli gledati, a Pep je to znao iskoristiti. Praktički cijelu utakmicu išao je all-in na okomite duge lopte iza usamljenih Liverpoolovih bekova, a najbolje o tome svjedoči činjenica da je City ispalio čak 41 točnu dugu loptu (73 ukupno), što je čak za 15 više od njihovog prosjeka u Premier Ligi.

"Ostavili smo ih na životu"

Sve Guardioline ekipe, pa tako i ova iteracija Manchester Cityja poznate su po strpljenju. Ponekad su toliko strpljivi da običnom gledatelju beskonačna dodavanja idu na živce jer "ako vam je do posjeda, idite u katastar". Međutim, ispod radara prolazi činjenica da je ovaj City nevjerojatno taktički fleksibilan unutar svojeg okvira napadačkog nogometa.

Izuzetno visoki tempo i okomite lopte iza leđa bekova je nešto što je Kloppov Liverpool usavršio te su razlog zašto Salah i Mane već četvrtu godinu zaredom prelaze 30 ili 40 golova po sezoni, a onda mu dođe City i umjesto očekivanim strpljenjem, upravo njihovim oružjem stvori pet ili šest vrhunskih prilika. Umjesto kontrole, Pep se ovoga puta odlučio na kaos na Kloppov način i nadigrao Liverpool.

No prvenstvo još nije gotovo. Liverpool je iskoristio ponuđene šanse, izvukao se bez poraza i ostao na bod zaostatka za vodećim Cityjem sedam kola do kraja pa ako dođe do preokreta na vrhu tablice, dugo će se pričati o Mahrezovom promašenom lobu na samom kraju utakmice ili Sterlingovom milimetarskom zaleđu. Kako god završilo, City je još jednom pokazao koliko je prokleto dobra ekipa.

Nakon svega, najbolje je utakmicu sažeo upravo Guardiola: "Slušajte, možemo pričati što bi bilo da smo zabili sve prilike ili nismo primili takve golove, ali smo odigrali sjajnu utakmicu... Mi smo njih ostavili na životu."