PRIJE 30 godina, 28. veljače 1992., službeno je započelo natjecanje u Hrvatskoj nogometnoj ligi. Tim povodom na Indexu u prigodnom serijalu 30 godina HNL-a u 30 dana možete čitati 30 priča o ključnim događajima te intervjue s najvažnijim i najzanimljivijim akterima tri desetljeća dugačke povijesti samostalne hrvatske lige.

U DINAMOVOJ povijesti bilo je uistinu nevjerojatnih napadača. Svjedok tome je činjenica da je na Maksimiru završilo 13 nagrada za prvog topnika lige, a 14 od 25 igrača koji se mogu pohvaliti tom laskavom krunom jedan dio svoje karijere provelo je u dresu najtrofejnijeg hrvatskog kluba.

Sve je počelo Goranom Vlaovićem, koji je u drugoj i trećoj sezoni HNL-a utrpao nevjerojatna 52 pogotka. U sezoni 1993./1994. postigao ih je čak 29. U preostalih 27 sezona HNL-a samo je jedan igrač došao blizu toj brojci. Dapače, on ju je i jedini prestigao.

Mali i žgoljavi dječak iz Brazila, kojeg će prozvati Dudu, stigao je u Dinamo kao anonimus i nije se na prvu razlikovao od desetina drugih kojima su Zagreb i Hrvatska bili samo jedna od postaja u karijeri.

Ipak, ostvario je ono što nitko ni prije ni nakon njega nije uspio. U Zagreb je stigao kao stranac, a napustio ga je kao jedan od nas. Porušio je sve rekorde, zaludio navijače i otišao iz Maksimira kao jedan od najdražih likova u povijesti Dinama i hrvatske reprezentacije.

Dvoumio se oko dolaska u Zagreb 1998. godine. Rekli su mu da još traje rat

Hrvatski uspjesi u nogometu graniče s nevjerojatnim za tako malu naciju, ali i dalje postoje dijelovi svijeta kojima je Hrvatska potpuno egzotična i nepoznata zemlja. Jedan od takvih je i Rio de Janeiro, točnije favela imena Vila Kennedy. Da opasnosti favela nisu samo dramatizacija u popularnim filmovima poput Božjeg grada ili Tropa de Elite, svjedoči sam Eduardo.

"Uvijek je bilo incidenata, ali ni približno tako čestih i krvavih kao danas. Pravi problemi su nastupili kada su se dvije grupe sukobile oko toga tko će kontrolirati trgovinu drogom. Na teritorij je ušla grupa koja je željela preuzeti zaradu od droge od lokalne skupine, ovi to nisu dopustili i tako je zavladalo nasilje", komentirao je Dudu još 2010. godine, kada je cijeli grad djelovao poput ratne zone.

Kao i milijunima sugrađana, Eduardu je nogomet bio karta za izlazak iz bijede. Sve se promijenilo kada ga je kao 15-godišnjaka i igrača lokalnog Bangua primijetio menadžer Hélio Augusto Suzano, koji je već imao brojne kontakte u Europi i Hrvatskoj. Eduardo je dobio poziv da dođe u Dinamo na probu, ali je oklijevao.

U vrijeme kada informacije nisu bile dostupne uz samo dva klika, njegovi prijatelji i rodbina bili su uvjereni da u Hrvatskoj i dalje traje rat. Nakon kraćeg nagovaranja odlučio je otići na putovanje koje će promijeniti njegov život, ali i povijest hrvatskog nogometa.

Spavao je na stadionu. Mislio je da ga Dinamo folira i da ga neće vratiti

Postoje brojne priče i legende o tome kako je izgledao Eduardov prvi boravak u Zagrebu. Neke su išle toliko daleko da su tvrdile da je spavao u klupskom skloništu ispod tribine, ali sam Dudu je opovrgnuo te tvrdnje.

"Spavao sam u hotelu s pet zvjezdica. Doduše, kad sam tek došao u klub, 10 noći sam proveo u klupskim spavaonicama. Mislim da su priču o tome kako nisam imao gdje spavati plasirali novinari kako bi imali bolju priču", rekao je.

S obzirom na to da je bio premlad, trenirao je tri mjeseca s mlađim Dinamovim kategorijama. Prekretnica je stigla na jednoj prijateljskoj utakmici. "Ušao sam u igru zadnjih 20 minuta. Dobio sam jedan centaršut koji nije izgledao opasno i zakucao sam loptu u mrežu. Osjetio sam da su svi u klubu bili oduševljeni tim golom", rekao je.

U trenutku kada se na kraju posudbe vraćao u Rio, Dinamo mu je obećao da će ga vratiti, ali Eduardo je sam priznao da nije to očekivao. Mislio je da su to samo lijepe riječi za oproštaj, ali vrlo brzo Plavi su ga vratili u Zagreb, s kojima je potpisao profesionalan ugovor.

Prvijenac zabio Hajduku u utakmici u kojoj je Dinamo uzeo trofej

Za prvu momčad Dinama debitirao je u sezoni 2001./2002. kada je ušao protiv Šibenika u zadnjih deset minuta. Nakon propasti Tuđmanove Croatije početak tih godina u (napokon) Dinamu obilježile su teške muke. Ekipu su činili ostaci ostataka moćne Croatije i novi, talentirani, ali nedokazani igrači.

To su iskoristili i Hajduk i Zagreb pa je Dinamo u prvoj polovici desetljeća uzeo tek jedan naslov iz pet pokušaja, što mu je daleko najslabije razdoblje u periodu HNL-a. Prvi gol Dudu je zabio Hajduku u Superkupu 2003. godine. Golom protiv najvećeg rivala, u susretu koji je Plavima donio pehar, najavio je velike stvari.

Ipak, modra svlačionica bila je tih godina krcata napadačima od kojih se puno očekivalo. Gondžić, Zahora, zaboravljeni Domagoj Abramović i povratnik Vlado Petrović bili su igrači kojima se tih godina više vjerovalo. 

Dudu je proslijeđen na posudbu u Croatiju iz Sesveta, a onda i u Zaprešić, ali tamo nije dugo ostao. Deset golova u 15 drugoligaških utakmica bilo je dovoljno maksimirskoj struci da ga vrati u maticu. Od sezone 2003./2004. počinje uspon najboljeg (tada) stranca u Dinamovoj povijesti.

Svake godine bio je sve bolji. Mali Brazilac postao je tihi vođa Dinamove ekipe

Već u prvoj sezoni dao je devet golova, a iduće sezone jedan pogodak više. Polako i sigurno je gradio rejting ne samo kao sjajan paker nego i vrhunski asistent. Njegova profinjena ljevica bila je tih godina najbolje što se moglo vidjeti od Dinama, a kredibilitet je gradio u (za to vrijeme rijetkim) Dinamovim pobjedama u Europi nad Mariborom, Beverenom i MTK-om.

U sjeni velikih afera koje su potresale Dinamo u skandaloznoj sezoni 2004./2005., mali Dinamov Brazilac postao je tihi vođa momčadi. U kultnoj Kužeovoj sezoni, koja je vratila dominaciju Plavima, Eduardova finoća i Bošnjakova brzina i energija stvorile su najbolji duo koji smo vidjeli u HNL-u.

Dečko iz Vinkovaca, samo četiri sezone nakon što je uzeo prestižno priznanje Hajdučko srce kao ljubimac Torcide, zabio je za Dinamo 22 gola u prvenstvu, jedan više od Eduarda. Naslov se vratio u maksimirske vitrine i kad se činilo da je Dudu dosegao vrhunac, odlučio je probiti sve rekorde i plafone ikad postavljene u domaćem nogometu.

Nikad prije ni poslije nismo to vidjeli. Jedan čovjek je sam osvojio ligu

Dinamova prednost i dominacija su se u sezoni 2006./2007. udvostručile. Bila je to sjajna momčad koja će dati okosnicu hrvatske reprezentacije u idućem desetljeću. Modrić je već tada pokazivao naznake kakva će igračina biti, ali ako je ikad postojao netko za koga se može reći da je sam osvojio ligu, to je bio Dudu te sezone.

U prvenstvu je odigrao 32 utakmice i postigao nevjerojatna 34 gola. Sve je počelo u drugom kolu protiv Šibenika kada je u golijadi (4:3) zabio dvaput. Do kraja polusezone dao je 18 golova i naznačio da je rekord Gorana Vlaovića u opasnosti.

U drugoj polusezoni je bio još bolji. Već u prvom kolu nastavka prvenstva Dinamo uzima ključnu pobjedu na Kantridi, a od tri Dinamova gola, dva ih je zabio Eduardo. Već u idućem kolu zabio je dva komada i Hajduku te izašao iz igre uz gromoglasan pljesak svih tribina.

Vrhunac sezone stigao je u njenom zadnjem činu. Dinamo je razbio Hajduk 3:0 na proslavi naslova, a Eduardo je zabio najslavniji hat-trick u Plavoj HNL povijesti. Od 92 boda koja je Dinamo osvojio te sezone, Eduardo ih je svojim golovima donio 38. Drugoplasiranom Hajduku dao je šest, a trećeplasiranom Zagrebu četiri gola.

Povijesni gol trasirao je put najvećem Dinamovom transferu 

Postalo je jasno da je odlazak neminovan. Nije se znalo samo gdje i za koliko love. Spominjao se interes nekoliko svjetskih velikana, a utakmica odigrana početkom te sezone zagrijala je Arsenal. Engleski velikan debitirao je na novom Emiratesu baš protiv Dinama, a u 12. minuti utakmice Dudu je na asistenciju sunarodnjaka Etta zabio prvi službeni gol u povijesti stadiona.

Čak 13.5 milijuna eura istresao je Arsenal Zdravku Mamiću, što je učinilo ovaj transfer najvećim u Dinamovoj povijesti dotad. I danas, kada se nogometni velikani olako i s puno manje rezerve razbacuju milijunima, Dudu je sedmi najveći transfer u Dinamovoj povijesti.

Foto: Sanjin Strukic/PIXSELL

Njegova karijera na Otoku trebala je biti velika i išla je tim putem do ONOG trenutka i najružnijeg starta u povijesti Premiershipa. Nažalost, fantastični napadač se u smiraj karijere nije vratio u Dinamo da napravi savršen krug.

Umjesto travnjaka, život mu se počeo odvijati na zagrebačkim sudovima. Jedan je od prvih koji su javno digli glas protiv Dinamovog čelnika i alfe i omege hrvatskog nogometa. Posljednju bitku koju je vodio u Dinamu, Dudu je izgubio.

Na terenu mu nitko nije mogao ništa. U sudnici ga je Mamić porazio

Eduardo je, kao i brojni dinamovci prije njega, na početku svoje karijere potpisao ugovor sa Zdravkom Mamićem. Radilo se o pet različitih ugovora koji su se ticali zastupanja i prava na prodaju igrača. Konkretno, Mamić je imao pravo na Eduardove prihode do čak četiri godine nakon što je ovaj napustio Maksimir.

Prvostupanjski sud donio je odluku prema kojoj je riječ o lihvarskom, a samim time i ništavnom ugovoru. Presuđeno je kako je Mamić, kao odgovorna osoba ispred Dinama, iskoristio povlašteni položaj i napravio ugovor štetan po igrača. Nakon duge pravosudne bitke Mamić je ipak odnio pobjedu.

Foto: Zeljko Hladika/24sata/PIXSELL

Naime, Županijski sud ukinuo je presudu prvostupanjskog suda. Utvrđeno je da je izvršni predsjednik Dinama imao svako pravo od Eduarda zatražiti najprije 50 posto, potom 25 posto i na kraju 20 posto svih prihoda. 

Viši sud zaključio je da Mamić u momentu sklapanja ugovora nije imao nikakvu funkciju u Dinamu, a nije mu bilo sporno ni što je Eduardo da Silva ugovor sklopio na dan svoje punoljetnosti i kada je slabo poznavao hrvatski jezik.

"Ovo što sad izlazi na vidjelo svih je ovih godina bilo javna tajna, samo su mnogi šutjeli o tome. Ja sam to shvatio kad sam odlazio u Arsenal. Tad mi je bio menadžer i nakon tako velikog transfera bilo mi je jasno da nešto nije u redu.

Sav novac od transfera išao je u klub, on kao menadžer po tome ne bi ništa zaradio. Bilo mi je jasno da uzima novac, samo nije bilo potvrde i dokaza za to. Dakle, još prije osam godina moglo se znati da neke stvari tu baš i nisu u redu", poručio je Eduardo 2015. godine.

Dudu je bio dužan isplatiti Mamiću čak osam milijuna kuna, a blokirana mu je sva imovina u Hrvatskoj - dva automobila i stan u Zagrebu te bankovni računi. Nacional je objavio dokumente koji pokazuju da je Mamić Eduarda, kako isti medij navodi, držao u ropskom odnosu.

Isti dokumenti navode kako je Mamić prava na sve Eduardove prihode do kraja profesionalne karijere te dodatne ustupke kupio za tek 50 tisuća dolara, što bi značilo da je na bivšem reprezentativcu Hrvatske zaradio, prema procjenama, više milijuna eura.

Stigao je kao Eduardo da Silva, a postao je Dudu

Ukupno je za Dinamo zabio čak 94 gola. Postao je s vremenom i najbolji igrač i strijelac hrvatske reprezentacije. Rušio je Hajduk, izazivao ludnicu na Sjeveru, vratio titulu na Maksimir i trasirao put Dinamovoj dominaciji.

Ali najveći njegov uspjeh ne mjeri se nogometnim statistikama. U sredini koja je osjetljiva i ponekad čudna kada su u pitanju nacionalne svetinje poput reprezentacije, tamnoputi Brazilac postao je Hrvat. Ne putovnicom, nego onime kako su ga ljudi doživljavali.

Stigao je u Hrvatsku kao anonimus. Za Zagreb nije čuo i nije znao riječ hrvatskog. Devet godina kasnije čitava nacija neutješno je plakala kada je Martin Taylor promijenio hrvatsku nogometnu povijest. Možda je došao kao Eduardo Alves da Silva, ali je zauvijek postao Dudu.