KASNO proljeće, Rano ljeto, Rano proljeće, Kasna jesen, finalni Jesenje popodne su neki od najpoznatijih filmova Yasujiroa Ozua. Zanimljivo je to povezivanje naslova kroz godišnja doba, ali nisu u pitanju nastavci, čak su i teme prilično različite.

Dva prvospomenuta i Tokijska priča zapravo čine jednu neslužbenu trilogiju s glavnom junakinjom koja se zove Noriko, mada su u pitanju tri različita lika s istim imenom. Tokijska priča (1953.) je ostala kao neka vrsta monumenta njegove filmografije i generalno japanske i svjetske kinematografije.

Ozu je najviše volio raditi s glumicom Setsukom Harom. Najčešće njegove slike koje se mogu naći su s njom, mada je i inače imao stalne suradnike i među glumcima i među ekipom. Njegove priče su bile o običnim ljudima, ništa ekstravagantno im se nije događalo, niti je on to htio predstavljati na taj način.

Tokijska priča se npr. bavi ostarjelim roditeljima koji posjećuju djecu u velikom gradu i koji polako shvaćaju kolika su im smetnja postali i pokušavaju pronaći svoju svrhu u svijetu u kom su ipak ostali samo jedno drugom. Leo McCarey je također obrađivao sličnu temu 20 godina ranije u Make way for tomorrow, također uspješno, ali Ozuova priča je čak i njega nadmašila.

Kamera kao nijemi svjedok

Poput svih Ozuovih djela, naročito u poslijeratnom periodu, i u Tokijskoj priči se kamera rijetko kreće. Ako se pokrene jednom tijekom filma, čak se to može smatrati čestim. Kameru je koristio kao nijemog svjedoka događanja i svu pažnju i fokus dao je likovima koje je znao obraditi tako da ne postoji nikakva sumnja za gledatelja jesu li u pitanju stvarni ljudi.

Da, gledamo ih na ekranu, ali to su definitivno stvarni ljudi. Tokijska priča, već spomenusmo, je otprilike neka krema Ozuovog stvaralaštva i posljednjih godina je sve više i više cijenjena, vjerojatno daleko više nego što je i on sam očekivao. Čuveni britanski site Sight and sound koji okupi velike redatelje i kritičare svakih deset godina da odaberu najbolje filmove svih vremena je 2002. objavio da je po izboru redatelja Priča najbolji film ikada.

I kritičarima je bila u vrhu, ali kada stigne takvo priznanje od narednih generacija kolega, jasno je koliku je stvar čovjek napravio.

Filmove su mu smatrali "previše japanskima"

Andrei Tarkovsky, Martin Scorsese, Paul Schrader, Jim Jarmusch, Wim Wenders, svi oni su više puta isticali da im je Yasujiro Ozu među najvećim utjecajima. Dok se u vrijeme Ozuovog stvaranja, a to su prvenstveno pedesete, nisu mnogo ni distribuirali njegovi filmovi van domovine, smatrali su se "previše japanskim" i računalo se da to publika van zemlje samuraja neće baš skontati kako valja.

Greška prve klase, jer ako su neke priče univerzalne i istinski ljudske, to su Ozuove, čak bi se moglo reći da je publici van Japana lakše shvatiti njega nego suvremenike Kurosawu, Mizoguchija itd.

Znak za ništavilo na grobu

Ozu je rođen 1903., a preminuo je na svoj 60. rođendan sasvim sam. Gotovo cijeli život je proveo s majkom, ona je umrla dvije godine prije njega. Nije imao ženu, nasljednike, a sahranjen je također do majke. Na njihovom grobu nisu ostala imena, već samo jedno japansko slovo koje znači "ništavilo".

Prilično čudni životni detalji, a od nekih također biografskih trenutaka moglo bi se izdvojiti da su ga u Drugom svjetskom ratu tjerali da pravi propagandne filmove i da je uništio stvoreno prije završetka rata. Bio je i vojnik, a tijekom tridesetih je isto bio filmski stvaralac, tada još u povoju. Možda najuspješnijim djelom iz tog perioda mu se smatra film Rođen sam, ali..., koji se uzima i za prvi japanski film sa socijalnom kritikom.

Jedan od onih autora čija djela dobivaju sve više i više priznanja kako prolaze godine od njihove smrti, što valjda najbolje govori koliko je ono što su napravili značajno i koliko služi na čast čovječanstvu što je uopće izmislilo pojam koji zna biti izlizan, ali je neophodan, a to je "umjetnost". Yasujiro Ozu.