Hrvatska hit sutkinja: Nisam vjerovala kad su mi rekli da ću suditi Njemačkoj
DEBITIRALA je u 1. HNL prije nešto više od tri mjeseca. Nedugo zatim sudila je na Poljudu, a uskoro je bila okružena njemačkim nogometnim zvijezdama kao sutkinja njihove kvalifikacijske utakmice za Svjetsko prvenstvo u Kataru.
Do danas je Ivana Martinčić postala već uobičajeno lice na hrvatskim prvoligaškim travnjacima, najistaknutija žena u gotovo potpuno muškom svijetu, u kojem ni njeni muški kolege u očima javnosti nemaju pravo na pogreške i loš dan. A kamoli žena, koja u tom svijetu djeluje kao uljez, u očima primitivnih promatrača i kao biće nedostojno tako važne i odgovorne uloge.
Nije ni prva ni jedina nogometna sutkinja u Hrvatskoj, ali je prva koja je vodila utakmicu muške 1. HNL, okršaj Gorice i Hrvatskog dragovoljca 10. rujna. Bio je to, zapravo, idealan test, u pitomom ambijentu Velike Gorice, bez rabijatnih gostujućih navijača, na susretu klubova bez golemih pritisaka ili očekivanja. I prošla ga je bez repova, baš kao i nekoliko tjedana kasnije u puno zahtjevnijem ambijentu splitskog Poljuda, a izostanak kritika najveća je pohvala sucima za odrađen posao na utakmici. Za sada ih nema, što graniči s čudom u okruženju hrvatskog nogometa u kojem je traženje krivnje u drugima iscrpljujuća svakodnevica.
Foto: Milan Sabic/PIXSELLU nogomet, dakako, nije zalutala. Kao djevojčica igrala je s bratom i njegovim prijateljima, a sa 16 godina pristupila je ženskom nogometnog klubu Podravke. Na tim utakmicama, kaže, sudile su sutkinje, ali nije razmišljala o tome da bi ona jednog dana mogla biti u njihovoj ulozi jer joj je igranje bilo prioritet. Ipak, na nagovor oca, bivšeg nogometnog suca, upisala je sudački tečaj i završila ga 2008. godine.
"Nisam niti sanjala u tom trenutku da će to biti jako bitna, možda trenutačno i najbitnija odluka u mom životu", rekla je Martinčić u intervjuu za Index, u kojem se osvrnula na svoj strelovit napredak, govorila o pozitivnim i negativnim iskustvima, objasnila kako se rješava problem dijeljenja svlačionice s muškim kolegama te se prisjetila najkreativnijih povika s tribina koji su joj upućeni.
Kako vam se razvijala sudačka karijera do povijesnog debija u Prvoj HNL?
Kao i sve moje kolegice i kolege, krenula sam od najnižeg stupnja natjecanja i mladih kategorija. Naravno, da bi se steklo iskustvo, na utakmicama seniora (regionalni rang) na početku sam obavljala dužnost pomoćne sutkinje i onda sam 2010. imala i svoju prvu seniorsku utakmicu kao glavna sutkinja.
Kako ste primili vijest o debiju?
Već na sudačkom seminaru u kolovozu i nakon istrčanih muških fizičkih normi, Bruno Marić mi je rekao da vjeruje da ću u ovoj sezoni imati debi u našoj prvoj ligi, ali nisam se nadala da će to biti već u rujnu.
Foto: Slavko Midzor/PIXSELLKada me je obavijestio da je Sudačka komisija odlučila da ću biti delegirana na utakmici Gorica - Hrvatski dragovoljac, prvo sam tu vijest podijelila sa Sanjom Rođak-Karšić, našom prvom ženskom pomoćnom sutkinjom u 1. HNL i s mojim mentoricama Snježom i Blažom. Bila sam jako sretna i uzbuđena, a s druge strane je bilo tu i malo treme jer je ipak trebalo opravdati ukazano povjerenje KNS-a.
Kakva su vam iskustva s te utakmice? Kakve su bile reakcije nadležnih, kako u Hrvatskoj, tako i u svijetu?
Mogu reći da je iskustvo s te utakmice jako pozitivno i da su mi moji kolege u terenu pomogli da utakmicu odradimo najbolje što možemo. Znala sam da je na tribini i cijela Komisija nogometnih sudaca i da ih ne smijem razočarati. Kada su poslije došli u svlačionicu da nam čestitaju, s osmijehom na licu, znala sam da su zadovoljni i odmah je i meni bilo lakše. Isto tako moram reći da sam primila čestitke i od vodećih ljudi u sudačkoj komisiji UEFA-e Dagmara Damkovea i Roberta Rosettija, kao i iz FIFA-e, od glavne za žensko suđenje Kari Seitz. Svima je bilo drago da se i kod nas dala prilika jednoj sutkinji da sudi prvu mušku ligu.
Nedugo zatim dobili ste priliku suditi i na Poljudu. Mislite li da je tamošnja publika bila kritičnija ili popustljivija prema vama jer ste žena?
Nisam o tome razmišljala. Znala sam da je Torcida vatrena i da uvijek bodri svoj klub neovisno kakav rezultat bio. Ja sam se trudila odraditi utakmicu najbolje što znam, ali ne znam jesu li manje negodovali na moje odluke ili bili popustljiviji.
Vođenje utakmice Njemačke i Lihtenštajna bilo je novi iskorak. Kakva iskustva s nje vučete?
Kad sam dobila obavijest od našeg Saveza da sam delegirana za utakmicu četverostrukih svjetskih prvaka Njemačke protiv Lihtenštajna 11.11.2021. u Wolfsburgu, mislila sam da se netko šali. Pa zar stvarno? Nakon samo dvije utakmice u našoj 1. HNL, takva prilika za mene? Osjećaj je bio neopisiv. Stvarno sam bila jako sretna, ali i malo nervozna jer je sad trebalo opravdati ukazano povjerenje UEFA-e koja mi je pružila tu šansu, a opet sam znala i da ću predstavljati naš Savez na toj utakmici.
Foto: Sebastian Räppold/Matthias Koch/GuliverTa je utakmica nešto što neću nikada zaboraviti. Tu atmosferu, vrhunske igrače koji su se prema meni ponašali vrlo korektno i još k tome, prva moja odluka na toj utakmici je bio kazneni udarac i direktni crveni karton. Nije bilo lako, ali stvarno sam uživala u svakom trenutku te utakmice, zajedno s mojim timom koji mi je bio neopisiva podrška, kako prije, tako tijekom i nakon utakmice.
Koliko vam je ovaj ubrzani napredak promijenio život, kako poslovni, tako i privatni? Čime se uopće bavite izvan suđenja?
U ova dva mjeseca, mogu reći, život mi se stvarno promijenio, ali ne u pogledu mog treniranja ili obaveza što se tiče suđenja, nego više vezano za pažnju medija. Nakon tih utakmica, svakodnevno netko želi intervju, razgovor za televiziju, portale, a to je nešto na što ja nisam navikla. Radije ću suditi i 10 utakmica nego se slikati ili snimati za TV ili novine, haha. Svjesna sam da je i to dio posla koji prati nogomet i trudim se za sve naći vremena.
Trenutno, suđenje mi je jedina preokupacija i mogu vam reći da mi niti ne ostane previše vremena za neke druge stvari. Ako se netko ozbiljno želi baviti suđenjem, mora biti u tome 100%.
Koliko često se susrećete s predrasudama i tko je najgori po tom pitanju - kolege, igrači ili navijači?
Na početku je bilo najteže jer sam ipak bila među rijetkim djevojkama koje se bave suđenjem, no s vremenom se to promijenilo i sve nas je više, pa je i predrasuda manje.
Uglavnom su navijači, pogotovo na nižem stupnju natjecanja, bili ti koji su negodovali kada bi me vidjeli na terenu među dečkima jer je ipak njima nogomet muški sport i 'što će žena na terenu'. Srećom, sada se situacija promijenila i predrasuda ima sve manje. Od kolega imam samo podršku jer oni najbolje znaju kroz što sam sve morala proći da dođem do ovog stupnja.
Pretpostavljam da su uzvici s tribina poput 'sudac nema pišu' učestalo iskustvo za sutkinju. Možete li izdvojiti neke kreativnije povike, bilo simpatične, bilo uvredljive?
Ah, toga je bilo i toga će uvijek biti, a sad neke kreativne... 'Odi doma kuhat', 'primi se metle'...
Jeste li ikad doživjeli kakvu ozbiljniju neugodnost u ulozi sutkinje, bilo na terenu, bilo izvan njega?
Na onim najnižim stupnjevima natjecanja, kada igrači više nemaju snage da trče, onda uglavnom prigovaraju i svašta dobacuju, ali se trudim to što prije zaboraviti. Nekad nije bilo lako i razmišljala sam što to meni treba, ali bi onda prevladala ljubav prema nogometu i vraćala sam se jača i jača.
Pretpostavljam da ne dijelite svlačionicu s muškim kolegama. Kako je taj problem riješen, s obzirom na to da nemaju svi stadioni potrebnu infrastrukturu za podjelu?
Nećete vjerovati, ali mi dijelimo svlačionicu, ipak smo mi jedan tim. Nekad dečki sačekaju nas djevojke da se prve presvučemo, a nekad je obrnuto. Na nekim stadionima imamo i svoje posebne svlačionice, ali to je još uvijek rijetko, tako da se dogovorom sve riješi.
Viđali smo scene kako nogometaši grle sutkinje nakon rasprave, što sucima baš i ne rade. Smatrate li da je to seksistički ili simpatično? Jeste li ikad neku reakciju igrača smatrali neprimjerenom u tom smislu?
Igrači ne bi trebali dodirivati službenu osobu, odnosno suca ili sutkinju, ali ako se to nekad i dogodi dobronamjerno, ne smatram to seksistički, više simpatično. I ja sama nekad pružim ruku igraču da se podigne sa zemlje nakon prekršaja i to smatram samo normalnim kontaktom tijekom utakmice. Hvala Bogu, do sada nisam imala nikakvu neprimjerenu gestu od strane igrača, uglavnom je to razgovor vezan za situaciju koja se dogodila ili moje pojašnjenje na koji način igrač treba nastaviti igru.
Kakvo je, generalno, suđenje u Hrvatskoj? Jesu li kritike opravdane?
Vjerojatno svi koji vole nogomet prate i gledaju utakmice ostalih liga ili međunarodne utakmice te mogu vidjeti da i tamo suci griješe. Ja bih voljela da se svatko okuša na terenu za igru i vidi kako taj posao nije nimalo lak. Tijekom utakmice, svake 2-3 sekunde, sudac mora donijeti neku odluku i to odmah. Na svakoj utakmici sudac pretrči između 10 i 15 km, znači to je još jedan dodatan uteg koji ima jer uz toliko trčanja, pritiska od igrača, navijača, on treba ostati miran i ne griješiti. Morate priznati da to nije nimalo lako.
Kako se privikavate na VAR i što mislite o njemu? Mislite li da ga je lakše prihvatiti i savladati mlađim ili iskusnijim sucima?
Moje je mišljenje da je VAR velika pomoć sucima jer kada sudac neku situaciju nije vidio na ispravan način, tu je VAR koji mu može dati drugu šansu i mogućnost da promijeni odluku. Da je ta tehnologija dobra, vidljivo je i u sve više i više sportova jer su igrači sve bolje i bolje spremni i sucima je teško nekad sve vidjeti u jednoj ili dvije sekunde. Zato je tu tehnologija koja nam pomaže.
I za jedne i druge treba vrijeme prilagodbe. I sami smo svjesni da se nogomet u zadnjih 5-6 godina toliko promijenio - tu mislim na Pravila nogometne igre, pomagala u smislu komunikacije među sucima - da se svima nama teško prilagoditi odmah na neke stvari. U svakom slučaju, lagano se prilagoditi na stvari koje nam pomognu da odradimo naš posao što bolje.
Je li vas itko ikad pokušao podmititi?
Ne, niti bih željela da se to ikad dogodi. Želim ovaj posao raditi čista obraza i bez ikakvih nečasnih radnji.
Biste li željeli biti Oko sokolovo, odnosno sudački ekspert u televizijskom studiju?
Hmm, nisam nikad razmišljala o tome jer se još dugo vidim kao sudac na terenu, a ne sudački ekspert u studiju. Ne vidim se u toj ulozi jer bi mi bilo teško kritizirati kolege, a znam kako im posao nije nimalo lagan i uvijek su meta kritike jer uvijek je netko nezadovoljan.
Nakon sudačke karijere više se vidim u ulozi trenera-instruktora za mlađe kolegice jer bi im tako mogla prenijeti iskustva koja sam i sama prošla i pomoći im u njihovom napredovanju.
Vaš napredak očito ruši neke povijesne barijere. Smatrate li da je on važniji za napredak nogometa ili za status žena u društvu? Doživljavate li se uopće kao osobu koja je uistinu mijenjala povijest?
Ja se nadam da će ovaj moj uspjeh pokazati i ostalim djevojkama i ženama, neovisno o kojem se poslu radi, da je sve moguće ako ulože dovoljno truda, volje i energije. Svi znamo da se za nogomet uvijek govorilo, a i dalje se govori, da je isključivo muški sport, ali evo, sve nas je više žena u tom muškom sportu, kako na terenu kao igračice ili sutkinje, tako i kraj terena kao trenerice-izbornice.
Mislim da ne postoje muški ili ženski sportovi i poslovi. U svakom poslu treba dati najbolje od sebe i onda neće biti važno kojeg si spola.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati