DADO PRŠO kupio je klub u Africi. Tu, na više razina senzacionalnu informaciju, odmah smo krenuli provjeriti kod Darija Šimića, ali on se već neko vrijeme nije čuo s njim.

Ali čuo je da radi nešto u Africi i da već živi dolje. 

Baš u Africi? 

"U Senegalu, da, u Africi." rekao je Šimić.

Šimić je nabacio asistenciju na Josipa Butića, Zadranina kojeg ćete se brzo sjetiti ako ste zadnjih desetljeća pratili HNL. Cijeli život vezan je za NK Zadar. Istrčao je za klub više od stotinu puta, a kasnije je kao trener vodio momčad u najtežim utakmicama u povijesti. Protiv Cibalije 2008. godine, kad je tragično poginuo Hrvoje Ćustić, i prošle godine kad je NK Zadar rasformiran i poslan u stečaj ili, jednostavnije rečeno, kad je izbrisan s lica zemlje.

Butića ćete prepoznati i u ekipi Rijeke iz 2005. godine koju je kao trener vodio Elvis Scorija, kao sportski direktor pokojni Mladen Romić, a kao predsjednik Robert Ježić. Bila je to postava koja je osvojila povijesni, prvi trofej u od neovisnosti, Hrvatski kup u finalu protiv Hajduka.

Nakon brzopotezne potrage nazvali smo Butića, i to je bio bingo.

"Za sedam dana letim dolje, stiglo mi je maloprije gazdino garantno pismo."

A gazda je Dado Pršo, koji će dočekati Butića u gradu M'bour, na zapadnoj obali Senegala, gdje je nedavno kupio većinu dionica senegalskog drugoligaša Demba Diop.

S Pršom je u vlasništvo od maksimalnih 80 posto dionica koje država dopušta ušao i Francuz Bernard Laporte-Fray. Riječ je o gazdi francuskog drugoligaša FC Pau, s vrlo intrigantnom biografijom, a čiji jedan dio zauzima i odnos s Dadom Pršom. (o tome nešto kasnije). 

"Dado je kupio većinu dionica, više od Fraya, i on je baš glavni. Ja ću biti koordinator svih uzrasta, bit ću tu glavni za kadroviranje igrača i trenera, pa ćemo vidjeti."

Triput se vratio iz pakla 

Pršo se zainteresirao za Senegal preko Fraya, koji u senegalskom turističkom gradu, tri i pol sata leta do Azurne obale, ima vikendicu i nedavno je najavio otvaranje nogometne akademije.

Legendarni Dado Pršo, "hrabro srce" i "čovjek sa stotinu života", vrlo je kratko bio u menadžerskim vodama. Kako smo mogli čuti, radio je na riječ i ostali su dužni na ime provizije, više puta. Načuli smo i da je, dok je bio u poljskoj Legiji, radio nešto preko Romea Jozaka i njegova pomoćnika, Zadranina Božidara Miletića. 

Butić o tome, naravno, nije htio puno govoriti, ali pretresli smo nekoliko ikonskih trenutaka iz menadžerske karijere Dade Prše, koja ipak nije dugo trajala. 

"Pršo ne zna baš hvaliti nekog igrača ako mu nije dobar, baš nikako to ne može. Eno mu je mali neki dan bio na klupi prve momčadi Nice u Europa ligi, slučajno sam saznao jer nam se djeca druže. Pitam ga zašto mi nije rekao, a on meni da mu je glupo hvaliti se. Svašta, pa nije to hvalisanje, to je utakmica u Europi, ne razumijem zašto mu je to problem. Eto, to je menadžer Dado", kaže Butić i odmah nastavlja:

"Prošao sam s njim sva njegova ulaganja, kad je u isto vrijeme izgubio sve dionice i riješio nogu, bio je sav u šipkama. I kad ga je žena spašavala iz pete lige, upao je bio u loše društvo. Smijao se kad sam mu govorio da će se on iz svega toga izvući i da je on zmaj."

Nikad nije pogledao drugu ženu 

Imao je 15 kila viška, skoro se ostavio nogometa.

"Nikad više nije pogledao drugu ženu osim Caroll. A vjerujte mi, može imati čuda. Sjećam ga se, što je bilo najteže, kad su mu rekli da mora otići s priprema Hajduka zbog šuma srca. Bili smo najbolji prijatelji, skupa smo živjeli, imali smo 16 godina i igrali smo za Hajduk. Plakao sam kao kišna godina kad je odlazio s torbom na leđima. Ajme, došao stari po njega Stojadinom. Sjećam se baš tog trenutka."

Nije točno da ga Hajduk nije želio. On je odlučio otići u Pazinku, to nikom ne bi palo na pamet 

Nakon malo više od pola godine Dado je uspio dobiti potvrdu liječnika da može trenirati, ali kad se vratio u Hajduk, kod trenera Matkovića više nije imao isti status.

"Otišao je u Pazinku tada. Nije istina da su ga oni htjeli maknuti. Pitali smo ga što mu je, bilo je nepojmljivo da netko ode iz Hajduka bilo gdje, kamoli... Bio je specifično što nas je stalno zvalo da dođemo na trening prve momčadi u Hajduk, Špaco Poklepović je bio trener, a u juniorima Dado nije imao status. On je sam odlučio otići."

Butić je ostao u Hajduku još par godina, i kaže da je bio "ne-pametan" jer je "tvrdoglavio" oko ugovora.

"Bio je rat, nije me imao tko savjetovati, i eto..."

Zato je ono finale Kupa s Rijekom bio vrlo specifičan trenutak za Butića, koji je bio izvrstan junior Hajduka i koji je osvajao Kup pod vodstvom Ivana Katalinića te je mogao napraviti i veću karijeru. 

"Eto, meni je nogomet na kraju ostavio Dadu Pršu za najboljeg prijatelja, a vjenčani kum mi je Miki Rapaić. I to su mi trofeji. Jednog je žena čupala iz geta do Lige prvaka, a drugi je raskinuo s klubom u kojem je bio bog jer nije više mogao podnijeti fotografe koji su ga pratili. Mogu biti sretan s njima."

To je trojac koji Split s početka 90-ih dobro pamti. Svaka generacija Hajdukove škole imala je udarnu postavu, a Rapaić, Pršo i Butić bili su predvodnici svoje generacije. 

"Ako ćemo realno, obilježili smo mi i malo više generacija s našim doživljajima. Pamti se kako smo uzimali aute s Poljuda. Tada je u Splitu bila u điru paljevina auta i bitni ljudi čuvali su svoje aute na Poljudu. Mi bismo čuvaru podvalili da gleda pravi film. Maznuli bismo ključeve i pravac u Shakespearea, tako smo naučili voziti. Bilo je tu faca oko kluba, ali nismo im nikad razbili ništa."

Pršu je u 23. godini na utakmici četvrte lige primijetio skaut Monaca i doveo u klub. Bio je na posudbi, dvaput se vraćao, a konkurencija su mi bili prvo Henry, a onda Simeone i Trezeguet. Otkrili su mu problem s kosti, opet je izgubio cijelu godinu. I odlučio je pokušati opet. Pušio je dvije kutije cigareta i živio gdje je stigao, ali došao je na kraju do Lige prvaka i na najvećoj pozornici postavio rekord s četiri gola na utakmici. Taj rekord će čekati Lea Messija sve do 2012. godine. U 28. godini će debitirati u reprezentaciji Hrvatske, sa zamotanim koljenom bit će ikonska, prva špica koja je vukla reprezentaciju Cice Kranjčara sa SP-a 2006. godine i osvajat će titule s Monacom i Rangersom, znamo već.

Pršin partner je najdugovječniji gazda, pao je s kokainom i vratio se 

U Senegalu je završio preko Fraya, 62-godišnjaka koji je poznat kao jedan od najdugovječnijih predsjednika u europskim klubovima, u društvu braće Agnelli. Klub FC Pau pod njegovom je upravom duže od 25 godina i s njim je postigao povijesni rezultat i doveo ga do druge lige. Pršo je bio jedna od ključnih figura tog uspjeha. Klub je imao i mračnih perioda, pali su u četvrtu ligu, a 2001. godine Fray je uhićen zbog posjedovanja veće količine kokaina. Ubrzo ga je zamijenio Joel Lopez, koji je i danas u klubu te je prvi zamjenik Frayu koji se, dakako, vratio. 

Kada je bivši golman Laporte-Fray preuzeo klub u gradiću od 70 tisuća stanovnika na Pirinejima, nekih pola sata vožnje do Španjolske, izjavio je:

"Nismo mi gazde u odijelima, ne promoviramo sebe, mi spašavamo klub. Mi smo tim prijatelja i promijenit ćemo politiku kluba."

To se odnosilo na smanjivanje ugovora igračima i zaokreta u upravljanju kluba. Pršo je došao kao trener u tim svog bivšeg suigrača iz Monaca, Brune Irlesa. Bio je trener napadača, ali i puno više, u cijeloj operaciji proboja kluba do druge lige.

Ubrzo su obojica napustili klub koji je sad na 16. mjestu, ali Pršin odnos s Frayem razvio se na drugom kraju svijeta, na obali Senegala. 

Fray je već davno uspostavio vezu s Pauom i u klubu je uvijek prisutan veliki broj igrača iz kolonije u Senegalu.

"Ideja je da idemo prema prvoj senegalskoj ligi i da stvaramo igrače za ovo francusko područje. Tko zna, možda i nešto za naše područje dolje na Balkanu. Od prvih dojmova koje mi je Dado prenio znam da su po snazi i agresivnosti na razini francuske druge lige, ali tehnički nisu toliko jaki, tu bih ja trebao napraviti posao. Rekao mi je da ću se iznenaditi. I jedva čekam", kaže Butić uz obećanje da će nazvati kad se smjesti kod Prše u senegalski M'bour, kao i da će dostaviti novu seriju fotografija.