HRVATI večeras biraju predstavnika na 65. Eurosongu.

Večeras ćemo vidjeti 14 nastupa koji će se boriti za odlazak u Rotterdam i svi hrvatski eurovizijski fanovi nadaju se da se povijest duga dvadeset godina neće ponoviti. Pod ovim mislimo da je Hrvatska od početka 2000-ih na Eurosongu uglavnom loše prolazila, a zbog lošeg plasmana 2014. i 2015. godine uopće nismo imali predstavnike na najvećem glazbenom natjecanju u Europi.

O tim temama razgovarali smo s Williamom Adamsom, koji je urednik platforme Wiwibloggs i jedan od najboljih mladih stručnjaka kad je riječ o Eurosongu.

Razgovor smo započeli vedrim temama - najboljim hrvatskim nastupima na natjecanju.

"Doris Dragović bila je fantastična. Dok sam slušao, činilo mi se da pjesma dolazi od samog Boga. Zvuk je starinski i vrlo tradicionalan. Čini se da ima povijest, kao da se prenosila generacijama, ali nekako je zvučala aktualno. Dok je nastupala, samo ste joj željeli iskazati poštovanje, kao da je kraljica sjela na tron. Doris je za mene iznimka.

Općenito govoreći, više volim novije pjesme iz Hrvatske. Hrvatska je napravila preokret počevši od Nine Kraljić 2016. Pjesme su postale hrabrije. Najbolja pjesma pripala je Nini s Lighthouse - zvučala je kao globalni hit. Najbolja ukupna izvedba pripala je Jacquesu Houdeku - bilo je ludo, sjajno i zabavno. Potrebna je hrabrost da biste nastupili kao dva lika. On je to učinio savršeno", kaže Adams.

Kad je riječ o najgorim hrvatskim nastupima, Adams je podsjetio na kraj devedesetih.

"1997. nije bila dobra godina za Hrvatsku na Euroviziji. ENI su željele biti hrvatske Spice Girls, ali ovima je definitivno falilo okusa. Zapravo je to bio vrlo nježan okus. Ponekad sam osjećao da se bore za svjetla reflektora, a ne da nastupaju kao grupa. Također, znam da mnogi obožavatelji vole Svetu ljubav Maje Blagdan, ali ono čega se najviše sjećam je ona nota od 45 sekundi u pjesmi. Vrisnula je neusklađeno i bilo je to kao da je nagazila na čavao", govori iskreno William.

"Hrvati ne ulažu u scenski nastup - to je vaš najveći problem"

"2010. do 2013. bile su mi mračne godine za Hrvatsku na Euroviziji. Ove pjesme jednostavno nisu imale velikog utjecaja niti su se pamtile. Klapa s mora lijepo je zvučala... Ali doslovno su otpjevali pjesmu pod nazivom Misery. Nije baš zabavno, zar ne? Činjenica da je bila stopostotna tradicija nije pomogla. Mislim da je pametnije uzeti tradicionalne zvukove i dati im suvremeni sjaj kroz produkciju. To ga čini dostupnijim stranim glasačima (imajte na umu da ne možete glasati za sebe!). Ipak, veći problem za Hrvatsku je scenski nastup. Ponekad se osjećalo kao da nije bilo ulaganja u proračun za scenski nastup. Feminnem su izgledale lijepo i zvučale su sjajno. Međutim, stajale su ispred konstrukcije koja je izgledala kao da je iz garaže. Bilo je to poput nečega s prosječnog vjenčanja u Las Vegasu. Daria Kinzer se pojavila s čarobnjakom s dječje zabave. Bilo je to poput nastupa na talent showu u osnovnoj školi.

I jadna Nina Badrić. Planirani 'trenutak' bio je samo veliki list toaletnog papira koji se odmotavao. Šteta, jer ona je legenda koja je zaslužila bolje. Sjajan primjer je 2018. s Frankom Batelić. Bila je savršena - lijepa, dramatična, seksi, nezaboravna, vokalno jaka. Ali producenti joj nisu dali scenski nastup. Ni Beyonce ni Dua Lipa ne bi se mogle kvalificirati u tim uvjetima", smatra.

Pitali smo ga koja se zemlja s područja bivše Jugoslavije izdvaja kada je riječ o nastupima na Eurosongu.

"Mislim da Srbija odskače. Molitva Marije Šerifović jedna je od najmoćnijih eurovizijskih pjesama svih vremena. Sjećam se da sam gledao i nisam razumio niti jednu riječ, ali preplavile su me snažne emocije. To je kultna pjesma. Osim toga, Željko Joksimović izradio je pjesme koje uspijevaju slaviti srpsku tradiciju, a istovremeno zvuče univerzalno. Strani glasači ga zbog toga vole. Ipak, to nije nešto što se može naučiti - to je nešto u njemu kao autoru. Ali i Srbija može raditi čisti pop. Sjajni su primjeri Bojana Stamenov i Hurricane. Možda je ovo sve samo odraz veličine srpske glazbene industrije i tržišta - čini se da imaju između čega odabrati", kaže Adams.

Uvriježeno je mišljenje da je bolje poslati pjesmu na engleskom jeziku, ali se Adams ne slaže u potpunosti s tim.

"Mislim da to 100% ovisi o pjesmi. Različiti ritmovi i različiti zvukovi bolje funkcioniraju na različitim jezicima. Na primjer, mislim da rap najbolje ide na engleskom. Ali ako pjevate emotivnu baladu, možda je bolje ići sa svojim nacionalnim jezikom, tako da pjevač može u potpunosti doživjeti i prenijeti tekst koji izvodi."

Pitali smo ga što eurovizijski pobjednik mora imati.

"Dobru pjesmu, dobar scenski nastup i karizmu", kaže i dodaje da je Nina Kraljić njegov ovogodišnji favorit.

"Važno je spojiti zvuk i sliku. Eurosong nije radijsko natjecanje, nego televizijski događaj. Morate razmišljati kako će nastup izgledati osim kako će zvučati", zaključuje.