BIVŠI studentski kapelan, a današnji župnik župe Duha Svetog na zagrebačkom Jarunu don Damir Stojić progovorio je o svom iskustvu s koronavirusom i o prisutnosti svećenika na covid odjelu.

Na početku svoje ispovijesti, koju je prenijela Hrvatska katolička mreža, otkrio je da se dobro osjeća te da je pušten iz bolnice. 

"Kao što je mnogima poznato, bio sam pozitivan na koronavirus. Na žalost, kod mene se razvila upala pluća. Bogu hvala, otkrio sam to dosta rano. Išao sam na snimanje pluća i zadržali su me u Zaraznoj bolnici šest dana. Neki dan su me pustili i sada moram proći fazu odmora i obnove. Dobro se osjećam, Bogu hvala", kaže don Stojić. 

"Postoji koronavirus, glupo je reći da ne postoji"

Osjetio je potrebu i potvrditi da koronavirus postoji te je ispričao da se on našao među 1-2 posto ljudi kojima je zahvatio pluća. 

"Većina ljudi koje znam, pogotovo mladi, prolaze bez simptoma. Svaka osoba je jedinka i subjekt, kod nekoga uopće neće biti simptoma, kod nekoga hoće. Kod mene je bilo. Koliko god ljudi ima, toliko priča ima. To sam osobno vidio u bolnici. Postoji koronavirus, glupo je reći da ne postoji. No, s druge strane trebamo biti razboriti i izbjegavati histeriju i paniku. Treba biti ozbiljan, slušati što Stožer govori. Bilo mi je to bogato iskustvo", rekao je. 

U nastavku je ispričao što je za njega, kao svećenika, značila prisutnost na covid-odjelu te naveo kako su pacijenti bili sretni što je među njima svećenik. 

"U pidžami sam obilazio bolesnike na covid-odjelu"

"Da nisam zaražen, ne bih mogao ondje ući. Meni je sreća u nesreći posvećenje, što sam svećenik, da sam imao priliku biti ondje. Obišao sam cijeli odjel, naručio sam sveto ulje, obrednik i štolu od mojih svećenika, pa sam dobio dopuštenje obilaziti barem moj odjel. Obišao sam sve. To su bila nevjerojatna iskustva, jer ljudi su napušteni. Razumljivo je da nitko ne može doći u posjet, sve je zaključano. I možete zamisliti u tom trenutku, netko je sam iz zdravstvenih razloga, nitko ga ne može posjetiti. Medicinski tehničari i sestre su shvatili da im moja prisutnost može pomoći. Doslovno sam u pidžami, sa štolom, svetim uljem i obrednikom obišao svakoga. Na mojem odjelu bilo je 18 ljudi. Imali smo pokajnički čin, bolesničko pomazanje…", navodi on. 

Budući da je on salezijanac (svećenik zadužen za odgoj mladih), istaknuo je da nije imao priliku posjećivati bolesne te je za njega to bilo novo iskustvo. Ispričao je i kako je bio prisutan kad je jedna žena umirala. 

"Dok sam bio na odjelu, jedna žena je umrla"

"To nije u opisu mojega rada, a sada sam vidio i taj dio svećeničkog života. Ljudi su bili dirnuti, jer u takvim trenucima ljudi mogu izgubiti nadu, pasti u očaj i đavao tada otima milost od ljudi. Ali to može biti i trenutak milosti, kajanja. Dok sam bio na odjelu, jedna žena je umrla. Tehničar je vidio da medicina više ne može ništa i odveo me do nje, bila je u teškoj komi. Molio sam nad njom. Kad sam to vidio, shvatio sam da moja prisutnost ondje nije uzaludna. Umrla je dva sata nakon moje molitve. Ne daj, Bože, da netko ostane bez svećenika u takvim trenucima. Za mene je bilo blagoslov što sam bio na tom odjelu. I moji cimeri su bili presretni što sam ondje bio. Iako nemam karizmu utjehe bolesnika, nisam takav, ali samim time što je svećenik prisutan, izmoli Očenaš i pokajnički čin, to je dovoljno", kaže. 

"Svi ćemo umrijeti, ali ne daj Bože da to bude bez nade i u očaju"

U tekstu je hvalio liječnike i medicinsko osoblje, no istaknuo je kako "medicina može pomoći samo do određene razine". 

"Ušao sam u jednu sobu i čovjek se uplašio kad je vidio svećenika. Cimer mu je rekao ‘Nemoj bit’ lud (propustiti ovaj susret)’. Kad čovjek vidi, raširi ruke, kad počne moliti, suze kreću. Divno mi je bilo vidjeti liječnike i tehničare koji znaju da medicina može samo do jedne razine. Ima puno ljudi koji su bolesni, a imaju nadu, i ima puno ljudi koji su zdravi, a bez nade. Ne smije biti ‘ili – ili’, nego ‘i-i’. Mi ćemo svi umrijeti, ali ne daj, Bože, da to bude bez nade i u očaju. Tu dolazi uloga Crkve i svetih sakramenata. Injekcija, tableta, kisik idu samo do jedne razine. A što nakon toga? Ako čovjek tada padne u očaj? Ne smijemo ići u ekstreme. Dragi Bog nam je dao znanost i medicinu, ali također čovjek ima i dušu. Bilo bi pogubno zanemariti jedno ili drugo. Isus kad ozdravlja, uvijek povezuje, ozdravi i otpušta grijehe. I zato je uloga svećenika jako važna", zaključio je.