RAZNE inačice vijesti o međunacionalnoj razmjeni gesta, tj. o dolasku potpredsjednika vlade Borisa Miloševića (SDSS) u Knin na svečanu proslavu 25. obljetnice vojno-redarstvene akcije Oluja, a ministra hrvatskih branitelja Tome Medveda (HDZ) u Grubore, na komemoraciju civilima srpske nacionalnosti ubijenima nakon Oluje, koje su gotovo sasvim okupirale hrvatske medije proteklih dana, u ponedjeljak su u programu državnog radija imale nehotičan, ali zanimljiv intermezzo.

Ratnički ponos je važniji od vladavine prava

Između obilnih tura pohvala "povijesnosti" poteza dvojice kolega iz vlade i njihova značaja za normalizaciju života, provukla se vijest o sajmu braniteljskih zadruga na rivi jednog dalmatinskog grada. Njegovi su organizatori veterani postrojbe čijih je nekoliko pripadnika osuđeno zbog ratnih zločina nad Srbima. Jedan od njih je nepravomoćnom presudom splitskog Općinskog suda od polovice prošlog mjeseca dužan platiti Republici Hrvatskoj 171.588,04 kune s pripadajućim zateznim kamatama. Riječ je o iznosu koji je Republika Hrvatska 31. prosinca 2014. godine isplatila L. O., na ime nematerijalne štete zbog torture koju je prošao u splitskom vojnom zatvoru Lora. Hrvatski eter se, dakako, time nije previše opterećivao, ratnički je ponos važniji od vladavine prava. Posjet Kninu i Gruborima trajat će nekoliko sati, možda ni toliko, fascinacija u provladinim medijima koji dan duže. Sve ono prije i poslije je život, a u njemu se dobro zna tko ima pravo na rivu, a tko na šutnju.

Vidljivost Miloševiću i Medvedu daju funkcije, a ne osobne intimne tragedije

Prava je šteta što Tomo Medved i Boris Milošević rade suštinski beznačajnu stvar. Do daljnjeg. Oni će protokolarne uloge odigrati kao članovi vlade, a ne kao osobe. Njihova pozicija jamči im vidljivost. Popratne pirotehnike kolumnističkog i aktivističkog oduševljenja kojom pršte mediji i društvene mreže ne bi bilo da u Knin stiže građanin Boris Milošević s dvostrukom intimnom dramom - otac mu je bio pripadnik Hrvatske vojske, hrvatski su mu vojnici nakon rata ubili baku - a u Grubore građanin Tomo Medved kojem su srpski pobunjenici, dan prije ulaska Hrvatske vojske u Knin, ubili brata. Odlazak predstavnika prezrene nacionalne manjine na obljetnicu vojne operacije nakon koje je njegov narod u ovoj državi postao statistički nebitan te nekadašnjeg pripadnika nacionalne vojske na mjesto gdje su njegovi suborci smaknuli nevine ljude imali bi manju vidljivost, od potpredsjednikova i ministrova protokolarnog angažmana, ali bi intrinzičnost njihovih motivacija upućivala na nesumnjivu iskrenost.

Prizor hrvatskog vojnika kojem je, daleko od kamera i državne parade, žao što su mu suborci pobili nevine ljude, pa ide u odavno napušteno selo da bi s duhovima i sjenama pokušao izravnati račune, osim što bi bio istinski potresan, upućivao bi na mogućnost da se negdje, u dubinama društva armiranog čvrstim nacionalističkim uvjerenjem o drugima kao izvoru svakog zla, javljaju blagotvorne pukotine. Prizor istaknutog člana državne vlasti koji ide u Grubore nužno potiče na pitanje: kako je moguće da svih ovih desetljeća vlasti ministrove stranke nisu pronađeni počinitelji zločina? No, ovakvo pitanje past će na pamet samo skeptičnom građaninu. Srećom po vladajuće, ovo je ipak pretežno vjernička država.

Ogorčenost Vučića i Škore gestama Miloševića i Medveda su zapravo iste

Javna prezentacija razmjene gesta uvjetovana je političkim značajem Miloševića i Medveda. Iz njega proizilaze interpretacije. Krajnja desnica u Hrvatskoj i Srbiji ne može podnijeti da nacionalni predstavnici budu tamo gdje pripadnici njihova naroda nisu neupitne žrtve, nego neupitni zločinci. Nacionalizam je, uz ostalo, ideologija samosažalijevanja i glorifikacije mučeništva. Otud su, uz zanemarive tehničke razlike, ogorčenosti Aleksandra Vučića i Miroslava Škore iste. No, osim što mu jamči vidljivost, politička dimenzija događaj lišava dubine. Otkako su nestali režimi Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana, dvaju političara između kojih je postojalo nesumnjivo razumijevanje premda su predstavljali zaraćene narode, zabilježen je niz sličnih gesta kako između političkih predstavnika Hrvata i Srba, tako i između Hrvatske i Srbije.

Prije 12 godina hrvatska je medijska logistika izdašno hvalila imenovanje Slobodana Uzelca potpredsjednikom vlade pod vodstvom Ive Sanadera.

>> Prvi SDSS-ov potpredsjednik vlade: Nije mi na pamet padalo da 5. kolovoza idem u Knin

Odgovarajući na pitanje o povratku Srba, Uzelac je tada rekao: "Povratak odavno nije problem, pogotovo na političkoj razini, problem je ostanak. To je stvaranje uvjeta za ostanak. Povratnik mora imati šansu da radom stvara. Najteže će biti nakon petnaestak godina tim nerazvijenim područjima, ne davati, nego otvarati šanse. To je ono najteže što moram promijeniti“, izjavio je prvi "povijesni" potpredsjednik hrvatske vlade srpske nacionalnosti. Još prije, svjedočili smo "povijesnom dolasku" premijera Ive Sanadera na božićno primanje Srpskog narodnog vijeća na kojem će izgovoriti "povijesnu" čestitku "Hristos se rodi." 

Sve povijesne susrete predstavnika Hrvatske i Srbije nećemo ni nabrajati, sjetit ćemo se samo zadnjeg iz lipnja 2016. godine kada su se Aleksandar Vučić i Kolinda Grabar Kitarović našli u Dalju, ona s osmijehom, on s buketom cvijeća, razgovarali s predstavnicima srpske nacionalne manjine, pa otišli u Suboticu gdje su potpisali Deklaraciju o unapređenju odnosa i rješavanju otvorenih pitanja između Srbije i Hrvatske.

Od završetka rata, predstavnici Hrvata i Srba verbalno su predani kako poboljšanju uvjeta života Srba u Hrvatskoj, tako i rješavanju pitanja nestalih s obje strane. Iz svakog povijesnog iskoraka, iza svakog uzelca i međudržavnog sastanka, ostala je potreba za poboljšavanjem elementarnih uvjeta za život Srba u Hrvatskoj i za rješavanje pitanja nestalih. Višak povijesti ovdje se mjeri poplavom poza kojima se, u kontroliranim propagandnim uvjetima, prikači etiketa povijesnih. Od prvog povijesnog približavanja dvaju naroda do danas, u Hrvatskoj se nešto promijenilo nabolje, nešto nagore. Samo jedan je trend nezaustavljiv: trend afirmacije ustaškog pozdrava i aboliranja ustaštva.

Oluja je bio fatalan udarac srpskoj pobuni, a Grubori su bili ubijanje nade

Oluja i Grubori nisu isto. Oluja je bila vojna akcija kojom je srpskoj pobuni u Hrvatskoj zadan fatalan udarac. S njom je zbrisana i jedna etnička zajednica. Na zadnjem popisu 2011. godine Srba je u Hrvatskoj bilo oko malo više od 186 tisuća, nekih 400 tisuća manje nego 1991. godine. Teško je utvrditi koliko ih je otišlo u Oluji, a koliko prije i poslije. Nemoguće je znati koliko bi ih otišlo da rata nije bilo. Značajnu, ogromnu ulogu u smanjenju broja Srba u Hrvatskoj imalo je njihovo ratno vodstvo: Milan Babić, Milan Martić i društvo nisu bili ljudi kompromisa, nego sirovi nacionalisti čija se vjera u pripajanje hrvatskih teritorija s većinskim srpskim stanovništvom Srbiji zasnivala na obmanama politike Slobodana Miloševića, ali i na oružju ostataka JNA.

Silina i brutalnost takve politike vidjela se 1991. godine doslovno posvuda, od Vukovara, preko Škabrnje, do Dubrovnika. Iracionalnost se uočavala stalno, naročito kada su odbijali mnoge mirovne prijedloge. Uz ostalo i predolujni, tzv. Z4. Pritisnuta međunarodnim sankcijama, Srbija nije imala snage za dugi rat. Četiri godine nakon njegova početka, nije ni mrdnula kada je Hrvatska vojska ušla u Knin, "središte srpske pobune", kako vole reći hrvatski mediji. Oluja nije imala ozbiljan vojni odgovor.

>> VIDEO Cijela Oluja objašnjena u pet minuta

Grubori su bili ubijanje nade, simbolička potvrda da režim Franje Tuđmana nije spreman podnijeti niti malo preostalih Srba. Zločin do danas nije riješen, kao ni mnogi prije, kao ni neki poslije. Njemu, ali i Oluji prethodilo je plansko nasilje nad Srbima koji su htjeli biti, kako se tada govorilo, lojalni građani Republike Hrvatske. Pretvoreni u neprijatelje po najbanalnijem kriteriju imena i prezimena, mnogi su godinama u gradovima pod čvrstom kontrolom legalnih hrvatskih vlasti, trpjeli razne oblike državnoga terora: od otpuštanja s radnih mjesta, do deložacija i likvidacija. Nedavna frojdovska omaška u jednim provladinim dnevnim novinama u kojima je komentatorica, kako je naknadno objasnila na društvenim mrežama greškom, Srbe nazvala agresorskim narodom, proizvod je svijesti oblikovane u devedesetim godinama.

Da, cijeli je srpski narod tih godina proglašavan agresorskim i Grubori su bili krajnja posljedica takve politike, jedna od potvrda njezine konačne pobjede. Manje okrutnih dokaza tih dana, tjedana, mjeseci, a i godina, nije manjkalo: od faktičkog nekažnjavanja zločinaca u uniformi Hrvatske vojske, njihovog izmještanja izvan zakona, preko donošenja mjera i propisa kojima se htio spriječiti povratak istjeranih Srba, do zlurade trijumfalističnosti u govorima hrvatskih političara predvođenih Franjom Tuđmanom.

"Kao što rekoh, nisu imali vremena da pokupe ni svoje prljave pare, devize niti gaće", rekao je Tuđman o Srbima u Kninu, dvadesetak dana nakon Oluje u jednom od svojih mračnijih govora, a mraka kod njega nije manjkalo.

>> Tuđman u Kninu 1995.: "Nestali su u 2 dana, nisu imali vremena ni da pokupe svoje prljave gaće"

Tuđmanova partija i danas vodi Hrvatsku, na njega se rado i često poziva aktualni premijer Andrej Plenković, po njemu je nazvan zagrebački aerodrom uz zdušno zalaganje sadašnjeg predsjednika Zorana Milanovića. Stoga uspoređivanjem Miloševićeva i Medvedova poteza sa znamenitim Brandtovim klečanjem nema smisla, jer je potezu njemačkog predsjednika prethodila demontaža ratnih politika.

"Bez priznanja kolektivne odgovornosti i krivice nema uspješne denacifikacije. Svim bivšim Jugoslavenima, bez obzira na stvarni opseg njihove krivice u nedavnom ratu, uvijek je i za sve kriv – onaj drugi: Hrvatima Srbi, Srbima Hrvati, Muslimani, kosovski Albanci... Svi, bez razlike, uporno shvaćaju događaje – koje su sami inicirali i u kojima su sami sudjelovali – kao prirodne katastrofe u kojima su, pritom, oni sami isključivo žrtve", zapazila je Dubravka Ugrešić.

Ključan datum rata nije oslobođenje Knina, nego mirna reintegracija Slavonije

Da Hrvatska memorija nije ratna i postratna, nego mirovna, njezin ključni datum bio bi 15. siječnja, dan mirne reintegracije istočnog dijela države. Toga je dana, zapravo, okončana srpska pobuna, toga je dana uspostavljen državno-pravni poredak unutar državnih granica iscrtanih na zasjedanju AVNOJ-a. No, reintegraciji nedostaje herojski moment, nužan nacionalističkom društvu uronjenom u ratne mitove. Čime bi se ispunjavale uvijek iste novinske stranice, što bi gutalo beskrajne sate televizijskih minuta da nije uvijek istog ponavljanja epizoda iz herojske epopeje po obrascu preuzetom iz jednopartijskog sistema? "Nacija se gasi čim počne čuvati vrijednosti, pa se kroz spleen i dosadu probija još samo zasićenost slavom i junaštvom. Želja za veličinom i uzaludnošću najvrednije je opravdanje svakog naroda. Zdrav razum njegova je smrt", pisao je Cioran.

Na dan Oluje nisu priznate hrvatske državne granice, niti je dokrajčena pobuna. Tuđmanovu režimu Oluja je bila bitna iz dva razloga: kao vojna pobjeda, autokrati obožavaju ratne pobjede, i kao datum masovnog odlaska Srba iz Hrvatske. Kao datum ratne pobjede bila bi zamjenjiva, ali ne i kao podsjetnik na krajnji cilj Tuđmanova režima – stvaranje etnički što monolitnije države.

Zna se za koja je rezervirana riva, a za koga mrak

"Danas, 2008. godine, živjeti u selu bez struje, u vrijeme interneta, a pored vas je hidrocentrala i autoput je zapravo dramatično. To, kao prvo, svi mi moramo promijeniti i moramo podići kompletan proces, gotovo u pokret, podizanjem kvaliteta života u područjima Hrvatske koja, zbog različitih razloga, zaostaju u razvoju", izjavio je prije 12 godina već spomenuti Uzelac, prvi povijesni potpredsjednik hrvatske vlade srpske nacionalnosti.

Uskoro, 24. kolovoza 2020. godine, nakon povijesnog posjeta Gruborima, Medved bi u društvu Miloševića treba obići srpska sela koja do danas nisu dobila struju. Osamdesetak ih je, u njima su pretežno stariji ljudi. Koalicijski sporazum HDZ-a i SDSS-a iz 2004. godine o stvaranju uvjeta za povratak Srba i elektrifikaciju sela do danas nije posve proveden.

Država skrojena po mjeri nacionalističke grandomanije ceremonije i proslave pretpostavlja struji i vodi.

Zna se za koga je rezervirana riva, a za koga mrak.