POLICIJSKO ubojstvo Afroamerikanca Georgea Floyda izazvalo je, osim prosvjeda i nereda neviđenih od šezdesetih godina prošlog stoljeća, i polemike koje ovakvi slučajevi uvijek pokreću. Jedna od njih vezana je uz opravdanost prosvjeda u kontekstu nasilja i nereda koje ih prati. A druga se vrti oko samih uzroka problema zbog kojeg je Amerika izašla na ulice.

>>SAD gori kao nikad od 1960-ih: "Stvari bi mogle eskalirati, Amerika je puna oružja"

Prosvjednici, predvođeni pokretom Crni životi vrijede (Black Lives Matter), kao i progresivni političari i intelektualci, tvrde da su policijska ubojstva manifestacija sustavnog rasizma koji još uvijek vlada u policiji, pravosuđu i drugim domenama društva 155 godina nakon ukidanja ropstva i 66 nakon definitivnog ukidanja rasne segregacije. Mnogi konzervativni političari, intelektualci, aktivisti i komentatori na društvenim mrežama, s druge strane, tvrde da je sustavni rasizam ljevičarski mit koji nije potkrijepljen podacima i činjenicama. 

I ministar pravosuđa u administraciji Donalda Trumpa William Barr izjavio je u nedjelju u intervjuu za televiziju CBS kako misli "da postoji rasizam u SAD-u", ali ne misli da je "policijski sustav sistematski rasistički". "Ipak, razumijem nepovjerenje afroameričke zajednice s obzirom na povijest ove zemlje", dodao je.

"Nekoliko trulih jabuka" - ili cijela vreća?

Ministar domovinske sigurnosti Chad Wolf također je odbacio tezu o sistematskom rasizmu, koristeći uobičajeni argument da se radi o tome da "neki policajci zlorabe svoju dužnost". Drugim riječima, radi se o nizu anegdotalnih, pojedinačnih slučajeva, ne o sustavnom i institucionalnom fenomenu.

"Ne, ne mislim da postoji sustavni rasizam. Mislim da su 99,9% naše policije sjajni Amerikanci. Mnogi od njih su Afroamerikanci, Hispanoamerikanci, Azijci", izjavio je i Trumpov savjetnik za nacionalnu sigurnost Robert O'Brien za CNN, aludirajući da je rasna raznolikost policajaca potvrda da američka policija kao institucija nije rasistički nastrojena u svom postupanju. O'Brien je pritom iskoristio omiljenu metaforu konzervativaca kad je riječ o policijskim prijestupima: "Nema sumnje da ima nekih rasističkih policajaca. Mislim da su manjina. Mislim da je to nekoliko trulih jabuka i da ih moramo iskorijeniti", rekao je. 

Koja je od ove dvije teorije onda točna?

Za početak, valja istaknuti ono što je nepobitno. Kao što smo već pisali, američka policija godišnje ubije daleko veći broj ljudi nego druge razvijene zemlje. Unatoč pokretu Black Lives Matter, koji je zaživio 2014. nakon policijskih ubojstava Michaela Browna u Fergusonu, Missouri, i Erica Garnera u New Yorku, policija je u SAD-u od 2015. do danas ubila više od 5 tisuća ljudi - u prosjeku oko tisuću godišnje, bez ikakvog silaznog trenda u tom razdoblju. Tako je prema evidenciji Washington Posta 2015. ubijeno 994 ljudi, a 2019. 1004 ljudi.

>>Policija u SAD-u ubija i zatvara više ljudi nego druge razvijene zemlje, evo brojki

Američki policajci ubijaju daleko više ljudi nego drugi

I dok u SAD-u policija godišnje ubije oko 31 osobu na 10 milijuna stanovnika, u Njemačkoj ih ubije 11, u Australiji 8, u Švedskoj 6, a u Velikoj Britaniji samo 3. Ovaj nesrazmjer, ako ništa drugo, upućuje na to da postoji sustavni problem s pribjegavanjem smrtonosnom nasilju u američkoj policiji. Brojni slučajevi u kojima su američki policajci, često snimljeni vlastitim ili tuđim kamerama, ustrijelili nenaoružane osobe koje im u tom trenutku nisu predstavljale životnu ugrozu - često, ali ne isključivo crnce - pojačava uvriježenu predodžbu da su američki policajci naprosto previše laki na obaraču.

>>Zašto SAD opet sliči na ratnu zonu? Zato što je George Floyd tek posljednji u nizu

No znači li to nužno i da su lakši na obaraču kad pred sobom imaju crnca nego kad imaju bijelca? To je pitanje mnogo složenije. 

Znakovito je da se s Trumpovim dužnosnicima i pristašama ne slaže ni manje ni više nego šef policije u Saint Paulu, Minnesota, Todd Axtell. "Naravno da ima sustavnog rasizma. I to ne samo u policijskim upravama diljem zemlje. Zaboga, sustavni rasizam postoji manje-više posvuda u ovoj zemlji", rekao je Axtell. 

A nekoliko nedavno provedenih znanstvenih istraživanja to potvrđuje, ili barem potkrepljuje taj argument. Prije svega, tu je istraživanje objavljeno u znanstvenom časopisu Proceedings of the National Academy of Sciences of the United States of America (PNAS) iz prošle godine, prema kojem crni muškarci u SAD-u imaju cjeloživotnu šansu od 1:1000 da ih ubije policija. To je dvostruko veća vjerojatnost nego za muškarce općenito i čak 2,5 puta veća vjerojatnost nego za bijele muškarce. Crne žene također imaju 1,4 puta veću šansu stradati na ovaj način od bijelih žena.

28% ubijenih su crnci koji čine samo 13% stanovništva

Prema stranici Mapping Police Violence, koja vodi evidenciju o smrtonosnom policijskom nasilju u SAD-u, 28% od 1098 Amerikanaca koje je policija ubila 2019. bili su crnci, iako oni čine tek oko 13% stanovništva zemlje. 

Dakle, nepobitno je da policija, razmjerno s postotkom u ukupnom stanovništvu, ubija više crnaca nego bijelaca - i to gotovo 3 puta više, prema ovoj analizi. S druge strane, kritičari teorije o sustavnom policijskom rasizmu tvrde da je razlog za to veća stopa nasilnog kriminala među crncima nego među bijelcima. Često se pritom navodi podatak da Afroamerikanci, iako čine samo 13% populacije, čine više od 50% počinitelja ubojstva u zemlji.

No podaci s ove specijalizirane stranice dovode u pitanje to objašnjenje. Kao prvo, postotak crnaca koje je američka policija ubila u razdoblju od 2013. do 2019. iako su bili nenaoružani veći je 1,3 puta od postotka bijelaca koji su bili nenaoružani. Doduše, naoružane osobe čine veliku većinu među ubijenima, neovisno o rasi.

Broj ubojstava nije povezan sa stopom kriminala u zajednici

Ali drugi podatak još je uvjerljiviji. Prema grafu s ove stranice na koji su ubačeni podaci o stopi nasilnog kriminala i broju policijskih ubojstava u 50 najvećih američkih gradova, naprosto nema statistički značajne korelacije između ove dvije varijable. Drugim riječima, broj policijskih ubojstava nije nužno viši tamo gdje je stopa nasilnog kriminala viša.

Neovisno o rasi žrtve i opravdanosti uporabe smrtonosne sile koja bi trebala biti posljednja opcija, policijska ubojstva u pravilu prolaze potpuno nekažnjeno. Protiv čak 99% policajaca koji su ubili nekoga na dužnosti u ovom razdoblju nije ni podignuta kaznena prijava, a samo 25% onih koji su završili na sudu na kraju su bili osuđeni.  

Primjerice, u Buffalu, New York, nije bilo nijednog policijskog ubojstva od 2013. do 2016., iako ovaj grad ima 50% rasnih manjina i stopu nasilnih zločina od 12 na 1000 stanovnika godišnje. U istom razdoblju u Orlandu, Florida, bilo je 13 policijskih ubojstava, iako ovaj grad ima 42% rasnih manjina, stopu od 9 nasilnih zločina na 1000 stanovnika godišnje i gotovo jednaki broj stanovnika (255 tisuća). Dakle, stopa nasilnog kriminala ne može biti objašnjenje, ili barem jedino objašnjenje, za neproporcionalno visoku stopu policijskih ubojstava crnaca. 

Na isti zaključak navodi i istraživanje profesora Matta Millera sa Sveučilišta Northeastern prema kojem Afroamerikancima i Latinoamerikancima prijeti veća opasnost od smrtonosnog policijskog nasilja, iako statistički predstavljaju manju objektivnu prijetnju policiji. Miller je, naime, analizirao podatke baze podataka Nacionalnog sustava za prijavljivanje nasilnih smrti iz 27 saveznih država u razdoblju 2014./2015. U svojoj analizi kategorizirao je ubijene osobe kao naoružane i nenaoružane, nasilne i nenasilne. Čak dvije trećine osoba koje je policija ubila, iako nisu bili naoružani i nisu predstavljali objektivnu prijetnju policiji, bili su Latinosi ili crnci. No Afroamerikanci su bili natproporcionalno zastupljeni i u ostalim kategorijama žrtava.

U Minneapolisu, gradu u kojem je Floyd ubijen, policija primjenjuje silu protiv crnaca čak sedam puta više nego protiv bijelaca. Naime, kako piše Washington Post, Minneapolis ima 430 tisuća stanovnika, od čega su oko 20% crnci. U isto vrijeme, prema službenim gradskim podacima za razdoblje od 2015. do danas, crnci čine čak 60% populacije nad kojom policija primjenjuje silu - onu tjelesnu, policijsku palicu, suzavac-sprej ili elektrošoker, odnosno taser. Bijelci, inače oko 60% stanovnika grada, čine manje od 25% žrtava policijskog nasilja. A u tu statistiku nije uključeno korištenje vatrenog oružja. 

>>Minneapolis planira ukinuti policiju, tvrde kako reforma sustava nije moguća

Prema profesoru Davidu Schultzu sa Sveučilišta Hamline u susjednom Saint Paulu, ovaj nesrazmjer je "naprosto odraz nesrazmjera u toliko drugih stvari u Minneapolisu" vezanih uz crnce i bijelce: u obrazovanju, dohotku i nezaposlenosti, među ostalim. 

Schultz, koji je proučavao policijske taktike posljednja dva desetljeća, smatra da je Minneapolis "živi laboratorij za sve što ne biste trebali raditi kad je riječ o policijskoj uporabi sile". Stoga nije ni čudno da se upravo u ovom gradu na takozvanom Srednjem zapadu SAD-a (Midwest) dogodio niz policijskih ubojstava crnaca koja su odjeknula i izazvala ogorčenje diljem Amerike: od Jamara Clarka u studenom 2015., preko Philanda Castilea u srpnju 2016., Thurmana Blevinsa u lipnju 2018. do samog Floyda prije dva tjedna.

Bijelci i crnci se jednako drogiraju, ali više crnaca završi u zatvoru zbog toga

U North Charlestonu, gradiću u kojem je policajac Michael Slager ubio crnca Waltera Scotta, koji je bježao od njega zbog prometnog prekršaja, ispalivši mu pet metaka u leđa, američki Nacionalni savez za napredak crnaca (NAACP) analizirao je službene pritužbe na rad policije. Iako su crni stanovnici pet puta češće podnosili ovakve pritužbe, policija ih je prihvaćala u samo 30% slučajeva, dok je u isto vrijeme prihvaćala čak 50% pritužbi koje su podnosili bijelci. 

Ipak, istraživanje koje je 2016. proveo Roland Fryer, tadašnji profesor ekonomije na Sveučilištu Harvard, utvrdilo je rasnu diskriminaciju pri korištenju nesmrtonosne policijske sile te eskalacije u vidu stavljanja lisica osumnjičenom ili vađenja pištolja, ali ne i pri policijskim ubojstvima crnaca u odnosu na bijelce. 

Doduše, još jedna diskrepancija između crnaca i bijelaca u SAD-u vrlo je indikativna. Prema Nacionalnoj anketi o zdravlju i konzumaciji droga iz 2015., oko 17 milijuna bijelaca i oko 4 milijuna crnaca odgovorilo je da je konzumiralo ilegalnu drogu u posljednjih mjesec dana, što je otprilike podjednako s obzirom na udio u stanovništvu. U isto vrijeme, prema podacima NAACP-a, crnci su čak 6 puta češće osuđeni na zatvorsku kaznu zbog prijave za posjedovanje droge nego bijelci. Iako čine samo 12% konzumenata droge, postotak crnaca uhićenih za posjedovanje droge je više nego dvostruko veći - 29%.

Također, u knjizi Građani osumnjičenici, američki politolozi Frank Baumgartner, Derek Epp i Kelsey Shoub analizirali su 20 milijuna policijskih zaustavljanja automobila u SAD-u i utvrdili da, iako bijelci u prosjeku češće voze automobil, crnci imaju dvostruko veću šansu da ih policija zaustavi za vrijeme vožnje. Također, kod zaustavljanja crnaca čak je četiri puta veća šansa da će im policija pretražiti automobil, iako se kod bijelaca u prosjeku češće pronalazi ilegalna droga, oružje i slično.

Kontekst ropstva, segregacije i linča ne može se ignorirati

To se, naravno, odražava i na ukupne stope zatvorskih kazni među crncima i bijelcima. Stopa po kojoj crnci završavaju u zatvoru peterostruko je veća, a 2014. su činili čak 34% od ukupne populacije u zatvorima, popravnim domovima i drugim kaznenopopravnim službama, koja je te godine iznosila 6,8 milijuna ljudi. Broj samih zatvorenika povećao se od 1980. do 2015. s 500 tisuća na 2,2 milijuna, što je čak 21% svih zatvorenika na svijetu. 

Evidentni nesrazmjer u policijskim ubojstvima crnaca zasigurno se ne može objasniti samo jednim faktorom, bio to rasizam policajaca ili sklonost samih žrtava kriminalu. Same brojke teško mogu dati cjelovitu sliku, istrgnute iz društveno-povijesnog konteksta zemlje u kojoj su prve policijske snage bile patrole koje su hvatale odbjegle robove, dok je policija još sredinom prošlog stoljeća nasilno provodila segregaciju između bijelaca i crnaca. Tu je, naravno, i sramotna praksa linča crnaca iz 19. i početka 20. stoljeća.

Na to je upozorilo i skupina od gotovo 30 neovisnih eksperata koje je u svoje radne skupine postavilo Vijeće za ljudska prava UN-a u zajedničkoj osudi "suvremene verzije rasnog terora i linča u SAD-u" i pozivu na sustavnu pravosudnu reformu u toj zemlji. 

"Priča o začetku policijske prakse u SAD-u počinje s patrolama za robove i društvenom kontrolom, gdje je ljudsko vlasništvo robovlasnika 'zaštićeno' nasiljem i nekažnjivošću protiv ljudi afričkog porijekla. U SAD-u ova baština rasnog terora ostaje evidentna u suvremenom policijskom radu", kažu ovi eksperti za ljudska prava u svom otvorenom pismu. 

"S obzirom na povijest nekažnjivosti za ovakvo rasno nasilje u SAD-u, crni ljudi imaju dobrog razloga bojati se za svoj život"; dodali su.

Bilo bi naivno ili tendenciozno smatrati da je rasizam potpuno iskorijenjen iz policije i pravosuđa zemlje s ovakvim naslijeđem samo zato što više nije upisan u zakone ili zato što je ta zemlja izabrala prvog crnog predsjednika prije 12 godina. A statistike koje smo naveli snažan su indikator da rasna diskriminacija zaista igra ulogu u policijskom ubijanju u Americi. I to je, ako to uopće treba isticati, razlog zašto je glavna poruka prosvjednika ona da crni životi vrijede - jer osjećaju da policajci vide crne živote kao bezvrijedne.