BMW JE TIJEKOM 1980-ih na velika vrata ušao u modu i postao sve češći izbor imućnijih građana, od pjevača i filmskih glumaca do odvjetnika i liječnika.

U 1980-e Jugoslavija ulazi s tek 257 registriranih BMW-a, a do kraja desetljeća njihov se broj udeseterostručio. Jedan od razloga takvog uspjeha je BMW-ova serija 3 kojoj nisu mogli odoljeti ni brojni poznati Hrvati 

U suradnji s Yugopapirom donosimo priču o njima, poznatim Hrvatima koji su bili vjerni bavarskoj marki. 

Studeni 1988.: Najbrži automobil serije "3" na prvi pogled izaziva strahopoštovanje. Pod prednjim poklopcem reži čudovište; šest cilindara od 170 konjskih snaga, auto će pogurati do 218 km/h...

Ivica Šerfezi

Šerfezijevi su taj auto izabrali, jer ih je BMW osvojio još s modelom 3.0 csi - njihovim prethodnim vozilom. Gospođa Šerfezi objašnjava da je to posljedica slučaja, prvi su BMW, zaplijenjen od nekih švercera kupili na licitaciji. Za nj su se odlučili jer im je potreban za skijanje i ostale sportove kojima se bave. Da nije postalo teško održavati taj rijedak model (proizveden prije petnaestak godina) i danas bi ga vozili. No, manje oštećenje prednje lijeve strane u "saobraćajki", nikad nije bilo dobro popravljeno, pa je auto prodan, gotovo za simboličnu cijenu, nekim Romima, tko ga sad vozi, ne zna se, jer su ga ti trgovci nakon povoljne kupnje preprodali.

"325i" nosi austrijsku registraciju i glasi na Ivicu Šerfezija koji tamo ima boravište. Služi im kao obiteljski auto za duga putovanja, a po gradu voze Renault 5 (supruga) i Peugeot 205 GTI (jedna kćer).

Uspoređujući stari i novi auto, gospođa Šerfezi priznaje da je novi kompaktan, sportski, ali žali za starim, duljim automobilom koji je imao tipične oblike limuzine. Osim toga, na svim pumpama nema bezolovnog benzina, kakav jedino ide u njihov auto. Jedna od kćeri, Ana-Mari bila je suvozač u oba automobila. Uspoređujući ih daje prednost novom jer je iako manji ugodniji, a razvija veću brzinu. Godišnje prevale oko 30.000 km. Kola drže u garaži.

Željko Olujić

Delfinski plava "trica" sa četvoro vrata koju vozi Željko Olujić potkrepljuje statistička istraživanja o povezanosti profesije i modela automobila, obavljena na Istočnoj obali SAD.

BMW voze pretežno pravnici i liječnici, a Olujić je odvjetnik (branio je i Artukovića). Naravno, auto nije kupio kako bi se poistovjetio s profesionalnim miljeom u svijetu, već zbog svog specifičnog odnosa prema stvarima. Naime, kako kaže "voli posjedovanje". (Posjedovanje radi uživanja u stvarima, što podrazumijeva i negativnu stranu tog odnosa, a svakog drugog isključuje!)

Auto pritom smatra isključivo potrošnom stvari, namijenjenoj da služi vlasniku, i, tvrdi, kad bi postao robom tog automobila - riješio bi ga se. Auto prijeđe dosta kilometara, godišnje oko 30.000 i nije mu svejedno hoće li ih proći za volanom jeftinijeg, nesigurnijeg vozila ili nešto skupljeg, istodobno mnogo sigurnijeg, na koje može računati u svakoj situaciji na cesti. Podozrivost koju eventualno izazove na parkiralištu, rezultira ogrebotinama, ali to zanemaruje i ne smatra razlogom da se kola odrekne.

"Auto je naprosto sredstvo kojim se ispunjavaju radne obaveze"; kako kaže "rauba ga, i zbog toga ga je nabavio".

Priznaje da ima sadizma u tom odnosu i to objašnjava: "S ovim se autom mogu saživjeti, ali bez ljubavi!"

Prvi BMW kupio je 1981. bio je to model 316, koji se tada proizvodio u varijanti sa samo dvoja vrata. Za kraće vožnje zagrebački odvjetnik pokazao je što znači voziti sigurno. Ni u kom slučaju sporo, već dinamično, živahno - primjereno jednom tako rasnom modelu kakav je "318i", no bez incidentnih situacija, nervoznog preticanja ili vožnje na "repu" drugome vozilu. Lagani zadnji kraj proklizava na snijegu i kiši; on to smatra upozorenjem proizvođača vozaču da prilagodi brzinu uvjetima na cesti. O mehanici ne zna mnogo; to prepušta stručnjacima koji automobile održavaju.

Đurđica Barlović

Crveni BMW 316 stigao je u obitelj pjevačice Đurđice Barlović nakon modela "315" iz stare serije "3" , u nizu njemačkih auta započetih Golfovima.

Crvena boja automobila alternativa je žutoj, koje nije bilo na skladištu, isključivo iz sigurnosnih razloga, ne bi li auto na cesti bio što uočljiviji. Manji auto kojim se Barlovići koriste, a koji pretežno vozi Đurđica, plave je boje. U sumrak je doista teško uočiti njen Ritmo no suprugov BMW.

Iako prelazi mnogo kilometara zbog prirode posla kojim se bavi, Đurđica radije sjeda za volan Ritma, jer troši manje goriva, jeftiniji je, a osim toga ne voli osjetiti proklizavanje zadnjeg kraja, što je s BMW-om čest slučaj. Toga se boji, iako sada cijeni kvalitete bavarskog stroja, te naročito praktičnim smatra što BMW-u sjedalo mogu podesiti i po visini, pa je put vrlo pregledan. S pozicije suvozača ocjenjuje auto komfornim, no zamjera premalom prostoru na stražnjem sjedalu, naročito kad ste prisiljeni sjediti iza visokog dugajlije kakav je njen suprug.

Ivan Barlović kao osnovni kvaliteta vozila - razlog kupovini - smatra dojam koji BMW ostavlja. "Dobri su, uzimate li kao kriterij njihov izgled, ili kvaliteta. Po tehnološkom momentu nova serija "3" mnogo je savršenija. Kompjuter je velika pomoć, i izuzetno korisna stvar. Upozorava na sve ono što ste eventualno propustili, podsjeća kad morate na servis, informira o stanju kočionog sistema, količini ulja i sličnim stvarima."

Iako auto servisira u servisu, izmjenu ulja, filtera i sličnih sitnica sam obavlja. Auto ostavlja u garaži, a zimi ih rjeđe ili gotovo uopće ne vozi izbjegavajući tako eventualno rizik na cesti zbog otežanih uvjeta vožnje i lakog zadnjeg kraja. Nada se da će kod narednih modela taj problem biti riješen. Nedostatkom BMW-a smatra jedino dosta siromašnu osnovnu opremu vozila, jer se mogu doplatiti sve luksuznije sitnice.

Boško Milojević

Za četrdesetogodišnjeg vozačkog staža, specijalist za plastičnu kirurgiju dr. Boško Milojević uvijek je preferirao europska vozila, njemačke ili švedske proizvodnje, iako ne može točno objasniti uzroke tog izbora.

Spominje ipak pedantnost izrade i opću kvalitetu vozila. Nakon modela "320" nove serije "3", odlučio se za veći automobil, pa je sada za upravljačem nove "petice" s elektronskim ubrizgavanjem goriva. "Trica" je imala veliku mašinu sa šest cilindara i na cesti je, po njegovu mišljenju, bila jako uspješno vozilo, a za "peticu" se odlučio nakon konzultacija s nekim stručnjacima.

Prateći proizvodnju i pripremu novog modela, ustanovio je da je isti automobil u SR Njemačkoj uplatilo čak 200.000 vozača prije nego se "petica" uopće pojavila na cesti. Usporedni test njemačkih auto-magazina uvrstio je seriju "5" u klasu Audija 100 i Mercedesa 230E, a na istom se testu BMW u mnogo čemu pokazao boljim od konkurencije. Uspoređujući BMW vozila koja je sam vozio, ističe kako je serija "3" bila mnogo brža, živahnija na cesti, jer ih pokreće podjednako velika mašina, a u manjem i lakšem automobilu to je osjetna prednost. "Pet" je veći auto, familijaran i tu ispunjava svoju svrhu. Za samo jednog čovjeka u automobilu, malo je prevelik prilikom vožnje gradom. Osnovnoj opremi na vozilu dodao je šire gume, "glazbu", i još neke sitnice.

Manu BMW automobila - karakterističan "power slide" riješio je u "trici" tako što je u prtljažniku uvijek vozio po četiri utega od 25 kg i nakon toga nije imao problema sa proklizavanjem. U novom vozilu to još nije osjetio, a bude li se isti problem pojavio na snijegu, opet će opteretiti prtljažnik.

BMW vozila ocjenjuje vrlo prikladnima za bržu vožnju, pa se zna provozati i brzinom od 200 km/h bez neugodnog šuma vjetra na staklima. To ne znači da je opasno susresti ga na cesti, o čemu govori i omjer prijeđenih kilometara i broj nezgoda na cesti. Veću ili ozbiljniju nesreću do sada nije imao, iako godišnje prijeđe oko 20.000 km. Hvali kompjuter u vozilu, koji mu daje informacije o potrošnji goriva i mnogim drugim sitnicama. Smatra da "petica" ne troši previše za svoju klasu, iako pri velikim brzinama sagori do 30 litara na 100 km.

Supruga i djeca žive u Londonu, i tamo voze Mercedes 230, a uspoređujući dva automobila ističe kako je BMW u mnogim stvarima otišao korak dalje. "Dobro leži na cesti, dobar je u zavojima, izuzetno je startan i, uopće, vrlo je solidno izrađen auto."

Danijel Popović

Pjevač Danijel Popović vozi BMW 323i već četiri godine. Prije toga sjedio je za volanom stare serije 315.

Za prvi se BMW odlučio ne poznavajući tip i ne znajući točno što očekuje. Ali ubrzo su ga BMW vozila oduševila, pa je prešao u BMW 323i. Auto je dodatno opremao po svom ukusu, ugrađujući prednji pogon; tako se onemogućuje proklizavanje na cesti. U auto je ugradio i dobar stereo, a ispod sjedala ima aparat za gašenje požara.

Voli brzu i sigurnu vožnju, pa ne ulijeće brzo i nesmotreno na gradske i nepoznate ceste. Nema povjerenja ni u jedno vozilo kad pada kiša ili snijeg, tada vozi vrlo malim brzinama, oprezno. Model BMW-a koji vozi u svakom slučaju ubraja u visoku klasu automobila. Smatra da oni koji jednom sjednu za upravljač BMW-a ostaju uvijek vozačima BMW-a.

Žali za ABS sistemom koji nema u automobilu, iako ga nije do sada nikad razočarao. Ima obitelj no, 323i doživljava kao auto za dvoje, pa je i izabrao model s dvoja vrata, budući da mu djeluje "više sportski". Na neki je način sentimentalno povezan uz svoj auto, osjeća da kad u nj sjedne može "krenuti na bilo koju stranu svijeta".

Sitnice sam popravlja i rado se bavi automobilom, iako ne "kopa" po motoru. To ostavlja mehaničarima. Zamjerke prilikom vožnje BMW-om odnose se na cestu: naše ceste ocjenjuje kao vrlo loše, neprimjerene boljim automobilima, a pogotovo ne ovako tvrdim, polutrkaćim autima kakva sam vozi. To što godišnje prijeđe oko 20.000 km ne smatra velikim putom, nego prosjekom. Zadovoljan je autom, a što se tiče veće potrošnje, kako kaže, na nju unaprijed računaju svi koji voze BMW.

Ivan Fattorini

Sportski liječnik dr. Ivan Fattorini jedan je od rijetkih vozača koji cijeli svoj vozački staž druguju s vozilima iste firme.

Prvi je put vozio BMW prije 25 godina, jer je poduzeće u kojem je radio njegov otac posjedovalo neki ratni model. Taj prvi Fattorinijev BMW imao je svega dva "fergazera", vrata su mu se otvarala prema naprijed, a krov je bilo moguće sklopiti, dakle spadao je u kabriolete, a unutrašnjost toga oldtimera i danas pobuđuje nostalgiju.

"Sve su tipke u njemu bile bijele, imao je kožne presvlake i još i sad osjećam miris kože. Bio je to sjajan auto. Pravi mladenački, s vjetrom u kosi. Mislim da su ga sada kupili neki Romi."

Sljedeći BMW bio je model "1800", limuzina sa četvora vrata, u koju je bilo moguće smjestiti cijelu obitelj. Nije imao prejaku mašinu, ali je omogućavao brzu i sigurnu vožnju. Fattorini ga smatra pomalo "tromim" u odnosu na aute koje je kasnije vozio. Uvijek se odlučivao za automobile s 1800 cm3, jer su "po svojim performansama i voznim karakteristikama vrlo blizu modelima od 2000 cm3, a ipak manji".

Treći BMW bio je model 518, opet auto sa četvora vrata ("sada su djeca još veća").

"Ta je 'petica' bila krasan auto, komforan i brz. Imao je ono što mi se definitivno svidjelo kod automobila - njušku!. Ta je 'njuškica' naprosto prekrasna. A tek današnje serije '5', ili '7'! Predivne su!"

Najveći "bembači" smatra Fattorini "ipak nisu za nas". Trenutno vozi 318i star nepune tri godine, i po prvi put je "razočaran". Naime, zbog nekog je sitnog kvara već danima bez automobila, što mu se ni s jednim drugim BMW-om nije desilo. Koliko je savršen i koristan uređaj za elektronsko ubrizgavanje goriva (oznaka "i" na BMW-ima), toliko je i nespretan kad ga treba popraviti. No, opći su dojmovi više nego dobri.

"'Trica' je izuzetan sportski auto, temperamentan, dinamičan, sasvim drukčiji od 'petice'. A tu je i psihološki momenat. Jednostavno, u njemu se čovjek osjeća mlađim, barem deset godina".

Dr. Fattorini ima svoju posebnu "strategiju" pri kupovini novog auta. Nastoji uvijek biti u toku s novim modelima, i kupuje ih dvije godine nakon njihova izlaska na tržište. Do tada se takozvane "dječje bolesti" novih modela već primijete i isprave, pa se novi model formira u izvedbi u kojoj će se proizvoditi do svog nasljednika, što znači da se s punim povjerenjem nudi tržištu. Kola servisira u jedinom državnom servisu, no registarski broj vlastitog automobila ne zna, i taj podatak provjerava u dokumentima.

(Start, 1988.)