RAVNATELJICA klinike "Dr. Fran Mihaljević" vodi stožernu ustanovu za infektivne bolesti u Hrvatskoj usred epidemije koronavirusom koja se širi svijetom. Njen radni dan ovih dana traje 24 sata i uvijek mora biti dostupna. Njene obaveze uključuju sudjelovanje u Kriznom stožeru, rad u bolnici, predavanja na Medicinskom fakultetu i neprestanu komunikaciju jer u uvjetima pojave zaraze mora neprestano biti na raspolaganju.

Alemka Markotić rođena je u Zagrebu. Njeni roditelji upoznali su se na zagrebačkom Pravnom fakultetu. Otac Vlatko inače je završio gimnaziju u Imotskom, a majka Ljiljana Gornjogradsku gimnaziju u Zagrebu. Radili su kao pravnici u Bosni i Hercegovini, u velikoj drvnoj industriji Krivaja u Zavidovićima. Naime, Alemkin otac Vlatko pred kraj studija bio je dvije godine zatvoren na Svetom Grguru kao politički zatvorenik jer su ga, kako je ispričala Alemka Markotić, optužili da je bio na studentskim demonstracijama. 

Pred kraj života, tijekom rata, bio je sudac za međunarodna ljudska prava u Sarajevu.

Roditeljima ima sve zahvaliti

"Njima imam zahvaliti sve u svom uspjehu i životu", kazala je dr. Markotić u razgovoru za Nedjeljni Jutarnji.

U osnovnoj školi se zaljubila u kemiju i odlučila da će postati kemičarka te je počela dobivati nagrade na školskim natjecanjima. Sanjala je da pronađe lijekove, ode u Afriku i spasi djecu. U trećem razredu gimnazije odlučila se za medicinu. Na fakultetu joj je profesorica Danica Hlača, šefica Katedre za mikrobiologiju, ponudila da radi s njom i tako se, kako kaže, "zaljubila u viruse".

Odmah nakon diplome profesorica Hlača ju je poslala u Beograd da nauči dijagnostiku hantavirusa (mišje groznice). Dok je proučavala hantavirus sa znanstvenicima iz američkog Vojnog centra za infektivne bolesti, u BiH je izbila velika epidemija hantavirusa 1989. godine. To iskustvo joj je dobro došlo 1995. godine u Domovinskom ratu kada su hrvatski vojnici imali problema s mišjom groznicom, a nitko u Hrvatskoj osim nje nije tada radio brzi test. U Hrvatskoj tada nije bilo reagensa pa ga je nabavila zahvaljujući poznanstvu s prof. LeDucom iz Ženeve, koji je, kako kaže, zauvijek ostao mentor, dobar prijatelj i čovjek kojem mnogo duguje.

Na Medicinskom fakultetu u Sarajevu je dočekala rat. Radila je pod granatama, pokušavajući održati nastavu u opkoljenom gradu koji je ostao bez struje, vode i hrane. Uključila se u Caritasovu zdravstvenu skrb i nosila hranu i lijekove nemoćnima, pod paljbom granata i snajperista. Geler jedne granate pogodio bi je ravno u čelo da se u tom trenutku slučajno nije ustala sa stolca na kojem je sjedila u kuhinji.

Rad s izbjeglicama i prognanicima

Ratni pakao Sarajeva proživljavala je dvije godine i na dan velikog masakra na tržnici napustila je grad.

Dugogodišnji suradnik LeDuca ju je, naime, pozvao 1995. da dođe u Ženevu. Nakon kraćeg boravka u Ženevi, vratila se u rodni Zagreb, gdje je prvi posao dobila u Međunarodnoj humanitarnoj udruzi koja je opskrbljivala prognaničke i izbjegličke kampove u Hrvatskoj lijekovima i ostalim potrepštinama.  

Pritom je i provjeravala zdravstveno stanje izbjeglica i prognanika i utvrdila da je već tada među njima bilo puno slučajeva kroničnih bolesti, a tu su analizu objavili u uglednom časopisu Lancet. 

Kako je u Sarajevu bila započela specijalizaciju iz kliničke imunologije, u Imunološkom zavodu u Zagrebu pitala je prof. Dekarisa i prof. Silobrčića može li tamo obaviti laboratorijski dio prakse. Nakon nekoliko mjeseci akademik Dekaris joj je ponudio da ostane na kontroli virusnih cjepiva i interferona, uz ispriku što u tom trenutku nije bilo otvorenog mjesta u znanstvenom sektoru.

Samo godinu dana nakon toga ponudili su joj da vodi cijeli odjel.

Mlada i željna dokazivanja, brzo je napredovala. Pod mentorstvom akademika Dekarisa završila je doktorat i dobila prestižnu stipendiju Američke akademije znanosti te je otišla u SAD u Vojno-istraživački centar za infektivne bolesti na osnovu svog projekta kojim je osvojila stipendiju.

Vratila se iz SAD-a nakon očeve smrti

Mongo toga je, kaže, naučila i imponiralo joj je imati takvu čast. Htjeli su da ostane u SAD-u, ali joj je u međuvremenu preminuo otac i vratila se u Hrvatsku jer je osjećala obavezu prema majci, ali i prema poslu i ljudima koji su joj sve omogućili, kako je rekla.

Prešla je u istraživački dio Imunološkog zavoda, a zatim u Kliniku za infektivne bolesti "Dr. Fran Mihaljević", gdje su je uporno zvali.

"To je zapravo bio moj životni san. Kombinacija istraživanja i kliničkog rada. Kako sam tamo došla, tako sam i ostala. Smatram da sad imam sve: rad s pacijentima, istraživanja, prenošenje znanja studentima. A okolnosti su dovele do toga da postanem ravnateljica", ispričala je dr. Alemka Markotić za Nedjeljni Jutarnji. 

Spava pet sati

Nestranačka je osoba i kaže da nikada nije bila pripadnica nikakve stranke, već se posvetila znanosti, ali je uz to i praktična vjernica.

Diže se u 6 ujutro nakon što odspava pet sati. No, ponekad uspije odvojiti i vrijeme za hobije, voli svirati, čitati, šetati po prirodi i voziti bicikl. Radi stvari od glinamola, a čak se okušala i u pisanju kratkih priča.