NEPOŽELJNA ili ne, pornografija se udomaćila u našim kinima gdje je distributeri prodaju pod "obrazovnim" ili "pedagoškim" izgovorima. Najnoviji primjer tog licemjerja je zapadnonjemački film Istinite priče.

Razred u srednjoj školi, negdje u Nemačkoj. Učenice raskopčane i razuzdane. Umjesto o Schilleru, sanjaju o snošaju s profesorom tjelesnog, a kad do toga i dođe, siroti pedagog, dobar čovjek u godinama, ostaje poderan, iscijepan i seksualno iskorišten. Ali ništa od njegovog zasluženog odmora: curice hoće još, još, pa ponovo! S njim, profesorom vjeronauka, momcima iz susjednog razreda, gastarbajterima koji popravljaju kupatilo, profesoricom.

Rade to neumorno, gotovo dva sata, pred publikom u kinima Beograda i drugih gradova u Jugoslaviji. Film koji predstavljamo zove se Istinite priče, a najavljuje se kao edukativna priča o seksualnim problemima mladih u srednjoj školi, kao djelo u kojem sudjeluju "mladi ljudi, njihovi roditelji i nastavnici".

Na stranu što su "mladi" ljudi spomenuto životno doba odavno napustili i što su "djevojčice" iskusne zvijezde desetorazredne njemačke pornoindustrije. Važnije je ovom prilikom napomenuti da se Istinite priče prikazuju u našim kinima samo zahvaljujući etiketi "pedagoškog filma" (nećete vjerovati!) kojom se prikriva zapravo pornografija najgore vrste.

U tome je "štos": godinama već pornografija (ne erotika) u našim kinima osjeća se "kao kod kuće" i tako se, zahvaljujući općem licemjerju kad su takve stvari u pitanju te snalažljivosti distributera i spremnosti zapadne pornoindustrije da pornić upakira u nešto deseto, zadovoljavaju ove vrste potreba naše kinopublike, koja, u nedostatku boljeg, spremno hrli gledati koještarije poput Perača prozora ili Istinitih priča.

Propisi koji se odnose i na to koji filmovi se mogu prikazivati kod nas jasno nalažu oprez kad su u pitanju djela koja mogu vrijeđati javni moral, štetno utjecati na obrazovanje i razvoj mladih, koja su napravljena tako da vrijeđaju čovjeka i negiraju humanost kao jedan od najvažnijih principa našeg društva.

Po njima, u naša kina pornografija u čistom obliku ne bi mogla ni proviriti. Dobar erotski film također. Naravno, ovo je samo teorija. U praksi, iz razloga o kojima će nešto kasnije biti rečeno, stvari stoje sasvim drugačije: ako nema mjesta za porniće, ima za naoko bezazlene seksi-komedije ili pak, najsvježije, pedagoške poeme. Isto to, samo malo drugačije.

Jednostavnije rečeno, pornografija koju naša publika može gledati mora imati neku foliju u koju se lijepo zapakira, a zatim bez ikakvih problema ide pravo u kina. Tako se dolazi do Hopa cupa u krevetu, Istinite priče i na desetine drugih "seksića" na kojima naši distributeri sasvim lijepo zarađuju.

Oni će vam, naravno, reći da to tako mora biti jer na njima vade novčanu štetu pretrpljenu zbog prikazivanja onih pravih, umjetničkih filmova. Na jednog Fellinija tako dobiju dva do tri "seksića": i vuk sit i ovce na broju!

Naravno, nije nam ni na kraj pameti da se borimo protiv erotike. Naprotiv, i mi smatramo da u njoj nema ničeg lošeg, pod uvjetom da je riječ o dobrom filmu. Filmovi ove vrste ne stižu u kina bez odobrenja. Pogleda ih (i odobri) prvo programski vijeće distributerskih kuća, zatim film ide na odobravanje pred Komisiju za pregled filmova SR Srbije, a na kraju ga gleda i programski savjet prikazivača. O njima, dakle, odlučuje velika grupa ljudi; mahom filmskih i društvenih radnika. O tome razgovaramo s Bogdanom Tirnanićem, novinarom i članom Komisije za pregled filmova SR Srbije. On kaže:

"Ja sam potpisao rješenje o dozvoli za prikazivanje filma Istinite priče. Svi članovi vijeća bili su mišljenja da su Istinite priče čisto pornografski film u čemu nema, naravno, ništa loše. Odvratnost ovog slučaja počiva na činjenici da se pornografska ambicija ovog filma prikriva kvazisociološkim, kvazipedagoškim, kvazimoralnim i ostalim kvazi načelima. To, naravno, nije dovoljno da bi se film zabranio za javno prikazivanje", govori Bogdan.

Razlozi: pod jedan, tijekom posljednjih nekoliko godina naša publika je naviknula na ovaj žanr i tu više nema nikakve naknadne intervencije i arbitraže ne pomažu, a i zašto? Pod dva, Istinite priče, kao i ostali filmovi tog žanra, dolaze pred Komisiju nakon što su prošli određene samoupravne forume u organima upravljanja svojih uvoznika. Odgovornost mora biti pravilno raspoređena.

Tirnanić, s pravom, smatra da distributeri ne mogu računati na to da će Komisija biti regulativ njihovih pohoda na laku zaradu. On kaže i to da savjeti u distributerskim kućama moraju odgovornije obavljati svoju funkciju ne očekujući da će Komisija vječno igrati arbitražnu ulogu.

"Kad bi Komisija prihvatila takvu ulogu", nastavlja Bogdan Tirnanić, "broj zabranjenih filmova premašio bi svaku mjeru što, naravno, nikome ne koristi. Postoji i tendencija da se uloga Komisije svede na pitanje: pornografija - da ili ne? Da je to osnovna funkcija Komisije, ona bi mirno mogla da se raziđe", govori on.

To što se većina pornića skriva pod firmom komedije i pedagogije nije bez osnova. Ipak, što gledamo? "Pornografija je, po definiciji, komičan žanr, ali je dilema lažna jer nitko ne voli te filmove zato što su komični, već zato što su pornografski. Ne vidim nikakvo posebno zlo u tome ako se iz rasprave isključi element licemjerja. A kad govorim o licemjerju, upravo mislim na distributersko licemjerje: oni bi zarađivali na pornografiji, ali da u društvu izgleda kao da zarađuju na pedagogiji! To može proći jer pornografija još iz svog klasičnog vremena (19. stoljeće) neodoljivo nalikuje na pedagošku literaturu!

Kako stvari sada stoje, ima dosta onih koji misle da je bolja bilo kakva erotika (čak i ona u očigledno pornografskim filmovima) nego nikakva. Prašina koja se svojevremeno dizala oko Emmanuelle, bila je "gusta" (a film zabranjen), samo zbog toga što se znalo i što nitko nije krio da je Emmanuelle, doduše dobar, ali ipak samo erotski film.

Greška uvoznika: da su naglasili da je film, u stvari, ilustracija prirodnih ljepota Dalekog istoka pa kao takav ima težinu sata iz geografije, nitko, vjerojatno, ne bi postavio pitanje. A Sylvia Kristel bi do mile volje stavljala na uvid našoj publici svoje zbilja lijepo i dobro slikano tijelo, sa svim detaljima. Malo laži i licemjerja - i sve bi bilo u redu!

Naši uvoznici i o tome trebaju razmisliti. Ako već moraju zarađivati na apetitu publike kad su djela ove vrste u pitanju, nije li bolje da se i oni, i mi, i svi ostali okanimo zavaravanja i stvari počnemo nazivati pravim imenima?

Napisala: Nevenka Opačić (RTV revija, 1979.)