MOŽDA niste znali da je prošlo toliko vremena, ali prije dvadeset i sedam godina, 17. studenoga 1992., u Hrvatsku je službeno uveden internet.

Uveo ga je Sveučilišni računalni centar - Srce, izvodeći projekt hrvatske akademske i istraživačke mreže CARNet.

Tim povodom razgovarali smo s Predragom Paleom, izvanrednim profesorom na FER-u, odnosno čovjekom koji je u Hrvatsku doveo internet.

Devedesete su bile vrijeme fiksnih telefona i kazeta. Ako ste htjeli doznati neku informaciju, otišli ste u knjižnicu ili ste nazvali prijatelja. Niste je mogli dobiti stiskom jedne tipke. Zanimalo vas je kakav je najnoviji film? Pitali ste prijatelje ili ste kupili novine. Htjeli ste doznati nešto o meteorima? Otišli ste u knjižnicu ili ste prelistali enciklopediju, ako ste imali tu sreću da je imate kod kuće na policama. Htjeli ste doznati nešto o najdražem pjevaču ili glumcu? Morali ste kupovati strane časopise.

Stoga smo od profesora Palea pokušali doznati kako je izgledalo uvođenje ovako revolucionarne tehnologije u Hrvatsku u vrijeme kada većina građana nije ni znala da takvo nešto uopće postoji niti smatrala da se radi o konceptu koji će promijeniti život budućim generacijama.

Kako ste došli na ideju uvođenja interneta?

Sjedio sam doma u nedjelju 16. rujna 1991., sjećam se toga datuma jer se tada oglasila prva zračna uzbuna u Zagrebu, i razmišljao kako ja mogu pomoći. Nisam znao pucati, nisam se znao boriti, znam jedino svoju struku. I shvatio sam kako je uvođenje internetske mreže najbolja stvar koju mogu napraviti za Hrvatsku. U ekonomskom smislu, znao sam da će se buduće gospodarstvo zasnivati na informacijskoj i komunikacijskoj tehnologiji, a glede rata, svijetu je trebalo pokazati što se stvarno događa u Hrvatskoj. Nisu svima bile dostupne prave informacije.

Odmah sam to predložio Branku Jerenu, profesoru FER-a, te tadašnjem zamjeniku ministra znanosti, i 3. listopada smo već imali sastanak odbora za pokretanje tog projekta.

Pazite, to je tada bila nova tehnologija i stvarno je nevjerojatno da smo tako brzo dobili potporu Ministarstva. Ministar Ante Čović iz svega nekoliko rečenica Branka Jerena shvatio je dalekosežnost ideje i bez rezerve je podržao. Naime, tada nije bilo interneta ni u mnogim europskim zemljama. Nije ga bilo ni u našoj vojsci. Netko je možda pokušao spojiti par kompjutera i to je to.

Kako je tada izgledao internet u Europi? Je li bilo više interneta ili samo jedan?

Internet protokol, na kojem se danas temelji cijeli internet, tehnološki je jako interesantan jer je to prvi protokol koji se pojavio, koji je povezivao lokalne i globalne mreže, a koji se izvodio na hardveru koji je postojao na svakom PC-ju. Mnogi to možda ne znaju, ali 1990-ih je na tržištu bilo puno raznih protokola od kojih su mnogi zahtijevali uporabu jako skupih kartica, što nije bio slučaj s internetskim protokolom (IP).

Meni je bilo jasno da mi sirotinja (ipak smo bili usred rata) možemo jedino s time nešto napraviti. No to nije bila ideja Europe. U tome je trenutku u Europi bio u pogonu projekt IXI koji se koristio drugim protokolom i u koji je u periodu od neke tri godine uloženo tri milijuna eura. Bili su izuzetno protiv internet protokola jer je to američki proizvod i jer su oni smatrali da se radi o zastarjeloj tehnologiji.

Kada sam ja 1992. počeo ići po Europi i dogovarati suradnje oko internetske mreže, onda sam shvatio da moram šutjeti i ne spominjati internet protokol jer je to tada bilo kao da mi smrdi iz usta; doživjeli bi me kao provincijalca koji je došao i priča gluposti.

Koja je bila prva zemlja s kojom smo se povezali?

U vrijeme kada je FER dobio od Ministarstva znanosti financijsku potporu za novu opremu i postavljanje internetske mreže kojom bi se povezali fakulteti, poslao sam upit u Amsterdam za međunarodnu suradnju i za internetsko povezivanje sa svijetom, a oni su mi odgovorili da su već primili sličan upit s Ruđera i Srca. Kontaktirao sam osobe koje su poslale te upite, Darka Bulata, koji je u to vrijeme najviše znao o internetu u Hrvatskoj, i Ivana Marića iz Srca.

Nakon toga smo zajedničkim snagama složili inicijalni odbor pozvavši Velimira Vujnovića iz Srca i Ljubimka Šimčića s PMF Fizike, kako bismo kroz projekt CARNeta povezali sve fakultete, ali se i jednom žicom spojili prema svijetu. To smo i uspjeli 17. studenog 1992., kada smo tijekom godine sagrađenu nacionalnu akademsku mrežu koja je obuhvaćala oko 60% fakulteta i instituta povezali s Austrijom i kada se smatra da je internet službeno uveden u Hrvatsku. Taj akademski internet, CARNet, bio je hrvatski internet koji će dolaskom komercijalnih pružatelja usluga u budućnosti postati internet kakvog imamo danas.

Kako je izgledao početak interneta u Hrvatskoj? Tada nije bilo web stranica, Facebooka ili YouTubea. Kako ste razmjenjivali informacije?

Internet je tada zapravo bio baziran na mailovima. Mnogima je teško zamisliti kako je to tada izgledalo. Recimo, netko je složio neki tekst, znanstveni rad, ali nema weba. Postojao je program povezan s mailom koji je javio ljudima da postoji neki set znanstvenih radova. Onda ste vi odgovorili na taj mail, i dobili notifikaciju: "Ja sam robot, ja ništa ne razumijem. Moje naredbe su sljedeće: LIST, GET." I onda ste poslali na mail naredbu LIST. Nakon toga ste dobili odgovor, odnosno popis imena svih datoteka koje su tamo pohranjene. Slanjem poruke s naredbom GET i naslovom rada dobili ste odgovor u kojem je bio i cijeli željeni tekst. Uglavnom, proces dobivanja informacija izgledao je puno drugačije nego danas. Mail nam je bio sučelje, interface.

Internet je na početku bio besplatan ili se plaćao?

Nakon što smo početkom devedesetih pokrili sve fakultete i institute u Hrvatskoj i razumjeli da nam je zadatak i stvaranje informacijskih servisa, baza podataka i obrazovanje ljudi u radu s internetom, shvatili smo da se više ne radi samo o projektu CARNet već o poslu koji će trajno trajati te osnivamo agenciju CARNet.

Počeli smo raditi pilot-projekte u zdravstvu, industriji, obrazovanju; uglavnom htjeli smo pokazati ljudima kakvi mogu biti u budućnosti život i rad primjenom internetske tehnologije. Mi smo od početka zamislili CARNet, za razliku od svih drugih akademskih mreža na svijetu, kao instituciju koja provodi internet, gradi baze podataka, ali i obrazuje. Stoga od početka dajemo besplatan pristup internetu SVAKOME. Znači ako ste tada imali doma modem i spojili se na CARNet, mogli ste besplatno pretraživati informacije, slati i primati mailove. Svi su mogli koristiti našu mrežu; stranci, tvrtke, bez ikakvog ograničenja.

No krajem 1995. HT objavljuje da kreće s komercijalnim internetom, a nama se strogo zabranjuje funkcioniranje izvan akademske zajednice. I tako kreće komercijalno umrežavanje kakvo imamo i danas. S time da moram napomenuti da sam ja HT kontaktirao još 1992. godine i predložio kreiranje internetske mreže, na što su oni odgovorili: "Kaj god! To je igračka! Mi to ne budemo nikad radili."

Kako je na novu tehnologiju reagiralo vodstvo države?

Zanimljiva priča koja ilustrira kako su vlasti na početku reagirale na internet jest da sam ja pokušao što prije napraviti web stranicu za predsjednika Tuđmana, no trebalo je dvije godine da se to ostvari. Zakasnili smo te je Clinton postao prvi predsjednik na svijetu sa svojom web stranicom, a Tuđman drugi.

Ima i drugih anegdota. Primjerice, 1995. godine smo izašli van s webom predsjednika i vlade. Tada su nas strani novinari kontaktirali kako bi saznali kada će biti objavljene informacije o raznim pregovorima i slično. Onda sam zvao glasnogovornika predsjednika, a on mi je odgovorio da s time nema veze i da to vodi glasnogovornica predstojnika Ureda predsjednika. Zvao sam nakon toga nju i rekao joj da novinari pitaju kada će se neke informacije objaviti na stranicama vlade, a ona je rekla da se ne može ništa objaviti jer pregovori nisu prevedeni na hrvatski.

Pokušao sam joj objasniti da se radi o stranim agencijama i da njima baš i treba tekst na engleskom. Ona je na to odgovorila da nema veze, da web nije bitan i da će oni sve te informacije objaviti u tisku ili poslati faksom.

Uglavnom, tako se tada doživljavao web. Naravno, stvari su se u tom pogledu kasnije promijenile nabolje.

Kako komentirate današnje probleme s intelektualnim vlasništvom i slobodama na internetu?

Danas Kina cenzurira internet i mnoge druge zemlje pokušavaju napraviti slične stvari. No ono što mnogi ne znaju jest to da ako se građani dovoljno razljute, oni raspolažu s tehnologijom s kojom mogu napraviti svoju privatnu mrežu. Mogu se s njome povezati samo s nekoliko korisnika, ali i mogu zatražiti pristup raznim servisima koji su sada u ovom jedinom globalnom internetu koji se zove internet. Ta se nova mreža može spojiti i s Googleom.

Stave uređaj na prozor, izbace antenu van i povežu se bežično s drugim kompjuterima. Mogu to proširiti, povezati se s drugim gradovima ili državama te napraviti mrežu koja nema veze ni s jednim providerom. Vlastodršci to mogu pokušati zabraniti, ali će to biti jako teško provesti u praksi.

Vidite li neko rješenje za te probleme?

Suština stvaranja u novom virtualnom svijetu jest da korisnik uzima malo od jednoga, malo od drugoga, prebacuje, fotošopira i stvara jedno sasvim novo djelo. To je danas u mnogim slučajevima zabranjeno. Zašto, u čemu je problem? Građani nemaju ništa protiv toga da se autoru da nekoliko lipa ili kuna za slušanje njegove glazbe, ali imaju da se posrednicima, koji su zapravo nepotrebni, da 10, 90 ili 200 kuna.

Uglavnom, problem je u tome što je internet virtualni svijet koji ima potpuno drugačija svojstva, a mi ga pokušavamo regulirati po pravilima koja vrijede za stari, materijalni svijet. Primjerice, početkom 20. stoljeća u Londonu donijeli su zakon da automobili smiju ulicama ići samo brzinom od 5 km/h i da ispred njih mora hodati čovjek koji maše crvenom zastavom.

Što mislite, dokle je vrijedio taj zakon? Vrijedio je tako dugo dok je bilo više konjskih zaprega nego motornih vozila. Kada su automobili prevladali, onda su se promijenili zakoni. Dakle, dok nas se god ne prisili da drugačije gledamo na intelektualno vlasništvo, slobodu pružanja informacija i slično, dok ne uskladimo neke propise novom informatičkom sustavu, imat ćemo čitav niz problema i komplikacija jer pokušavamo zakone fizičkog svijeta primijeniti na virtualni.