HELIKOPTER Vichaija Srivaddhanaprabhe uzletio je sa središnjeg kruga. Bio je to rutinski prizor. Leicesterov 61-godišnji vlasnik često bi odletio s terena nakon domaćih utakmica.

Srivaddhanaprabha, kojeg su navijači znali kao Vichaija, kupio je Leicester City 2010. za 39 milijuna funti dok je klub igrao u Championshipu. Pomogao je očistiti ga od dugova i Lisice su se vratile u englesku najjaču ligu četiri godine kasnije. Unatoč omjeru 1:5000, osvojile su premierligaški naslov u sezoni 2015./16. Bila je to jedna od najnevjerojatnijih sportskih priča.

U subotu, 27. listopada 2018., Leicester je kod kuće igrao protiv West Hama. Počelo je u 17:30 prema britanskom vremenu, a završilo je remijem 1:1. Oko 20:30 Vichaijev helikopter je uzletio. Srušio se nekoliko sekundi kasnije, odmah izvan stadiona.

Svih petero ljudi u njemu je poginulo.

Ovo je priča o tragediji koja je šokirala nogometni svijet - kroz riječi vatrogasaca koji su dojurili na poprište.

Sjećanja su jasna kao da se dogodilo jučer.

Dežurna ekipa Vatrogasne i spasilačke službe Leicestershirea javila se na dužnost u 19 sati.

Voditelj ekipe je kasnio jer je bio na King Power stadionu, gdje je gledao svoj voljeni Leicester City protiv West Hama. Wilfred Ndidi zabio je u završnici i domaćima osigurao remi 1:1. Pozornost se okrenula na prezentaciju oproštaja za kolegu koji će uskoro napustiti postaju. Obavljali su se rutinski poslovi. Kratki sastanak, šalica čaja, provjera opreme.

Oko 20:30 oglasila su se zvona. Kao i kod svakog slučaja prijavljenog postaji Središnje vatrogasne i spasilačke službe na Lancaster Roadu, onaj tko je najbliže printeru prvi sazna o čemu se radi, koja vatrogasna vozila i koje osoblje će biti potrebno.

"Budući da smo samo kilometar i pol udaljeni od stadiona, nas su mobilizirali. Zvona su zvonila, plava svjetla bliještala", rekao je Dave Tennant.

"Kad je objavljeno kakav se incident dogodio, bilo nam je prilično jasno o kome se radi", rekao je Nick Lack. "Puno dežurnih bili su navijači Leicestera. Početno shvaćanje što se dogodilo ostavilo je snažan dojam."

Skoro svi u Leicesteru znali su kako vlasnik kluba odlazi s utakmica. Tennant je znao pokazivati na helikopter svojem trogodišnjem sinu iz kuće u Wingstonu, šest kilometara udaljenom od grada.

"Živo se sjećam", rekao je. " Znao sam sjediti u vrtu sa sinom i reći: 'Eno Leicester leti'."

Ponekad nas pošalju na teren i ono što su vam rekli da se događa nije 100 posto točno. Čuli smo da se srušio helikopter, ali morali smo to tretirati kao bilo koji drugi zadatak.

Te noći bio sam zadužen za drugo vozilo. Rekli su nam da je bilo više poziva, što je dobar pokazatelj da se incident zapravo dogodio te da je u helikopteru bilo ljudi.
King Power stadion bio je adresa koju smo dobili. Ali sam stadion je golem. Dok smo se približavali, uočio sam dim s lijeve strane. Sjećam se da je vozač pitao znam li kamo trebamo ići. Sjećam se da sam rekao: 'Lijevo, lijevo, idi lijevo.' Ljudi su još šetali, policija je bila tamo."

Ekipe su stigle na poprište nekoliko minuta nakon pada helikoptera.

U tom trenutku nitko nije razmišljao o tome tko je bio unutra. U tim trenucima prevlada utreniranost, kao što se sjeća Joe Robinson: 

"Samo uđeš u radni element. Sve je bilo jasno. Trebalo se pobrinuti za vatru. To je bio helikopter.

Teško je opisati što osjećaš u tom trenutku. Nije fraza, to je nešto na što se navikneš. Ljudi u drugim profesijama također se naviknu na svakodnevne stvari, a za nas to nije normalno, ali naučimo se nositi s time.

A tu smo da pokušamo spasiti svih - nije važno radi li se o čelniku nogometnoga kluba ili beskućniku. Mi smo tu da spasimo nekoga ili popravimo situaciju. U tom trenutku to je bio pad helikoptera s ljudima unutra.

Širu sliku vidiš tek kasnije, uz sve medijsko pokrivanje. Tek onda ti sve sjedne."

"Prijatelji, navijači Leicestera, slali su mi poruke i pitali me jesam li tamo i mogu li im što reći", rekao je Tennant. "Ne možeš ništa reći dok ne objave imena. Obitelji moraju dobiti informaciju na pravi način."

Kako se situacija mijenjala, a pojačanja stizala, kontrola situacije je predana.

Robinsona je obuzeo osjećaj gubitka: "Mi dolazimo da pomognemo", rekao je. "A kad ne pomognemo... ne osjećaš se kao da si podbacio, ali kad je život izgubljen, nije daleko od toga.

Ja nisam navijač, nemam poveznicu s nogometom. Razumijem sve što je Vichai učinio za grad i klub i tužno je što više nije među nama. Ali svi odmah misle samo na jednu osobu, a još su četiri bile u helikopteru. I one imaju obitelji."

Russ, još jedan član vatrogasne ekipe, te večeri nije radio. Ali bio je na utakmici. I mogao je vidjeti kakav je učinak taj događaj imao na njegove prijatelje kad se vratio na dužnost.

"Bilo je lako primijetiti da je to bio težak posao; gledaš na vijestima cijelo vrijeme, profil svega, eksponiranost. Donijelo je miješane emocije mnogim ljudima. Član naše ekipe, koji je trebao otići te večeri, vratio se malo provesti vrijeme s ekipom iz smjene jer je osjećao potrebu da bude uz nekoga tko je sve to proživio.

Služba se dobro brine o nama i tu je za nas ako je trebamo, ali  ništa nije bolje od međusobnog razgovora."

Skupina je odlučila na neki način zaključiti svoje iskustvo trčeći na polumaratonu u Leicesteru početkom ovog mjeseca.

Planove im je poremetilo otkazivanje utrke zbog lošeg vremena. Novcem uplaćenim u Vichaijevu fondaciju i Fond vatrogasaca Leicester City uskočio im je u pomoć dopustivši im da trče oko travnjaka - 63 puta - da ispune svoje obećanje.

"U ovo doba prošle godine trenirao sam za Londonski maraton", rekao je Tennant.

"Bilo je čudno, ali ostalo mi je u sjećanju. Treniranje je bilo užasno. Dugo sam trčao i bilo je vrlo dosadno. Baš tog dana završio sam kasno navečer i znao sam da je Leicester igrao. Hvatao sam dah na kraju trčanja i iznad mene prošao je helikopter. Vidiš svjetla, znaš da je helikopter i misliš: 'Znam tko je to.'

Tad sam ga posljednji put čuo.

Možda sam zato sve doživio osobno. Bila je to potpuno drukčija večer."