U VRIJEME ručka u veganskom restoranu Cookdaily u London Fieldsu sve je u znaku wellness klišeja. Skupine djevojaka fotografiraju i objavljuju na Instagramu zdjele Yoga Firea, jarko žutog slanutka s kurkumom. Ima tu i mnogo piercinga u nosevima, Lululemonove odjeće i razgovora o čakrama. Jessica Foxtree, 34-godišnja liječnica iz Tootinga, objašnjava zašto je, kao i 3,5 milijuna Britanaca, odlučila postati veganka.

„Sjećam se da sam čitala kako je najbolja stvar koju mogu učiniti za planet odustati od mesa i mliječnih proizvoda. Dobrobit za moje zdravlje bila je bonus, ali moja je motivacija bila osjećaj moralne odgovornosti za okoliš“, govori dok toči alkalnu vodu iz ružičaste boce. Bila je šokirana kad je otkrila da neki sastojci njene organske, biljne prehrane, indijski oraščići, bademi i avokado, također mogu biti štetni, piše londonski dnevni list The Evening Standard.

Milijarde dolara vrijedna industrija

„Budući da trilijun dolara vrijedna wellness industrija profitira od promicanja vrlina, mi pretpostavljamo da i wellness kompanije slijede te iste vrijednosti. Skloni smo smatrati da je ono što je zdravo i korisno za nas ujedno zdravo i korisno za svijet. Wellness se često prodaje kao nešto što je u skladu s prirodom, bilo da je riječ o bosonogim šetnjama plažom ili kupanju u šumi. Ipak, puno hrane, proizvoda i usluga koji su označeni kao 'prirodni', 'zdravi' i 'cjeloviti', često su prilično razorni za okoliš i za ljude koji su uključeni u njihovo stvaranje“, objašnjava Timothy Caulfield, autor knjige „Is Gwyneth Paltrow Wrong About Everything?“ (Je li Gwyneth Paltrow u krivu oko svega?)

Za Annu Greenland, uzgajačicu organskog povrća u Soho Farmhouseu, veza između wellness svijeta i njezinih ugljičnih posljedica bila je doslovce poput udarca u lice. „Prije nekoliko godina dijagnosticirana mi je smanjena aktivnost štitnjače, te sam potražila prirodne načine kako bih se nosila s time. Trošila sam stotine funti u trgovinama zdrave hrane na chia sjemenke, pire od cikle, sirovu kakao masu i rijetki amazonski med. Jednog dana otvorila sam ormar i zapitala se što zapravo radim. Zato sama uzgajam svoju organsku hranu i to pod svojim prozorom. Sve zdrave i hranjive tvari koje trebam imam ovdje. Ostali proizvodi trebaju se prevesti tisućama kilometara s druge strane svijeta, a proizvedeni su u uvjetima o kojima mi nemamo pojma“, kaže Greenland.

Zbog indijskih oraščića pate radnici u Indiji

Od bademova mlijeka do salate s kvinojom, dramatično se promijenio način na koji jedemo i kupujemo, te isto tako dramatično i štetno utjecao na mjesta na kojima se proizvodi ta „superhrana“. U Velikoj Britaniji godišnje se konzumira 19.800 tona indijskih oraščića, a humanitarna organizacija Traidcraft Exchange u travnju je naglasila kako mnogi radnici u proizvodnji indijskih oraščića u Indiji i Vijetnamu zarađuju 1,70 funti na dan te trpe teške opekline na rukama dok ljušte oraščiće, a sve kako bi zadovoljili cjenovne pritiske europskih supermarketa. Isto tako, u Peruu i Boliviji, gdje se uzgaja kvinoja, autohtoni narod više si ne može priuštiti žitarice, a farmeri su iscrpili tlo u nastojanjima da ispune sve veće zahtjeve.

Zbog avokada propadaju šume u Meksiku

Potom je tu avokado, ne samo simbol zdrave prehrane, nego i razlog zbog kojeg si milenijalci ne mogu priuštiti bolje stambene uvjete. Svakog sata u Velikoj Britaniji proda se 6000 avokada, a taj apetit indirektno potiče nezakonito krčenje šuma i propadanje okoliša u Meksiku, na temelju čega je skovan pojam „krvavi avokado“.

„Meksičkim je farmerima profitabilnije uzgajati avokado nego bilo koju drugu kulturu. U meksičkoj saveznoj državi Michoacanu, vjerojatno svjetskoj prijestolnici avokada, uzgajivači krče zrele borove šume kako bi umjesto njih posadili mlada stabla avokada. Taj unosan posao sve češće kontroliraju narko-karteli“, kaže Joanna Blythman, autorica knjige „Swallow This: Serving Up the Food Industry’s Darkest Secrets“ (Progutajte ovo: Posluživanje najmračnijih tajni prehrambene industrije“).

Možda neće biti dovoljno jednostavno zaustaviti uzgoj avokada u Meksiku, smatra Blythman: „Činjenica je da znamo vrlo malo o životnim i radnim uvjetima bezličnih ljudi u dalekim mjestima, koji uzgajaju našu hranu. Vidjela sam dovoljno inozemnih farmi voća da posumnjam u najgore. Polja strašno slabo plaćenih imigranata koji naporno rade i žive od danas do sutra u štetnom okruženju zagađenih voda i pesticida što uništavaju nokte radnika zbog uranjanja sadnica u kemikalije.“

Zbog avokada u Kaliforniji nestaje vode

Avokado iz Kalifornije gotovo je jednako problematičan. Prema jednoj procjeni, potrebne su 272 litre vode da bi se uzgojila dva do tri avokada srednje veličine. Zbog toga je avokado, zajedno s bademom, krivac za nestašice vode u Kaliforniji. Ova američka država, koja je često pogođena sušom, proizvodi 80 posto svih badema na svijetu, a jedan bademov orah treba gotovo četiri litre vode. Odjednom se ne osjećamo tako žednima za bademovim mlijekom.

Što možemo učiniti?

Dakle, što možemo učiniti osim bojkotiranja naše omiljene zdrave hrane? „Činjenica je da što dalje se naša hrane uzgaja od naših domova, to je teže ispitati njeno porijeklo i utjecaj na okoliš i radnu snagu. To je snažan razlog da se prestanemo fiksirati na hranu ili na njeno fetišiziranje kao 'superhrane'“, kaže Blythman.

Anna Greenland ukazuje da je Velika Britanija prepuna vlastite „superhrane“, od kelja do koprive: „Čak i sasvim obične biljke, kao što su ružmarin, kadulja, majčina dušica i peršin, redom imaju cijeli niz blagotvornih djelovanja za našu dobrobit. Možda smo zaboravili da su biljke uzgojene u našoj zemlji nekad bile naš jedini lijek.“

No tamna strana wellness industrije nije ograničena samo na ono što je na našim tanjurima. Kristali su od New Age mode postali industrija vrijedna milijarde dolara, a obožavaju ih slavni poput Victorije Beckham i Adele. U prošle četiri godine Google bilježi 40 posto više pretraga za frazu 'iscjeljivanje kristalima'. Međutim, prije nego počnete skupljati citrin kako biste se povezali sa zemljom, razmislite kako su ti iscjeljujući kristali uopće došli iz zemlje.

Kristale skupljaju djeca

U tekstu američkog magazina The New Republic iz prošle godine piše da iscjeljujući kristali često dolaze iz „velikih industrijskih rudnika u vlasništvu kompanija s dokazano lošim odnosom prema okolišu i prethodnim povredama radnog prava“. Kristali su često nusprodukt rudnika zlata i bakra, koji uzrokuju zagađenje površinskih i podzemnih voda u New Mexicu, a u rudnicima u DR Kongu često rade i sedmogodišnja djeca.

„Svijet rudnika kristala može biti zloglasno mračan. Kad sam pokretala svoju kompaniju, na prvom mjestu mislila sam na brigu o okolišu, porijeklo naših kristala te radne uvjete ljudi. No trebale su dvije godine da pronađem dobavljača koji može ispuniti moje standarde. Naši kristali su obrađeni ručno, a ne strojno i to je iznimno važno. Smisao kristala je da iscjeljuju pa moramo poštovati resurse našeg planeta. Ako naiđete na vrlo jeftin kristal, morate se zapitati zašto je tako. Ne treba vam 100 kristala, bolje je imati samo jedan u koji možete imati povjerenja u smislu porijekla te da vam to nešto znači“, kaže Lucy Sherwood, osnivačica Rock&Raw Jewelleryja, koji koristi samo etički proizvedeno kamenje visoke kvalitete.

Odjeća kao poseban problem

Slično razmišlja i učiteljica joge Lilly Richardson, koju je jaz između njenih etičkih stavova i „brze modne odjeće“ inspirirao da pokrene brend sportske odjeće League Collective: „Radim u industriji koja bi se trebala baviti dobrobiti i integritetom i povezivanjem planeta, ali znala sam da se moja oprema za jogu brzo kida i da je vjerojatno proizvode ljudi koji rade u strašno lošim uvjetima. Tako sam kroz crowdfunding kampanju prikupila 10.000 funti i pokrenula League. Koristimo tkaninu koja se može 100 posto reciklirati i koja se proizvodi u Londonu. Bilo je teško, ali isplatilo se. Mislim da sve više ljudi postaje svjesno odakle dolazi njihova odjeća.“

Kad je brend iz Seattlea, Girlfriend Collective, 2017. godine predstavio svoje tajice izrađene od recikliranih boca vode, imao je listu čekanja od osam tjedana. Istraživanje Unilevera pokazuje da trećina potrošača bira robne marke prema njihovom socijalnom i etičkom utjecaju.

„Budući da potrošači postaju sve svjesniji održivosti, eko-wellness bit će sljedeći veliki trend u tom sektoru. Rastu kompanije s otvorenim društvenim misijama, kao što su Credo ili Juice Beauty, američke tvrtke posvećene čistoj ljepoti i eko-vrijednostima. Ljudi osjećaju da su ovladali svojim vlastitim blagostanjem te sada idu na sljedeći razinu i razmišljaju o dobrobiti svijeta. Potrošači čak koriste društvene mreže kako bi prozvali wellness kompanije za koje smatraju da pridonose pozitivno okolišu“, kaže Laura Hill, viša urednica wellness platforme Welltodo.

Vođenje ove promjene bit će, naravno, temeljna stvar, a ne neke etičke dileme. Nielsenovo istraživanje pokazuje da su dvije trećine svjetskih potrošača spremne platiti više za održive proizvode, pa bi se promjena zaista i mogla dogoditi. Budući da su odluke oko wellnessa motivirane vrijednostima većine potrošača, brendovi su svjesni da zlato leži u zelenome.