JOŠ NAS je držao onaj osjećaj iz Francuske. Hrvatska je igrala sjajno, ispala je na jednu loptu od budućih prvaka.

Ali svi smo nekako znali da to nije to.

U kvalifikacijama na SP, u utakmici s Finskom, Pyry Soiri zabio je za izjednačenje u posljednjoj minuti susreta i Hrvatska nije imala puno nade. Bilo je samo tri dana do utakmice u Ukrajini u kojoj je Hrvatskoj trebala jedino pobjeda, a nije imala ništa. Ni igru, ni izbornika, ni podršku i povjerenje javnosti, niti ideju kako pobijediti, a momčad je bila na emocionalnom i psihičkom dnu usporedivom samo s onim iz kvalifikacija za SP 2010. U tom trenutku tek bi oni hrabriji stavili lovu na prolazak Hrvatske, a oni granično uračunljivi bi bili spremni okladiti se da će Hrvatska igrati bitnu ulogu na predstojećem natjecanju. Savez je naprasno otpustio Čačića i problem gurnuo u ruke vjerojatno jedinom dostupnom čovjeku u toj sekundi, Zlatku Daliću. Ostalo je povijest.

Briljantan start i reizgradnja kulta

Dalić je preuzeo momčad na aerodromu. Danas kaže da je to bio ključan trenutak. Da tada nije pokazao da vjeruje igračima koji su izgubili vjeru da će ikada napraviti nešto s reprezentacijom, tako bi i ostalo U Kijevu je bilo čupavo. Neuvjerljivo prvo poluvrijeme u povijest je poslao Andrej Kramarić s dva najvažnija gola u svom životu kojima je kupio barem malo mira za vrstu koju je čekao okršaj s Grčkom u baražu. Ali prvi put nakon jako dugo vremena, na klupi smo vidjeli čovjeka koji ima ideju. I koji je tu ideju jasno artikulirao, kako u pripremi utakmice, tako i u intervjuu nakon nje. U fazi obrane Modrić je gurnut uz Mandžukića kako bi ga se što manje trošilo u fazi obrane, Rakitić se spuštao među stopere kako bi otvorio napad koji je imao svoju jasnu strukturu i metar po metar, Hrvatska je stigla do krucijalne pobjede. Mjesec dana nakon toga Grčka je teško nastradala u Zagrebu i Hrvatska je konačno mogla kupiti karte za Rusiju. Bilo je to doba sasvim neočekivane renesanse hrvatske reprezentacije. Govor tijela igrača na terenu bio je sušta suprotnost dotadašnjoj apatičnoj i flegmatičnoj koloniji, izbornik je uspješno obnašao svoju dužnost balansirajući vrlo osjetljivom vagom između medija, navijača i igrača na skoro perfektan način, a neki igrači konačno su dobili uloge koje zaslužuju. Bile su dovoljne samo tri utakmice da se oprezni optimizam vrati u hrvatsku javnost. Ali daleko od toga da je Dalić mogao biti na miru. Generalka protiv Senegala pokazala je da Hrvatska ima jako malo vremena za puno problema. 

Prije polaska u Rusiju, Dalić nam je kazao kako bi dao sve u životu da Hrvatska konačno prođe skupinu na turniru.

"Molim vas samo na pozitivu, kada izgubimo onda me rušite. Ja ću ionako otići sam kad budem htio, baš kao što sam i došao", bile su Dalićeve riječi prije ukrcaja u avion.

Dalić je ispravno prepoznao da njegovo guranje nema nikakvog smisla i da on najviše može pružiti na dubljoj poziciji, kada gleda licem prema suparničkom golu i prednjim linijama. Sva ta pitanja bila su tek donekle riješena, jer za prava rješenja jednostavno nije bilo vremena, a Nigerija je već bila pred vratima. Prva utakmica je uvijek, a posebno u hrvatskom slučaju, ona koja udari pečat ostatku turnira. Na svakom turniru na kojoj je pobijedila prvi susret bila je sjajna, a na svakom na kojem je kiksala na prvoj prepreci nije se uspjela oporaviti. Javnost je vjerovala reprezentaciji, ali eventualni poraz ne bi iznenadio baš nikoga. Ulog je bio deset puta veći nego protiv Ukrajine, a margina za grešku gotovo jednako malena. Nismo znali kakvu ćemo Hrvatsku gledati te noći u Kalinjingradu. 

>>> Dalić se skoro rasplakao kada smo ga pitali gdje je bio na današnji dan prošle godine 

"Mi nemamo drugu Hrvatsku i kako god ovo završi s ponosom ćemo nositi hrvatski dres", rekao je Dalić nakon najvažnije pobjede na turniru.

*** U serijalu Index Sporta vraćamo se u ljeto 2018. i donosimo neispričane priče iz Rusije, intervjue i video snimke koje su obišle svijet. Idemo iza kulisa povijesnih utakmica i rušenja Argentine, Rusije, Engleske i Danske, proći istim putem kojim je Hrvatska u potpunom transu stigla do finala i reakcija koje je izazvala. Nakon prve pobjede protiv Nigerije, reprezentaciju Hrvatske do Moskve više nitko nije uspio zaustaviti i krenulo je mjesec dana ludila.