HEUNG-MIN SON živjet će svoj san dok u subotu u Madridu bude igrao za Tottenham u finalu Lige prvaka protiv Liverpoola. No južnokorejski napadač dobro se sjeća kad je sve to još bio samo daleki san. Za milijune Sonovih sunarodnjaka postao je ritual ustati rano, bez obzira na to koliko rano te gledati na televiziji najveću utakmicu u svjetskom klupskom nogometu. I Son je to mnogo puta činio tijekom mladosti, a jedno je finale posebice izdržalo test vremena, piše britanski dnevni list The Guardian.

Kad je Son vidio jednog od svojih heroja, Parka Ji-sunga, kako postaje prvi azijski nogometaš koji je zaigrao u finalu Lige prvaka, u dresu Manchester United protiv Barcelone 2009. godine, njegovo je srce zakucalo jače i osnažilo je njegovu motivaciju. United je u toj utakmici izgubio 0:2.

”U Južnoj Koreji bila je to velika stvar, zato što je Park prvi Azijac koji je zaigrao. Gledao sam utakmicu kao navijač i, naravno, sanjao o dobrim stvarima. Uvijek sanjam o dobrim stvarima, sanjam da osvajam nešto ili da sam proglašen najboljim igračem. Svi igrači sanjaju o tome, ali Liga prvaka ne nudi svakom igraču priliku da zaigra u finalu. Mi smo stigli do finala, to je činjenica pa se sada radujem tome. Ne želimo si nametati previše pritiska. Želimo uživati u vrlo važnoj utakmici”, kaže Son.

Park je stigao do finala s Unitedom i 2008. godine. Igrao je 90 minuta u obje četvrtfinalne utakmice s Romom i u polufinalu protiv Barcelone. No Alex Ferguson ga nije poslao na teren u finalu protiv Chelseaja u kojem je United pobijedio izvođenjem jedanaesteraca. Zamislite kako su to podnijeli ranoranioci u Južnoj Koreji. Ferguson je 2017. godine rekao kako zbog te odluke do “današnjeg dana žali”.

Nekada je gledao Parka u finalu, a sada će cijeli svijet gledati njega

Son nije imao ni 17 godina kad se Park našao u početnoj postavi za utakmicu protiv Barcelone 2009. i upravo se vratio s prakse u Hamburgu. Gledao je Parka i u njegovom drugom finalu Lige prvaka u dresu Uniteda 2011. godine, također protiv Barcelone, u kojem je engleski klub izgubio 1:3.

Međutim, sada je fokus nacije te nogometnih navijača širom Azije na Sonu i jasno je da on odgovornost ne nosi baš jednostavno. Finale protiv Liverpoola počinje u 4 sata ujutro prema korejskom vremenu.

”Utakmica će u Južnoj Koreji početi jako rano ujutro pa sam zaista zahvalan na bilo kakvoj podršci i svakoj poruci koju primim. Nije lako ustati tako rano. I ja sam nekoliko puta ustajao kao dijete. Ideš rano na spavanje i budiš se u 4 sata ujutro. Neki ljudi moraju na posao. Zato sam zaista zahvalan onima koji ustanu. Poštujem ih. Zato uvijek dajem 100 posto”, kaže Son te na pitanje je li on ambasador svoje zemlje, odgovara:

”Naravno, moram to biti. Vremenska razlika je velika, a ljudi ipak gledaju utakmicu. Moram im se nekako odužiti. Preuzimam veliku odgovornost. To je ono u čemu uživam.” Sonovo divljenje prema Parku nema granice. U Južnoj Koreji postoji naizgled beskrajna rasprava oko toga koji je igrač bolji, koji je veća ikona. U smislu trofeja, pobjednik može biti samo jedan. Park ima dvije ligaške titule s PSV Eindhovenom i četiri s Unitedom. Ima i medalju Lige prvaka iz 2008. i još jednu iz Svjetskog klupskog prvenstva iz iste godine, kada je nastupio u Unitedovoj pobjedi nad Ligom de Quito. Sonu je 26 godina, nije osvojio ništa u seniorskom nogometu, ali iz Parkove karijere crpi nešto drugo.

Navijači ga doživljavaju kao člana obitelji

“Poštujem azijske igrače koji su prije igrali u Europi, zato što su otvorili vrata i dali nam priliku da zaigramo ovdje. Želio sam igrati u Europi i sad želim ostaviti dobar dojam kao južnokorejski igrač i otvoriti vrata više nego što su bila otvorena prije nekoliko sezona. To je moj cilj. Pokušavam biti poput Parka zato što je učinio nevjerojatne stvari za nas i za našu zemlju”, kaže Son.

Sonova veza s navijačima u Južnoj Koreji drukčija je od one koju je imao Park. Mnogi na Sona gledaju kao na člana obitelji, vjerojatno zbog njegove ljubaznosti i iskrenosti njegovih emocija, a prateći njegovu priču još od hamburških dana, osjećaju da su njegovi uspjesi na neki način i njihovi uspjesi.

Jedan od tih trijumfa dogodio se na početku sezone, kad je Son kao stariji zamjenski igrač pomogao reprezentaciji Južne Koreje U-23 da osvoji zlato na Azijskim igrama, čime je također oslobođen služenja obaveznog 21-mjesečnog vojnog roka u Južnoj Koreji. Bilo je lako pretpostaviti da je Sonu više značilo oslobađanje od vojne obveze nego sama pobjeda, što još više pokazuje kakvu naklonost uživa u Južnoj Koreji. Interes za turnir bio je kudikamo veći nego što bi se inače očekivalo. Kad su Son i njegovi suigrači u Indoneziji u finalu pobijedili Japan, u Koreji je već bilo kasno, ali čini se da svi bili budni. Slavlje je dopiralo iz svakog doma.

Najbolja godina u karijeri

Sonova je karijera bila obilježena porazom u dresu reprezentacije. Bio je u momčadi Južne Koreje koja je izvođenjem jedanaesteraca izgubila od Japana u polufinalu Azijskog prvenstva 2011., a potom četiri godine kasnije u finalu i od Australije u produžetku. Son je bio uzrujan i nakon ispadanja južnokorejske reprezentacije u skupini na Svjetskim prvenstvima 2014. i 2018. Mnogi su na internetu vidjeli snimku kako nekontrolirano plače u svlačionici prošlog ljeta u Rusiji.

”Vrlo je bolno izgubiti veliku utakmicu, ali nisam osoba koja ima negativne misli. Važno je zadržati pozitivne misli i pozitivnu energiju i ponijeti to u finale protiv Liverpoola”, govori Son.

Son je imao iznimno zahtjevnu sezonu koja je počela sa Svjetskim prvenstvom, potom imala vrhunac na Azijskim igrama, a onda je uslijedio šokantan poraz u četvrtfinalu Azijskog prvenstva u siječnju u Kataru. Odigrao je i 47 utakmica za Tottenham u četiri različita natjecanja. No je li ikad imao bolju godinu? Son je postigao 20 golova u klupskim natjecanjima i proglašen je Tottenhamovim igračem sezone. Namjerava uživati do posljednje sekunde.