U SURADNJI s YugoPapirom u ovotjednom izletu u Jugoslaviju donosimo intervju s Johnnyjem Štulićem iz 1990. godine.

Siječanj 1990: O Branimiru Johnnyju Štuliću smo tijekom prošle godine objavili dva teksta. Reklo bi se, ni malo, ni mnogo. Pa ipak, u oba slučaja, reakcija čitatelja Pop Rocka bila je identična i svela bi se na jedno pitanje: "Zašto o Johnnyju pišete tako skromno, pa čak i prostorno neadekvatno, a tamo o nekim p... u hvalospjevima čak i po nekoliko strana." Da bismo izašli u susret brojnim poštovateljima i fanaticima Štulićeve muzike (tekstova, naravno), odlučili smo da se uključimo kasetofon i... i samo On da priča!

Sve se odigrava u stanu gitarista Jurice Pađena (Jurice, hvala ti - Redakcija), gdje se Johnny smjestio pomalo inkognito - daleko od svih onih u Zagrebu koji bi mu mogli smetati u životu!

"Niko ne zna što je muzika. To se ne jede, to se ne može onjušiti. To su neke stvari koje nam nisu potrebne. Mogli bismo bez njih, u principu. Samo smetaju...

... Nakon "Filigranskih pločnika" počelo je generalno kaširanje. Nisam ja kriv, nego oni koji se guraju preko mene. Ja nisam ni na kome napravio karijeru, a puno ljudi je napravilo karijeru na meni. I nije mi žao zbog toga. Bolje da su se ogrebali o mene nego o drugoga. Ja sam imao koristi od The Beatles, zato što su mi oni dali ljepotu i ja sam to širio dalje. A ovi drugi samo uzimaju i nikakvu ljepotu ne daju. Ako nemaju dignitet i ne poštuju to što rade, što se ne guraju negdje drugdje? Što će poslije ovih doći? Koga će oni ubaciti u to?

Ne kažem da je to loše. Možda su narodni heroji zato što su konačno zatvorili pristup u te gluposti koje rade. Ali, bilo što što čovjek radi, to je štafeta. Da nije bilo nešto za mene, nikakve koristi od mene ne bi bilo. Oni su paraziti, (domaći muzičari - prim. red.) samo troše. A moraš, ne samo da im toleriraš, nego i da im pušiš... Da govoriš da su oni dobri, carevo novo ruho. Svi ostali su kukavice, nitko to ne smije reći. Zapravo, mi smo najhrabriji kada seremo po Johnnyju. Tako i treba...

Čim me nema, nešto fali

... Vođa?... Bolje ja, nego bilo tko drugi. Što se mene tiče. Imaju dobar uzor, to je sigurno. Zašto ljudi ne bi voljeli mene? Zašto ja nemam pravo živjeti, a drugi imaju? Zašto ljudi mogu voljeti sve druge, ali mene ne smiju? To je još uvijek zabranjeno. To je dobro. Što si više zabranjen, više te vole. Nikada nisam bio idol. Ali mogao bih biti...

... Čovjek ima strah. Kada ne bi imao strah, ne bi radio pjesme. Plašim se svega. Ja sam najveća kukavica na kugli zemaljskoj. Knjiga kaže: "Kad čovjek izgubi strah, nešto strašno će se dogoditi." Strah je Božji. Dobar je strah. I tko se više boji, taj pobijedi. Na žalost. Jednom sam rekao: "Kukavica sam zato što sam čovjek. Sve što čovjek radi, radi iz straha." Moram sebe citirati, jer nitko bolje to od mene nije rekao...

... Što ja, zapravo, radim? Muziku, melodiju? Poznat sam po tekstovima. Ako ćemo pošteno, više od tekstova i muzike, po intervjuima. Mogao bih naplaćivati intervjue. Ma, znam da mogu sve. Tko ima duha, može sve, tko nema duha - nema duha. A takvih ima koliko hoćeš. Pogledam oko sebe; ako drugi mogu, ja nemam što brinuti. Kada sam ja prisutan, grozno je, užasno, svi se pljuju, ali opet funkcionira. Čim mene nema, nešto fali, je l' tako?

... Pjevanje je duh. Lennon je bio pravi pjevač. Imao je prije taj blues u glasu. Imao je tu tugu koja te veže. Jer, život je velika igra. Uglavnom za sve. Da nije tuge, ne bi ga bilo...

... Kada čovjek nešto ne vidi, on to i ne osjeća. Kada čovjek osjeća zavist, mržnju ili bilo što drugo, to znači da i on može. Zašto bi inače bio zavidan, kada ne bi osjećao da je zakinut, znači da može. To je moja funkcija. Kao krpa pred bikom, koja stalno maše pred očima. To je vrlo riskantan biznis. Ali, u principu, ljudi se hoće zabavljati, ako ništa drugo...

... Zašto sam ja počeo raditi pjesme? Ja sam počeo raditi pjesme zato što sam morao nešto svirati. Ne mogu se The Beatles bolje svirati nego što se sviralo, tu nije bilo prostora za mene. Ja sam to napravio iz gole nužde. Više sam se trudio nego na svojim pjesmama jer za tuđe stvari ja imam više respekta nego za svoje. Meni je to drago i hoću to svirati...

Ne cijenim nikoga

...Vremenom će ljudi sve više skidati moje stvari, jer nema pjesama. To je postalo moda kada sam ja to počeo raditi. Ja maknem, cijeli svijet se počne kretati. To bi čovjeku trebalo laskati. Meni ne laska.

... Teško komuniciram s okolinom, ali se zato to kompenzira u nekim drugim stvarima. Jebeš ljude koje svi vole. Takvi ne mogu nikad ništa napraviti. Takvi ne pokreću svijet...

... Imam ili nemam poštovanja prema drugim muzičarima, to je moje privatno mišljenje. U principu, ne cijenim nikog. Sve ih znam, znam kakvi su i ne daj bože da ljudi znaju kakvi su muzikanti. Njih trojica, četvorica, pa kad razvezu... To je sviranje. Ništa van toga nema. Svi ovi frustrirani, sve je to...

... Volim snimati. Čovjek kada ide snimati, to je kao kada radi film. Ja sam ti i režiser i glumac... Nema prečih stvari od toga. Preča stvar je kada ovako objašnjavaš svoj javni rad, van toga nema ništa. Svirati, snimati, objašnjavati, više ti i ne treba...

A šta da radim...

... Čudan je taj Cukić. Dejan Cukić. Uzeo moju pjesmu ("A šta da radim" - prim. redakcije) bez pitanja, vjerojatno na nju prodao nešto svog albuma i  nikom ništa. Zapravo, nikakve koristi od toga nisam imao. Čak ni paru nisam vidio. Povrh svega toga, Cukić je tu pjesmu loše otpjevao, loše snimio, loše obradio, ako je uopće riječ o obradi, loše producirao... Sretnem ga ja i to mu sve lijepo kažem. Valjda kao autor te pjesme na to imam prava. A on, zamislite, em mi unakazio pjesmu, em se još zbog moje iskrenosti naljutio. Svašta u ovom našem svijetu se događa, zaista svašta...

Slobodno razmišljanje...

... O Vješticama ne mislim ništa. Baš ništa. Doduše, čuo sam jednu ili dvije njihove pjesme i to je sve. Svi članovi ovoga benda su prošli "kroz moje ruke". To što trenutno rade... Ma, ja na to gledam kao... Kao kada dijete ima potrebu za  zvečkom! Oni, vjerojatno, imaju potrebu da  sviraju...

... Iako se to, možda, u ono vrijeme nije tako činilo, mislim da su Azrini koncerti od prije dvije i po godine bili OK. Naročito s ove vremenske distance kada vidim što se na domaćoj sceni sada odigrava. Tu, po mom kompetentnom mišljenju, nitko nema blage veze! I zato se pitam - zašto se neki ljudi bave poslom za koji nemaju ni trunke talenta? Odgovor ću dobiti...

... Bez želje da ikome podilazim, ali duboko smatram da beogradska publika u sebi ima nešto posebno. Nešto što ni u jednom gradu nisam osjetio. To je nešto kao povratna energija, koja kroz uzdah ili huk ide iz publike prema muzičarima na sceni. Beogradski SKC ili Dom omladine Beograda ostaju mi iz tog razloga u najprijatnijoj uspomeni...

... Trenutno pripremam novi materijal. Od starosjedilaca, tu je samo gitarist Jurica Pađen. Ostale još nisam dobro upoznao. To su neki Juričini pajtosi. Snimit ću onoliko pjesama koliko ih budem u datom trenutku imao. I to sve, kao i do sada. Kakve su? Pojma nemam. O tome uopće ne razmišljam. Znam samo, slično prethodnim pločama, da će to biti nešto najbolje što mi u ovom vremenu i momentu padne na pamet. U kreativnom smislu, naravno. Bolje, i da hoću, ne mogu...

(Ne)zamjeranje ili...

... Čitam prije neki dan Pop Rock s Bajagom na naslovnoj stranici i razmišljam - dokle s tim Bajagom? Dokle toliko afirmativnih tekstova u Pop Rocku o njemu? Eto, na primjer, ona recenzija o njegovom duplom albumu "uživo". To je čista propaganda nečega što ne zaslužuje ni po' lule duhana. Pitam se, je li autoru tog teksta (Dušan Vesić - prim. redakcije) netko dao pare da baš takvu propagandu i reklamu napravi Bajagi? Mada, iako u to ne vjerujem, više sam sklon mišljenju da beogradski novinari nemaju hrabrosti da iskreno i s distance pišu o "svojim" muzičarima. Nezamjeranja, vjerojatno, radi. I to ne samo kada se radi o Bajagi, već i o Čorbi... "

(Pop Rock, 1990.)