ČITAMO kako je u tri godine iz hrvatske državne službe, koja brat-bratu ima 60.000 ljudi, otkaz dobilo ukupno 6 ljudi. To bi bilo godišnje dvoje. E, sada, ako ste ikada radili u većoj firmi, jasno vam je da tu nešto ne štima: na toliko tisuća zaposlenih mora biti potpunih neradnika ili onih koji su napravili ozbiljnu štetu na poslu. No rezultati su takvi da ako baš niste počinili teško kazneno djelo, nikada nećete otići iz državne službe. Možete raditi loše. Možete uglavnom ići po pivo. Možete čak ništa ne raditi ako se pojavljujete na vrijeme na radnom mjestu, nitko vas neće izbaciti.

Otkaz iz državne službe u nas se ne smatra normalnim, takav otkaz se i među radnicima i među sindikatima i drugima smatra ekvivalentom bacanja čovjeka iz jurećeg automobila ili broda usred Atlantika.

I tako, Hrvatska plovi, putnika sve manje, motori se pokreću samo na račun turizma, ali državna služba je i dalje postojana kao frizura manekenke iz reklama. Tamo svakog desetog stiže plaća, rješenja za godišnji uredno dođu do 30. lipnja, broje se slobodni dani po kolektivnom ugovoru i radi se točno koliko se svakome ćefne. Doslovno.

U državnoj službi se mjeri aktivnost, a ne rezultat

Ima ljudi, a većina je to, koji u tom sustavu odrade ono što im se kaže, no nikada neće dati inicijativu, prijedlog ili zamisliti promjenu. Ima i onih koji ne rade ništa. A ima i možda 5-10% ljudi koji odrađuju za sve ostale i vuku sustav, sređuju EU fondove, reformiraju i što bi se reklo, rade za trojicu. Štos je u tome što ti koji najviše rade često imaju i najnižu plaću jer se ne stignu „umrežavati“, ići na „važne kavice“, ugurati se u stranku i čekati trenutak za napredovanje.

Cijeli sustav pati od jednog problema: ne možete dati otkaz neradniku i nagraditi vrijednog i kvalitetnog radnika. Dužnosnici se pozivaju na Zakon o državnim službenicima (kao da ga politika ne donosi), sindikatima je najvažnije da plaća svima linearno raste i nikoga ne zanima ono najvažnije: kvaliteta rada. Bitno je u tim sustavima aktivnost, a ne rezultat. Bitno je „radio sam“, a „napravio sam“ je rečenica koja se manje čuje. A cehovska solidarnost je takva da će se svi pobuniti ako predložite reformu koja bi smanjivala broj ljudi. Jer „što će jadni ljudi na cesti“, kao da je nemoguće naći posao u realnom sektoru. Ako nađemo model da se broj zaposlenih smanji, on će unutar sustava biti odbačen. Svatko će sebe vidjeti među suvišnima.

U cijelom sustavu vlada i negativna selekcija: državna služba (ne županije i gradovi, govorimo o klasičnim ministarstvima) prilično je loše plaćena (bez položaja, VSS plaće su oko 6000 kn) pa tko vrijedi, obično nauči posao i ode drugdje.

Javni sektor – od heroja do potpunih neradnika

Javni sektor je stoput luđi. Kada uzmemo školstvo, zdravstvo, znanost, županije, gradove, agencije, nalazimo svašta. Nalazimo male efikasne općine i gradove s nekoliko zaposlenih koji privlače europske milijune i stvaraju uvjete za rast privrede. Nalazimo gradove u kojima je zaposleno nekoliko stotina službenika previše. Nalazimo županije gdje teško da je itko zaposlen bez stranačke iskaznice ili barem kuma. Nalazimo užasne propuste u sustavu zdravstva.

Istovremeno u tom sustavu nalazimo liječnike koji u ambulanti hitne spašavaju pacijente s nožem u srcu (doslovno!), nalazimo nastavnike koji „žicaju“ lokalnu politiku za skromni novac kako bi poslali učenike na matematičku olimpijadu, odakle će se vratiti s hrpom medalja, imamo pilote kanadera, naše prvostupnike i magistre aeronautike kojima izraelski premijer oduševljeno čestita na vještini kojim gase požare. Imamo u istoj zemlji, u istom javnom sektoru, u istom sustavu državnih koeficijenata i kolektivnih ugovora, od najgorih neradnika do onih kojima se kao zemlja i kao ljudi možemo ponositi pred svijetom.

Politika ne želi mjerenje kvalitete rada

U čemu je problem? U Hrvatskoj o svemu, pa o javnom sektoru, odlučuje politika. A politika je davno odlučila: u tom sustavu ne smije biti mjerenja kvalitete. Jer ako imate mjerenje kvalitete, onda gubite poluge stranačkog kadroviranja i nepotizma na kojima velike stranke žive. Ako imate mjerenje kvalitete, onda za ravnatelja neće doći „naš simpatizer“, nego najbolji. Ako imate mjerenje kvalitete onda na mjesto načelnika neće doći „kum od stranačkog šefa“, nego najbolji. Ako imate mjerenje kvalitete onda možda i netko zaključi da vam je pola jedinica lokalne samouprave toliko neuspješno da ih treba ukinuti, a to bi opet ukinulo sustav uhljebljenja na kojemu se temelje velike stranke.

U sustavu gdje se mjeri kvaliteta ne možete upravljati političkim imenovanjima jer će se brzo vidjeti da vam kadrovi, uz neke izuzetke, ne valjaju. U sustavu gdje se mjeri kvaliteta čak i unutar stranaka bi se podigli stručnjaci jer bi bili potrebni. No u sadašnjem sustavu gdje velike stranke vode ljudi gotovo bez CV-a izvan javnog sektora, a okruženi su totalnim bezveznjacima, bilo kakvo mjerenje kvalitete i nagrađivanje uspješnih i kažnjavanje neuspješnih pokazali bi koliko nam je politika postala slaba i neučinkovita.

Slaba politika gdje gram naklonosti stranačkog šefa znači više nego 20 godina iskustva, gdje večera sa šefom stranke znači više nego najbolja diploma i gdje stranačka iskaznica znači više nego katedra na vrhunskom stranom sveučilištu generirat će sustav u kojem će vladati prosječni i ispodprosječni. A kao što u tom sustavu politika štiti sebe, tako će onda i svi drugi, liječnici, nastavnici, profesori, javni službenici, radnici državnih firmi, štititi sebe i svoje male svjetove. Sve to znači nemogućnost reformi i nemogućnost kretanja naprijed.

Imamo upravo ono što zaslužujemo

Tek ako i kada dođe netko tko će jasno reći: idemo mjeriti kvalitetu rada svih 230.000 zaposlenih u javnom sektoru, idemo sankcionirati nerad i dodatno platiti rad, idemo vidjeti tko vrijedi i zna i njega nagraditi, a tko ne zna i tko je neuspješan (uključivo i cijele gradove, općine, županije) njih ćemo ukinuti, do tada u ovoj zemlji neće biti promjena.

S druge strane, većina će ionako glasati za one koji će im ponuditi još više posla u javnom sektoru, plaćicu do penzije i mogućnost ulaska u sustav gdje te nitko ništa ne pita, pa se nemojte čuditi što reformi nema. Prosječan glasač će upravo sanjati o tome da dobije mjesto službenika kojemu se ne može dati otkaz. Prosječan hrvatski glasač nije protiv ovakvog javnog sektora kakvog imamo, nego je tužan jer nije dio njega.

Ukratko, svaki narod u demokraciji ima upravo onakvu vlast kakvu zaslužuje. Hrvati su za to možda i najbolji primjer.