Socijalistički eksperiment Huga Chaveza smrtonosniji je nego ikad
PRIJE 20 godina bivši pobunjenik došao je na vlast u Venezueli i udario temelje današnjoj humanitarnoj krizi u toj južnoameričkoj zemlji, piše David Papadopoulos za Bloomberg Businessweek.
Njegov tekst prenosimo u nastavku:
Hugo Chavez nije bio ni dva mjeseca na predsjedničkoj dužnosti kad mi je Nelson Chitty La Roche, pravni stručnjak i dio venezuelske političke elite, rekao da mu je već dodijao. Nije mu se svidjelo kako mladi socijalistički vođa pokušava zaobići parlament i vladati ukazima pa je najavio da namjerava pokrenuti postupak opoziva.
Tada je to zvučalo apsurdno. Chavez je bio iznimno popularan. Ankete su pokazivale da ga podržava oko 80 posto populacije. Smatrali su ga svojim šoumenom, spasiteljem, osvetnikom, čovjekom koji govori u njihovo ime, koji se bori za njih i skrbi o njima. Svaki pokušaj njegova uklanjanja s vlasti izazvao bi snažan odgovor, ali visoko pozicionirani pravni stručnjak već tada je otvoreno govorio o nečemu što sam čuo toliko puta u međuvremenu. Govorilo se kako su Chavezovi dani odbrojani te da će se režim uskoro srušiti pod teretom vlastite nesposobnosti.
Šestog prosinca bila je 20. obljetnica Chavezove nadmoćne pobjede na predsjedničkim izborima. Njegova socijalistička vlada i danas je na vlasti, iako je prije pet godina Hugo Chavez umro, a naslijedio ga Nicolas Maduro. Zato me bilo kakve glasine o neumitnom kolapsu režima ostavljaju hladnim. Venezuela svakako vapi za promjenom. Kriza koju je "čavisam" izazvao sasvim je bjelodana: hiperinflacija, glad, epidemije. Neprestano se govori o vojnom udaru, venezuelski su lideri pod udarom međunarodnih sankcija, a susjedne zemlje, u kojima su desničari na vlasti, nervozne su zbog Madurove nesposobnosti da zaustavi rijeku izbjeglica na njihovim granicama. Međutim, režim je obmanama i silom uspio preživjeti seriju egzistencijalnih izazova. Zato nikoga ne bi trebalo začuditi ako čavisam nestane za 20 dana, ali i opstane sljedećih 20 godina.
"Vrijeme kad smo bili sretni a da nismo ni znali"
U Caracas sam stigao 1993. godine. Tek sam bio završio fakultet i putovanje je ponajviše bila avantura. Iz aviona sam došao u sumrak venezuelske Četvrte republike. Dani AAA kreditnog rejtinga, uvoznih sportskih automobila, jednodnevnih šoping-izleta u Miami, temeljenih na naftnom boomu iz 70-ih godina, odavno su prošli. Došlo je vrijeme mamurluka. Venezuelci to razdoblje danas zovu ”vrijeme kad smo bili sretni a da nismo ni znali”.
Godinu dana prije mog dolaska, vojni časnik Hugo Chavez, zajedno s istomišljenicima nezadovoljnima zbog korupcije i nejednakosti, organizirao je vojni udar. Puč nije uspio, Chavez nije uspio zauzeti Caracas. Međutim, tadašnje vlasti dopustile su mu da se prije uhićenja obrati javnosti putem nacionalne televizije. Tada je rođen kult ličnosti, Venezuelci su upoznali slatkorječivog pobunjenika s crvenom beretkom.
Nakon amnestije, kandidirao se 1998. godine za predsjednika i odmah je postalo jasno da ga ništa neće zaustaviti. Zemlja je gospodarski propadala već gotovo 20 godina, a baš kao i danas u većem dijelu Europe i Amerike, birači su tražili novo lice koje će preuzeti vlast. Bilo je komično gledati kako tadašnji politički establishment pokušava zaustaviti njegov pohod. Pokušali su sve trikove, čak su natjerali sve centrističke kandidate da odustanu od kandidature, osim jednog oko kojeg su se kompromisno ujedinili. Nije bilo pomoći, Chavez je pobijedio s gotovo 20 posto prednosti.
Kad je zgrabio vlast, Chavez je neprekidno bio u akciji
U noći njegove izborne pobjede, izašao sam iz Bloombergova ureda u istočnom Caracasu, otmjenoj četvrti i jednim od rijetkih mjesta u Venezueli u kojem se baš i nije slavilo. Ulice su bile prazne, a tišinu je prekinula skupina Chavezovih pristaša koji su na motociklima došli proslaviti uspjeh pred vratima svojih klasnih neprijatelja.
Kad je zgrabio vlast, Chavez je neprekidno bio u akciji. Nacionalizirao je desetke kompanija, uspostavio kontrolu nad novčanim transakcijama te ograničio kamate i cijene. Desetkovao je viši menadžment državne naftne kompanije te je natjerao da resurse s energetike usmjeri na socijalističke kooperacije i slične projekte. Uspio se obraniti od pokušaja svrgavanja, osvećivao se biračima koji su ga pokušali opozvati i preuzeo kontrolu nad televizijom i radijem. Pokrenuo je čak vlastiti nedjeljni talk-show, u kojem je recitirao pjesme o Simonu Bolivaru, izrugivao se Georgeu W. Bushu te satima pjevao ili pričao viceve.
Postao je miljenik međunarodne ljevice. Slao je naftu u Nikaragvu i Kubu po povlaštenim cijenama (Castro mu je zauzvrat slao liječnike i učitelje), dijelio lož-ulje siromašnima po Bronxu, pokretao zajedničke projekte s Iranom i Rusijom, financirao Argentinu nakon državnog bankrota i družio se s holivudskim radikalima Seanom Pennom, Oliverom Stoneom i Michaelom Mooreom. Naravno, nije zaboravio ni napisati novi ustav, kojim je započelo razdoblje Pete republike i koji je njemu i kasnije Maduru zajamčio neograničen broj mandata.
Najkontroverznija figura 21. stoljeća
Već sam odavno bio napustio Venezuelu kad se većina opisanog dogodila. Propustio sam priliku izbliza pratiti jednu od najkontroverznijih figura 21. stoljeća. To možda nije bila pametna odluka, ali 1999. godine prihvatio sam posao u Bloombergovu uredu u Brazilu. Vidio sam Venezuelce kako pate, ali imao sam snažan osjećaj da najgore tek dolazi.
”Chavez će Venezuelu pretvoriti u sljedeću Kubu”, govorilo se tada u financijskim krugovima u Caracasu. Bila je to depresivna misao, ali prilično točna. Porast cijena nafte početkom 2000-ih s 11 dolara na dan kad je Chavez izabran na 145 dolara, odgodila je slom za desetak godina. Ali slom je bio neizbježan.
Zato smo se moja venezuelska djevojka i ja vjenčali i preselili u Brazil. Ondje smo ostali nekoliko godina i konačno se skrasili nedaleko od New Yorka. Redovito smo posjećivali njenu obitelj u Venezueli sve do 2008. godine, kad sam u našem domu u Connecticutu čuo njen krik. Našao sam je na podu dnevnog boravka s telefonom u ruci. S druge strane bio je njen brat iz Caracasa koji joj je upravo priopćio da su njihova oca oteli kolumbijski gerilci. Bio je to poziv kojeg smo se oduvijek pribojavali. I prije je bilo lažnih uzbuna, pričalo se, među ostalim, i o našoj otmici, ali nikad se ništa nije dogodilo. Moja je supruga završila u bolnici, ali već sljedećeg jutra zajedno s naše dvoje djece bili smo u avionu za Caracas.
Gerilske otmice
Ovakve otmice postale su uobičajene. Nije bilo teško shvatiti zašto. Kolumbijski se desničarski predsjednik Alvaro Uribe žestoko borio protiv pobunjenika, dok je Chavez s druge strane granice imao nešto više razumijevanja za svoje ljevičarske drugove. Razumljivo, kolumbijski su se gerilci počeli pojavljivati sve dublje u Venezueli. Zapadni dijelovi Venezuele postali su i ostali zemlja bezakonja: kidnapiranja, ubojstva i linčovanja postala su svakodnevica.
Gerilci su zgrabili moga punca dok se jedne večeri vraćao na svoj ranč u San Carlosu, malom, prašnjavom gradu zapadno od Caracasa. Otela su ga četvorica pripadnika ENL-a, najveće kolumbijske pobunjeničke skupine. Dok su ga vodili prema obližnjim brdima, jedan od gerilaca rekao je mom puncu: ”Mjesecima smo te tražili.” Hodali su danima, hranili se konzervama ili majmunima i oposumima koje bi usput ulovili.
Siguran sam da ćemo se jednom vratiti
Ni mi u Caracasu nismo mirovali. Savjetovali su nam da često mijenjamo boravište jer iznenadne otmice u istoj obitelji nisu bile nimalo neuobičajene. Malo smo spavali, nikome nismo vjerovali, a noću smo imali dežurstva. Prošlo je nekoliko tjedana. Jedne večeri napokon je stigla vijest da su pregovori uspjeli. Otac moje supruge oslobođen je u blizini svoga ranča i prebačen u Caracas. Nekoliko dana kasnije ukrcali smo se u avion za New York i napustili Venezuelu posljednji put.
Siguran sam da ćemo se jednom vratiti, ali trenutačno nimalo ne čeznem za Venezuelom. Postalo je previše bolno. Uostalom, tko je uopće ostao? Jedan šogor preselio se u Panamu ubrzo nakon otmice, potom i drugi. Na kraju je i punac, iako nevoljko, napustio Venezuelu.
Tako su se već u ranoj fazi i oni našli u egzodusu Venezuelaca. Svakodnevno odlaze tisuće ljudi. Može ih se susresti svugdje, pa i u našem susjedstvu u Norwalku u Connecticutu. U krugu od nekoliko milja od našeg doma otvorena su četiri venezuelska restorana. U vrijeme kad smo se doselili ovamo 2001. godine, bio je samo jedan u cijelom okrugu.
Venezuelci nikad nisu bili emigranti. Zašto i bi?
Venezuelci nikad nisu bili emigranti. Zašto i bi? Zemlja je prekrasna, a kao osnivačica OPEC-a, uvijek je imala dovoljno petro-dolara, čak i u najtežim vremenima, da ne potone u ekstremno siromaštvo poput susjednih nacija. Međutim, danas je gospodarstvo na koljenima, proizvodnja nafte je kolabirala, vladine su obveznice nenaplative, inflacija je prešla 200.000 posto, pojavile su se davno zaboravljene bolesti, najslabiji umiru od gladi, stopa ubojstava je ogromna, disidenti su progonjeni, a izbori namješteni. Nitko nema razloga ostati u takvoj zemlji.
Chavez i Maduro su pomalo, korak po korak, uništili venezuelsko gospodarstvo i demokraciju. Vojska je jedina institucija za koju su se ova dvojica pobrinula da bude sita pa zasad ne pokazuje namjeru poduzeti bilo što. Zato se uvijek sjetim Chittyja s početka ove priče i našeg razgovora iz 1999. Možda mu se nisam trebao smijati kad je bio spomenuo opoziv predsjednika. Vjerojatno je bio u pravu. Vjerojatno je već tada, na prve znakove nezakonite i štetne prakse, trebalo ukloniti Chaveza.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati