POSLJEDNJI slučaj međuvršnjačkog nasilja (dječak na Braču pretučen od strane vršnjaka završio je u bolnici) opet je pokazao da se nasilje među djecom u školi nastoji relativizirati.

Ravnatelj OŠ Pučišća na Braču Siniša Lučić Lavčević za Index je, kako smo već pisali, rekao da kod njih u školi nema sustavnog zlostavljanja među vršnjacima. Rekao je i da se "nasilje sad spominje za sve kad dođe do nekog sukoba".

Na pitanje što konkretno poduzimaju ako im se jedan učenik žali da je zlostavljan od strane drugog, ravnatelj nam je odgovorio da sve ovisi o situaciji.

"Uglavnom ih zajedno pozovemo, da svatko iznese priču, da se utvrdi svačija odgovornost. Naime, svatko nosi dio odgovornosti, osim ako se radi o sustavnom zlostavljanju, a takav slučaj, kao što sam rekao, nismo imali. Potom tražimo od učenika da sami analiziraju i utvrde što su pogrešno napravili te kako da drugačije postupe", rekao nam je ravnatelj Siniša Lučić Lavčević.

"Nasilja ima u svakoj školi u Hrvatskoj"

Istraživanje koje je provela Poliklinika za zaštitu djece i mladih grada Zagreba na 4500 djece u Hrvatskoj pokazalo je da 27 posto djece svakodnevno ili gotovo svakodnevno doživljava nasilje u školi.

"Znači da je skoro svako treće dijete žrtva, a to znači da nasilja ima u svakoj školi u Hrvatskoj. Istraživanje koje smo mi proveli u Hrvatskoj pokazalo je i da se samo 11 do 16 posto djece koja su žrtve nasilja obrati školi za pomoć jer se boje da će im biti još gore i ne vjeruju da će im netko u školi pomoći. Osim toga, svjetsko istraživanje pokazalo je da 70 posto nastavnika ne poduzima ništa ili poduzima vrlo malo po pitanju nasilja u školi", rekla je u razgovoru za Index ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece i mladih Gordana Buljan Flander.

Istaknula je kako joj se prema svom iskustvu u radu s djecom koja doživljavaju vršnjačko nasilje čini da je najveći problem kad škola smatra da će zadržati svoj ugled time što će negirati da kod njih postoji međuvršnjačko nasilje.

"Ne ulazeći u konkretan slučaj, mogu reći iz dugogodišnjeg iskustva kako mi je došao veliki broj djece i roditelja po pomoć kad su djeca nakon dugogodišnje izloženosti vršnjačkom nasilju već imala značajne probleme mentalnog zdravlja čak i do razine suicidalnosti. Nažalost, stručnjaci škole su bili informirani i od djece žrtava i njihovih roditelja. No oni su problem ignorirali, minimizirali ili rješavali unutar škole tako da bi npr. razmjestili djecu, razgovarali s počiniteljima i žrtvama, roditeljima... Ali ne bi postupali po protokolu, u slučaju međuvršnjačkog nasilja, tj. ne bi zatražili pomoć drugih institucija ili ne bi vrlo jasno pokazali da se vršnjačko nasilje ni u najmanjoj mjeri u toj školi neće tolerirati", rekla nam je prof. Buljan Flander.

"Škola smatra da će zadržati svoj ugled time što će negirati da kod njih postoji međuvršnjačko nasilje"

U nekim slučajevima bi, kaže nam, stručne službe ili ravnatelji čak znali pozvati počinitelje, promatrače i žrtvu zajedno i pitali promatrače imaju li oni probleme s počiniteljima.

"Oni bi od straha od počinitelja nasilja odgovorili da naravno da nemaju, tako da je poruka žrtvi bila da 's tobom nešto nije u redu jer nitko drugi nema problema osim tebe'. Iz mog iskustva u radu s djecom koja doživljavaju vršnjačko nasilje čini mi se da je najveći problem kad škola smatra da će zadržati svoj ugled time što će negirati da kod njih postoji međuvršnjačko nasilje, a samim tim je jasno da neće ništa ni poduzeti kako bi zaštitila žrtvu", kaže nam prof. Buljan Flander.

Zrela škola je, navodi, ona koja prihvaća da i u njoj postoje neki oblici međuvršnjačkog nasilja i ne intervenira samo nakon što se nasilje dogodi nego i redovito provodi preventivne programe, djeluje proaktivno, a ne samo retroaktivno.

"Poznate su mi škole koje na ulazu imaju tablu 'Nulta tolerancija na nasilje', a ispod te table djeca tuku drugu djecu, ismijavaju ih, rugaju im se, to nije nulta tolerancija. Ona je kad nastavnik primijeti da se pod satom nekom djetetu izruguju, ismijavaju ga i da taj nastavnik tog trena prekine govoriti o temi koju taj sat obrađuju i započne temu s cijelim razredom, je li to ponašanje prihvatljivo, zašto nije, i aktivno uključi učenike u takav razgovor te pokaže da se ni najmanji oblik nasilja u toj školi zaista, ne samo deklarativno nego i na konkretnom planu, neće tolerirati", smatra prof. Buljan Flander.

Majka opisala kako joj je dijete godinama bilo žrtva nasilja u školi

Razgovarali smo s jednom majkom čije je dijete bilo dugogodišnja žrtva međuvršnjačkog nasilja u osnovnoj školi, a danas je sretno u srednjoj školi gdje je, kaže nam, u zdravoj okolini. Zbog zaštite djeteta ne objavljujemo podatke o kojoj se školi radi. Opisala nam je što je sve prolazilo njeno dijete i kako je u tom slučaju reagirala škola.

"Moje dijete je bilo žrtva dugogodišnjeg vršnjačkog nasilja. Mi roditelji smo prepoznali znakove povučenosti, gubitak samopouzdanja, probleme sa želucem i slične simptome u 4. razredu osnovne škole, a naknadno su nam stručnjaci potvrdili da je dijete bilo žrtva bullyinga od prvog dana kako je krenuo u tu školu.

Velika sreća je da se dijete otvorilo i ispričalo nam svoje svakodnevne probleme u školi. Iako smo dugogodišnje zlostavljanje od strane skupine dječaka prijavljivali školi i razrednici, škola nije ozbiljno shvatila naše prijave ni zamolbe za pomoć i nije nas doživljavala kao partnera u rješavanju problema koji dijete niti mi roditelji nismo mogli riješiti bez pomoći škole", počela nam je priču majka zlostavljanog djeteta.

Škola tražila od roditelja žrtve da piju kave s roditeljima djeteta nasilnika

Iza svakog incidenta dijete je, kaže nam, pozivano u stručne službe zajedno s djecom nasilnicima, a njoj i suprugu su davali preporuke da piju kave s roditeljima nasilnika i da djeca postanu prijatelji.

"Kad smo zatražili na uvid školski dosje našeg djeteta da vidimo zabilješke naših prijava i zabilješke stručne službe koja je nebrojeno puta razgovarala s djetetom, njegov dosje je bio potpuno prazan, što potvrđuje naše sumnje da škola uopće nije prepoznala problem vršnjačkog nasilja, odnosno godinama je taj problem gurala ispod tepiha, negirala ovaj ozbiljni problem, kako bi zadržala dobru reputaciju škole (što smo kasnije prepoznali na zajedničkim sastancima sa stručnim službama i ravnateljicom škole)", ispričala nam je.

Zbog, kako navodi, nestručnosti i neznanja, ali i nezainteresiranosti u rješavanju problema vršnjačkog nasilja, skupina dječaka koja nije dobila adekvatne sankcije u starijim razredima postala je nasilna i prema svojim profesorima i drugim učenicima, a njihovo je dijete osim što je godinama bilo izloženo vršnjačkom nasilju nosilo teret krivnje i osjećalo se bezvrijedno s obzirom na to da je škola uvijek nastojala minorizirati njegove probleme i izjednačavati krivnju nasilnika i njega kao žrtve nasilja.

"Tako je ravnateljica javno pričala kako naše dijete ima problem i problematičnu majku, koja je željela pomoći svom djetetu i tražila postupanja škole u kriznim situacijama prema pravilnicima škole i ministarstva. Zahvaljujući Poliklinici za zaštitu djece i mladih grada Zagreba, moje dijete je danas sretno dijete i u srednjoj je školi koju je želio upisati, u zdravoj, prijateljskoj i poticajnoj sredini.

Iskustvo koje je prošao napravilo ga je boljim čovjekom. No na određeni način, dijete je izgubilo bezbrižno djetinjstvo koje mu nitko nikada ne može nadoknaditi, jer škola nije znala, nije željela riješiti problem s nasilnicima. I da, na sastancima u školi svaki put bi nam rekli da je to bio vršnjački sukob, a ne nasilje", ispričala nam je majka.