U SERIJI tekstova Hrvoja Petrovića, autora stranice Imaginary Football History (ifh.world), predstavljamo sudionike Svjetskog prvenstva 2018. povijesnim pričama o temeljnim nacionalnim simbolima reprezentacija - dresu, grbu i himni. Tekst koji slijedi nije samo priča o njihovoj simbolici nego stavljajući ih u kontekst vremena u kojem su nastali, nudi sažet prikaz povijesti svake nacije i nacionalne države kao konstrukcija modernog doba.

Od tri lava, dva su danas francuska

Grb Engleske s tri lava se prvi put pojavljuje kod Rikarda Lavljeg Srca (1189.-1199.) krajem 12. st., pri čemu lavovi simbolički predstavljaju njegov trostruki položaj kao kralja Engleske, vojvode Normandije i vojvode Akvitanije. Povezanost engleskih kraljeva s kontinentalnom Europom, točnije Normandijom, seže u 1066. kada je normanski plemić u vojnom pohodu zauzeo englesko prijestolje. Budući da su samo zauzeli mjesto stare anglosaksonske aristokracije, ne dirajući u unutrašnja uređenja države, normanski uspon na prijestolje nije označio ni prevrat ni početak radikalno novog razdoblja. Inače, titula kralj Engleza (Rex Anglorum) pojavila se prvi put u prvoj polovici 10. st. kod kralja Wessexa, jednog od brojnih kraljevstva (Wessex, Nortumbrija, Mercija itd.) na britanskom otoku tijekom ranog srednjeg vijeka. 

Od tada tek možemo govoriti i o postojanju Engleske jer je uslijedilo i ujedinjavanje zakona tih manjih kraljevstava. Također, u usporedbi s ostalim ranosrednjovjekovnim europskim kraljevstvima, može se tvrditi da se u Engleskoj razvilo svojevrsno ''englesko'' zajedništvo među različitim otočkim etničkim skupinama – Anglima, Sasima, Jutima itd. – koje su dijelile istu religiju te su imale, možda još i važnije, onog Drugog u liku Vikinga što su napadali i naseljavali Otok. Iz straha od Vikinga, anglosaksonske skupine su jače zbijale redove, ali su i mogle odrediti svoj identitet nasuprot skupine od koje su se u potpunosti razlikovale po kulturi, jeziku i religiji.

Uplitanje u ''francuska posla'' je postalo još jače kada je na englesko prijestolje došao normanski vojvoda Henrik II. (vl.1154.-89.) kojim započinje dinastija Plantagenet, uz koju se, usput rečeno, veže prikaz lava (prvo jedan, pa dva) na grbu. Naime, Plantageneti su ženidbom stekli vojvodstvo Akvitaniju te tako s ukupnim posjedima postali najmoćniji plemići u kraljevini Francuskoj, s više zemlje od francuskog kralja. Situacija postaje kompleksnija ako se zna da je engleski kralj, kao normanski vojvoda, formalno bio vazal francuskog kralja. To je iz suvremene perspektive možda čudno, ali u srednjovjekovnom feudalnom svijetu različite su političke tvorevine (kraljevine, grofovije, kneževine) bile okupljene na dinastičkom načelu te stjecane ratovima, rodbinskim ili ženidbenim ugovorima i sl. Naravno, kao takve su često mijenjale svoje granice. Plemstvo je općenito u feudalnom društvu bilo spremno prihvatiti bilo kojeg vladara koji im garantira dotadašnje ili dodaje nove privilegije.Tako u 12. st. započinju višestoljetni englesko-francuski sukobi, s fazama većeg ili manjeg intenziteta. Istovremeno, kada nisu ratovali protiv Francuza, Englezi su ratovali u susjedstvu protiv Škota, Iraca i Velšana.

Neki su skloni tvrditi kako su u kasnom srednjem vijeku postavljeni temelji za osjećaj engleskog nacionalnog identiteta, unatoč tome što zajednica u Engleskoj još nekoliko stoljeća nije odgovarala idealnom tipu nacije. Takvoj tvrdnji u prilog ide geografski položaj koji je utjecao na izolaciju od kontinentalne Europe, ali i višestoljetno nemijenjanje granica, zatim rana centralizacija države, procvat engleske književnosti popraćen razvojem unificiranog engleskog pravnog sustava, postojanje Parlamenta te, u konačnici, zajedništvo koje je osnaženo i višestoljetnim ratom protiv Francuza, odnosno antifrancuskim osjećajem.

Kad nisu ratovali protiv nekog drugog, Englezi su ratovali međusobno

Na rezervnom dresu je vidljiv križ sv. Jurja (Georgea), legendarnog sveca koji je od 14. st. postao zaštitnik engleskih kraljeva jer je njegov život, između ostaloga, simbolizirao hrabrost pri suočavanju s nedaćama radi obrane nevinih. Kad nisu ratovali protiv njih, onda su se borili međusobno u nizu ratova za vlast nad krunom. Jedan od najpoznatijih takvih sukoba bio je Rat ruža (1455.-1485.), koji je tek kasnije dobio taj naziv zbog crvene i bijele ruže što su ih kao svoje simbole nosile dvije obitelji koje su isticale vlastita prava na englesko prijestolje – Lancaster i York. Sv. Juraj je čak i tijekom rata predstavljao svojevrsnu ujedinjujuću figuru, zaštitnika svih zaraćenih snaga čiji je dan još početkom 15. st. postao glavna svetkovina u državi. 

Rat je, pak, završio trijumfalno za treću obitelj – Tudor – čiji su se predstavnici ženidbama prvo povezali s obitelji Lancaster, a nakon što su porazili Yorkove u bitci kod Boswortha (1485.), njihov član Henry je postao kralj Engleske. Mir u zemlji je, pak, osigurao ženidbom za članicu obitelji York. Upravo je bijelo-crvena ruža, ili tzv. Tudorova ruža, vidljiva na grbu engleske nogometne reprezentacije, u kojem kao spoj Yorkove i Lancasterove ruže predstavlja simbol mira i jedinstva u razdoblju nakon dugog građanskog rata.

Svi prolaze, sv. Juraj ostaje

Engleski je nacionalni profil postao izraženiji i trajnije vidljiv nakon ujedinjenja pod Tudorima, a s njim je došla i ksenofobna reputacija. Postojećem je osjećaju nacionalnog identiteta pod Tudorima dodana i snažna struja religijskog separatizma, isprva manifestirana odcjepljenjem od Rima Henrika VIII. (vl. 1509. – 1547.) i njegovom potvrdom monarhijske nadmoći kroz nacionalnu crkvu (Anglikansku crkvu) te kroz puritanski povratak ideji izabranoga naroda prema modelu Progona i Zavjeta Izraelaca iz Staroga zavjeta.

Zanimljivo, unatoč prekidu svih veza s Katoličkom crkvom i Rimom, povezanost lika sv. Jurja sa snažnim kraljem i nacionalnim ponosom omogućit će mu da ostane štovan u Engleskoj, što nije bio slučaj za velik broj drugih svetaca. Dodatni faktor koji je utjecao na osjećaj zajedništva bila je i strana opasnost u vidu Španjolske i poraz njene Nepobjedive armade u blizini engleske obale (1588.) u vrijeme vladavine kraljice Elizabete (1558.-1603.). Upravo će se ta engleska pobjeda u budućnosti pokazati ključnom kao svojevrsni temelj u postepenoj izgradnji moćnog prekooceanskog carstva.

Nakon Elizabete nestala je dinastija Tudora, a nju će na engleskom prijestolju naslijediti njihovi rođaci Stuart, inače kraljevi Škotske, tako da je novi kralj Jakov (1603.-1625.) zahtijevao naziv ''kralj Velike Britanije'', iako su tada Engleska i Škotska još uvijek bile dva odvojena kraljevstva.

Posljednji građanski rat

Današnja engleska himna God Save The King/Queen skladana je kao podrška kralju Georgeu II. sredinom 18. st. nakon što je njegova vojska bila poražena na sjeveru Otoka u bitci kod Prestonpansa od strane obitelji Stuart u kontekstu posljednjeg Jakobitskog ustanka. Jakobinci su podržavali prognanoga kralja dinastije Stuart, Jamesa II. (latinski: Jacobus) i njegove nasljednike nakon Slavne revolucije (1688.), kada ga je Parlament srušio s vlasti i na englesko prijestolje postavio nizozemskog stadtholdera (guvernera) Williama III. iz dinastije Orange (vl. 1689. – 1702.).

U međuvremenu, Otočani su brzo shvatili da tko vlada morem, vlada trgovinom, a tko vlada svjetskom trgovinom, vlada svjetskim bogatstvima, pa prema tome i samim svijetom. Iz tih su se razloga Engleska i Škotska ujedinile u Veliku Britaniju (1707.), pri čemu je škotski Parlament raspustio sam sebe u zamjenu za mjesta u londonskom Parlamentu te udjelu trgovine i imperijalne ekspanzije u povećanoj državi. Politička je važnost Jakobinskog pokreta trajala od 1688. do, najranije, 1750. Nakon uspostave nove države, podignuli su četiri ustanka za povratak Stuarta na britansko prijestolje (1708., 1715., 1719. i 1745.–46.). Osim katolika u zemlji, posebno snažno uporište jakobiti su imali u planinskom dijelu Škotske (Highlands), gdje su pokret vodili pripadnici plemenske aristokracije (vođe klanova). Ustanci su konačno okončani 1746. porazom jakobita. To je bio ujedno i posljednji veći unutrašnji sukob za prijestolje, što je zasigurno utjecalo i na konsolidiranje vanjske politike. Ubrzo se dogodio i presudni događaj koji je Veliku Britaniju učinio vodećom pomorskom silom na svijetu - Sedmogodišnji rat (1756.-63.) protiv Francuske - kojim si je omogućila brojne afričke, azijske i američke kolonijalne dobitke.

Uvijek protiv najjače kontinentalne sile, tko god ona bila

Tri su glavna stupa Britanskog Imperija bili prevlast na moru, a s tim i prevlast u svjetskoj pomorskoj trgovini; neupitna prevlast u međunarodnom bankarstvu; britanska geopolitička premoć na području glavnih svjetskih sirovina – pamuka, metala, kave, ugljena i, početkom 20. st., nafte. Njena vanjska politika temeljila se na mijenjaju saveznika jer najvažnije joj je bilo održavanje ravnoteže između europskih kontinentalnih država s obzirom na to da bi svako pretjerano jačanje određene europske države ugrozilo britanske imperijalističke interese. Stvarala je i financirala koalicije protiv bilo koje države koja je, u bilo kojem povijesnom razdoblju, bila na putu ovladavanja europskim teritorijem. Tako krajem 19. st. mijenja svoju tradicionalnu antifrancusku, antirusku i proosmansku politiku s ciljem slabljenja Njemačkog Carstva.

Istovremeno, budući da je 19. st. bilo doba promjena, kriza i poremećaja društvenog sustava i identiteta ljudi, klasne lojalnosti i klasni konflikti engleskog društva stvaraju uvjete kralju da postane ujedinjujući simbol trajnosti moćne države i nacionalnog zajedništva. Uvode se raskošne kraljevske ceremonije. Ipak, tek nakon Prvog svjetskog rata (1914.-1918.), kada su preostali moćni europski monarsi (ruski, njemački, habsburški) nestali s političke pozornice, Englezi će početi s ponosom isticati tisućgodišnju opstojnost i dičiti se kraljevskom obitelji kao nečim što samo oni imaju.

O AUTORU: 

Hrvoje Petrović, Osječanin s diplomom povijesti i pedagogije. Odgajatelj u SOS Zajednici mladih Osijek i autor povijesno-nogometne web stranice Imaginary Football History.
Fan He-Mana, kluba gdje igra LeBron i Letećeg odreda. 

Literatura

Jeremy BLACK, Povijest Britanskih otoka, Zagreb, 2004.
Niall FERGUSON, Civilizacija: Zapad i ostali, Zagreb, 2012.
Felipe FERNANDEZ-ARMESTO, Narodi Europe, Zagreb, 1997.
Grupa autora, Povijest: Rani i razvijeni srednji vijek , knjiga VI., Zagreb 2008.,480-482
Adrian HASTINGS, Gradnja nacionaliteta , Rijeka, 2003.
Eric John HOBSBAWM,  Terence RANGER, Izmišljanje tradicije, Beograd, 2002.
Eric John HOBSBAWM, Doba revolucije: Europa 1789-1848, Zagreb, 1987.
Jayne McErlean, ''How significant are the Scandinavian migrations  for the creation of identities in the early middle ages?'', Leading Undergraduate Work in English Studies, Volume 1: 2008-2009, 211-217.
Ian MORTIMER, ''Why is saint George our patron saint?'',http://www.ianmortimer.com/essays/George.htm
Miran MARELJA, ''Međunarodni odnosi Prusije od Bečkog kongresa do ujedinjenja Njemačke (1815. - 1871.)'', Pravnik, 45/2012., br.91, 106ANTHONY D. SMITH, ''‘Set in the silver sea’: English national identity and European integration'', Nations and Nationalism 12 (3), 2006, 433–452
Ivan HRSTIĆ, ''Svi hrvatski mitovi i zablude, od stoljeća sedmog'',
(http://www.politikaplus.com/novost/54776/svi-hrvatski-mitovi-i-zablude-od-stoljeca-sedmog)
''jakobiti'', http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=69799
''James I king'', https://www.britannica.com/biography/James-I-king-of-England-and-Scotland
''Jacobite British history'', https://www.britannica.com/topic/Jacobite-British-history
''List of English monarchs'', https://en.wikipedia.org/wiki/List_of_English_monarchs
''Royal Arms of England'', https://en.wikipedia.org/wiki/Royal_Arms_of_England
''Red roses and white: A brief history of the Tudor Rose'', http://royalcentral.co.uk/historic/red-roses-and-white-a-brief-history-of-the-tudor-rose-55675