Foto: 123RF

ISKRENA ispovijest jedne mame na internetu je potresla brojne čitatelje i u kratkom roku postala viralna. Objasnila je zašto joj je naizgled jednostavno pitanje o broju djece najteže na svijetu, a mnogi čitatelji su se pronašli u njenoj boli, piše herviewfromhome.com.

Njenu poruku prenosimo u cijelosti:

"Prošlo je tri godine i još se nisam naviknula. Duboko udahnem i prođe me jeza. Zastanem i odgovorim na jednostavno pitanje koje me sugovornik upitao.

'On je moje treće dijete', kažem.

'A koliko su vam stari drugo dvoje?' veselo me upita prodavačica, ili draga starica iz susjedstva, ili medicinska sestra, ili majka koju sam upravo upoznala u parku ne znajući da mi je to najteže pitanje koje me mogu pitati.

I u tom trenutku moram u djeliću sekunde odlučiti što reći o smrti moje prvorođene curice.

Trebam li spomenuti da sam imala troje djece, ili da samo kažem da imam dvoje? Hoću li se osjećati loše ako se pravim da ona nije postojala? Jesam li uopće trebala spominjati troje djece? Da kažem da bi ona danas imala tri godine? Ili da samo kažem da imaju tri i dvije godine? Da spominjem da kod kuće imamo dvogodišnjaka, da je djevojčica preminula? Je li to preosobno? Želi li to uopće moj sugovornik znati? Hoće li ih to rastužiti?

Sva ta pitanja mi prolaze kroz glavu svaki put kad me netko pita koliko djece imam. Teško je. Znam da nisam jedina i da mnoge obitelji imaju iste dileme. Tri godine se borim s ovim nevinim pitanjem ljubaznih stranaca. S vremenom sam shvatila da nema ni pravog ni krivog odgovora. Ponekad je jednostavno preteško pričati o njoj. Naučila sam da se ne trebam osjećati krivo ako je ne spomenem. Ona zna da je uvijek sa mnom u mom srcu.

U zadnje vrijeme sam postala nešto hrabrija i shvatila da ima nešto snažno u spominjanju moje curice. Snaga u iskrenosti, snaga u hrabrosti da se otvorim, pa čak i strancima, ali i snaga da ovo napišem i pomognem svima koji se bore s istim problemom.

Zato duboko udahnem i kažem: 'Imamo dvogodišnjaka i malog anđela na nebu koji bi imao tri godine.' Ljudi najčešće reagiraju šokirano i kažu da im je žao, a neki samo promijene temu. I to je u redu.

Ipak, ponekad se dogodi da vidim nešto na licu sugovornika, kao da želi nešto dodati. Isti onaj trenutak koji je i mene mučio. I onda kaže: 'I ja sam izgubio dijete.' I tu se dvije tugujuće duše povežu. To su trenuci koji nešto znače. Da se mama koja izgubi bebu osjeća manje usamljeno. Da širi ljubav prema drugom biću, makar to bio samo stranac u usputnom razgovoru. U tom trenutku mi srce barem malo zacijeli..."