FANTASTIČNE, senzacionalne vijesti za sve ljubitelje stripa, a posebno Zagora u Hrvatskoj. Program 21. međunarodnog festivala stripa Crtani romani šou - Zagreb Comic Con, koji se u HDLU održava od 11. do 13. svibnja, bit će bogat, bogatiji nego svih proteklih godina, a vrhunac cijelog programa bit će posvećen Zagoru.

 

Naime, Duh sa sjekirom ove godine slavi punih 50 godina izlaženja na kioscima u Hrvatskoj, a povodom jubileja organizatori su odlučili posebnu pažnju pokloniti upravo junaku čiji je status na ovim prostorima specifičan. Jedinstven.

 

Stoga ponosno donosimo dio intervjua s Morenom Burattinijem, glavnim scenaristom Zagora, koji nam je otkrio tajnu i kazao kako će se Duh sa sjekirom u sljedećim pustolovinama zateći u našim krajevima i posjetiti Hrvatsku.

 

''Ukratko, da. Napravit ćemo to tako da prijeđe i bivšu Jugoslaviju. Ne znamo još točno kojim putem, kroz Beograd ili Zagreb, ili možda kroz neki stari grad u Bosni, vidjet ćemo. Zamisao je da u 2019. ili 2020. Zagor dođe u London jer će biti tu zbiti njegov konačni obračun s vampirom barunom Rakosijem. Tamo će sresti i svoju bivšu djevojku Fridu, za koju se zna da živi u Londonu, no borba s Rakosijem premjestit će se u zemlju vampira Transilvaniju, gdje je i Rakosijev dvorac. Na putu do tamo, do Karpata, morat će proći preko Balkana. Neće to biti duga pustolovina, ali put će biti prikazan'', kazao je Burattini, pa je pokušao objasniti zašto Hrvati toliko vole Zagora:

 

''Uvijek me iznenadi koliko smo slični mi Talijani i Hrvati, pa i stanovnici bivše Jugoslavije. Dijelimo tu strast makar nas dijeli Jadransko more. Valjda postoji neki razlog zašto više volimo ovakve priče nego superheroje ili mangu, tko zna. Imamo sličnu DNK. Mislim da uživamo o pustolovnim pričama s dobrim i pozitivnim junakom, poistovjećujemo se s nekim pouzdanim, tko nije hvalisavac, nasilnik, nego netko tko se namuči da postigne nešto. Zagor ima tu osobinu, za razliku od Texa. Tex uvijek pobjeđuje, a Zagor pati da bi ostvario neki rezultat. Mislim da to spaja talijanske i hrvatske "zagorovce". Svi smo mi na koncu stanovnici Darkwooda, kaže Burattini, pa dodaje:

 

''Mislim da se nama ljubiteljima Zagora, s ove i s one strane mora, sviđa ideja o junaku koji se bori za ono što smatra pravednim, koji rješava probleme, ispravlja nepravde, a u svemu tome pati na putu do pobjede. Ne pobjeđuje lako. Sviđa nam se junak koji pobijedi nakon što se napatio i pretrpio gubitke u borbi s neprijateljem, nakon što je prošao kroz teške situacije i nakon što je prebijen i izranjavan. Ne volimo junake hvalisavce, one koji su uvijek najbolji u svemu, koji su uvijek u pravu i koji nikada ne pogriješe. Zagor je junak s ljudskim licem. Svladava prepreke stisnutih zuba i trpeći.

 

Povijest Talijana, kao i povijest Hrvata, nije povijest osvajača i vladara, nego povijest puna poteškoća i borbe za slobodu. Mi smo narod koji zna pretrpjeti, liti krv i znoj. Kao i Zagor.''

 

Ostatak ovog zanimljivog intervjua moći ćete pročitati na stranicama službenog kataloga CRŠ-a.

 

Posjetitelji CRŠ-a moći će pogledati veliku izložbu originalnih djela Zagorovih crtača Maura Laurentija, Alessandra Piccinellija, Joevita Nuccia i Galliena Ferrija, koja će biti postavljena u Galeriji Prsten u Domu HDLU. Najavljeno je i gostovanje Morena Burattinija, Maura Laurentija, Alessandra Piccinellija i Joevita Nuccia, koji će, uz okrugli stol o Zagoru i razgovore s fanovima, sudjelovati i u crtanju i potpisivanju za publiku. Nezaobilazna tema bit će i nasljeđe Galliena Ferrija, Zagorova tvorca koji je i sam gostovao na ovom zagrebačkom festivalu, a s kojim je autor ovih redaka imao čast odraditi intervju.

 

 

Bez obzira na činjenicu što smo svijetu poklonili nekolicinu vrhunskih strip umjetnika, počevši od Andrije Maurovića, Julesa Radilovića i braće Neugebauer, preko Mirka Ilića, Igora Kordeja i Krešimira Zimonića, pa sve do Frane Petruše, Edvina Biukovića i Gorana Parlova, bilo koji neobavezan razgovor o stripu na ovim prostorima najčešće počinje i završava Alanom Fordom i stripovima izdavačke kuće Sergio Bonelli Editore.

 

Uspjeh koji među publikom na prostoru bivše Jugoslavije imaju ti stripovi gotovo je nevjerojatan. Neobjašnjiv. I teško dokučiv. Slično kao i u slučaju Alana Forda, epizode o avanturama Zagora, Texa Willera, Mister Noa ili Komandanta Marka imale su, a i dalje imaju, vrhunsku prođu osim u Italiji isključivo samo u ovoj regiji.

 

Stanovnici Republike Stripske koja svoje granice definira granicama traperskih lovišta odavno su pustili svoje korijenje na brdovitom Balkanu pretvorivši ga u autonomnu pokrajinu te divne utopijske zemlje. A kako je nekad bilo, tako je i danas.

 

A prvi među jednakima je Zagor. Tako je bilo prije 50 godina, tako je i danas. Zagor je Bog. Zagor je jedini i drugih bogova osim njega nema. To je tako, barem kad pričamo o stripu na ovim našim prostorima. Zagor ovdje nikada nije imao status običnog stripa, jednog od mnogih, Zagor je bio i ostao fenomen. Sinonim za strip. Ako ne vjerujete, slobodno pogledajte site stripovi.com, najrelevantniji strip portal u regiji i uvjerit ćete se da je zaista tako. Daleko najviše recenzija, tema i komentara pripada upravo Zagoru. Čak ni nakon skoro 60 godina euforija za ovim junakom ne jenjava, dapače, armija Zagorovih poklonika iz dana u dan sve više raste. 

 

 

Zagor je bio i ostao moj junak. U vrijeme mog odrastanja – pričamo o 80-ima – život klinaca bio je sasvim drugačiji nego što je danas. Umjesto klipova s YouTubea i igraće konzole u rukama, odrastali smo s loptom među nogama, Paninijevim sličicama među prstima i raskupusanim stripovima pred očima. Mi smo imali svoje heroje i bilo nam je prekrasno. Znate, čitali smo mi tada svašta, sve što je izgledalo poput stripa. Čitali smo dobre stripove. Čitali smo loše stripove. Od Asteriksa i Taličnog, preko Alana Forda i Maxmagnusa koje smo voljeli, do Stripoteka koje baš i nismo. Svi ti stripovi koje smo u Stripoteki nalazili bili su nekako, kako da kažem, hm, čudni. Zlatna Serija i Lunov Magnus Strip su nam bili Stari i Novi zavjet. Ok, nitko od nas nije volio Kena Parkera – em sama neka priroda i samo neko filozofiranje, crtež nikakav (kakva sam ja budala bio), a od akcije ni „A“. Osobno, tada nisam nešto previše cijenio ni Texa. Pa kako, pobogu, djetetu od desetak godina može biti zanimljiv rendžer koji vječno ganja nekakve krijumčare stoke i falsifikatore dolara?

 

Ali Zagor… Ah!  Zagor-Te-Nej, Duh sa sjekirom, naše sve. Zagor je bio faca. Imao je ono baš nešto. Kod njega si uvijek dobivao porciju nečeg novog, nestvarnog, magičnog, savršenog. Njegov je Darkwood bio čudesno mjesto gdje je sve moguće, gdje se iza svakog ugla nalaze iznenađenja: mumije, vukodlaci, roboti, čarobnjaci, vampiri, vještice, mornari, Kozaci, keltski druidi, afrički ratnici, Vikinzi… Pred svim tim uznemirujućim čudima Zagor se jedini znao snalaziti poput ribe u vodi i svi smo baš zbog toga sanjali i čeznuli da nam je Zagor prika. Željeli smo skupa s njim i Chicom živjeti u Darkwoodu, a najveća nam je želja bila da zli profesor Hellingen napokon prijeđe na našu stranu jer smo znali da tada više nitko ne bi mogao ugroziti mir i pravdu.

 

 

 

Čini mi se, ma koliko god će sad ovo zazvučati smiješno svim onim intelektualnim snobovima koji su od banaliziranja i pljuvanja umjetničke vrijednosti Bonellijevaca napravili umjetnost, da smo baš čitajući Zagora, više nego igdje drugdje, i to onda, u tim ranim, formativnim, najbitnijim godinama, naučili što znače prijateljstvo i ljubav, što znače pravda, poštenje, hrabrost, lojalnost, iskrenost, hrabrost, žrtva. Čitajući Zagora i dopuštajući da nas on odgaja, mislim da smo postajali i bolji ljudi. Bar vjerujem da ja jesam.