SAUDIJSKI princ Mohamed bin Salman bin Abdulaziz Al Saud, poznatiji po skraćenom imenu Mohamed bin Salman, ne prestaje uzburkavati duhove svojim izjavama koje odstupaju od dugogodišnje politike njegove ultrakonzervativne zemlje.

 

 

Nakon što je krajem prošle godine najavio ''povratak umjerenom islamu'' koji je Saudijska Arabija, tvrdi on, donedavno prakticirala, sad je u intervjuu za američki list Atlantic priznao Izraelcima pravo na vlastitu nacionalnu državu - nešto što Saudijska Arabija odbija učiniti od osnutka Izraela kao židovske domovine 1948. godine. Iako su dvije arapske države, Egipat (1979.) i Jordan (1994.), kao i palestinska samouprava pod Jaserom Arafatom, sklopile mirovne sporazume s Izraelom kojima su de facto priznale stvarnost izraelske države, prema bivšem mirovnom pregovaraču Dennisu Rossu nijedan arapski lider dosad nije eksplicitno priznao da Židovi zaista imaju pravo na svoju državu.

 

Mohammad bin Salman, poznatiji po svojim inicijalima MBS, ovako je odgovorio na pitanje novinara Atlantica Jeffreyja Goldberga ima li židovski narod pravo na nacionalnu državu barem na dijelu zemlje svojih predaka: "Mislim da svaki narod, gdje god bio, ima pravo mirno živjeti u svojoj državi. Mislim da Palestinci i Izraelci imaju pravo na svoju zemlju." Nakon što ga je Goldberg, gotovo u nevjerici, pitao zar nema religijski utemeljenih prigovora na postojanje Izraela, saudijski princ prijestolonasljednik je odgovorio da su jedine religiozne zamjerke koje saudijska dinastija ima ''sudbina svete džamije u Jeruzalemu i prava palestinskog naroda'', ne zamjerke ''protiv bilo kojeg drugog naroda''.

 

 

O kolikom se obratu radi u odnosu na dosadašnju saudijsku retoriku i politiku svjedoči i izjava njegovog oca, kralja Salmana, koju je dao neposredno nakon što je intervju s princom Mohammadom objavljen. Kralj Salman je potvrdio ''čvrstu poziciju Kraljevstva o palestinskom pitanju i legitimnim pravima palestinskog naroda na neovisnu državu s Jeruzalemom kao njenom prijestolnicom'', prenijela je saudijska državna agencija SPA, što svakako zvuči kao implicitna opaska da prinčeve riječi ne znače kraj podrške palestinskom pokretu za neovisnost i kraj izraelske okupacije na teritoriju koji je ta država zauzela nakon rata s arapskim susjedima 1967. Tu opasku svakako treba sagledati i u kontekstu najnovijeg krvavog obračuna izraelske vojske s nenaoružanim palestinskim prosvjednicima, u kojem je ubijeno 17 ljudi.

 

Međutim, kako napominje Goldberg, kralj Salman, koji ima 82 godine, ''nije baš nemoćan, ali jasno je da je njegov sin taj koji vodi glavnu riječ'' i ''zaista je u žurbi da preokrene tradicionalni saudijski poredak''. Ključno pitanje je, naravno, je li ovaj najavljeni zaokret stvaran ili primarno vođen političkim i ekonomskim motivima. Drugim riječima, radi li se o ribrendingu ili istinskoj modernizaciji ili liberalizaciji. Saudijsku Arabiju već desetljećima prati glas duboko nazadne i neslobodne zemlje koja se kupa u bogatstvu zahvaljujući golemim zalihama nafte dok u isto vrijeme ima šerijatski pravno-kazneni sustav primjereniji srednjem vijeku i izvozi fundamentalistički, vehabijski tip islama diljem svijeta, na kakvom i terorističke organizacije poput al-Kaide i ISIS-a temelje svoja opravdanja za nasilje.

 

Nažalost, više je razloga za skepsu prema riječima princa Mohammada. Za početak, izrečene su dok se nalazi na diplomatskoj i PR turneji po SAD-u, od Bijele kuće do Silicijske doline i Hollywooda, a koja je očito usmjerena na privlačenje investicija i promociju razvikane Vizije 2030. za političke i ekonomske reforme do navedene godine. Zatim, približavanje Saudijske Arabije Izraelu prvenstveno je posljedica svojevrsnog hladnog rata između ove dvije zemlje s jedne strane te Irana i njegovih brojnih paravojnih saveznika u regiji s druge strane. Štoviše, saudijski princ je svrstao Iran u ''trokut zla'', u koji još ubraja Muslimansko bratstvo i sunitske terorističke organizacije poput ISIS-a i al-Kaide. 

 

 

 

Iako bi se princa lako moglo prozvati za licemjerje, on svoju tvrdnju argumentira na sljedeći način: navedeni trokut šijitskih i sunitskih islamskih ekstremista ''pokušava promicati ideju da je naša dužnost kao muslimana ponovno uspostaviti kalifat, ponovno uspostaviti mentalitet kalifata - da je slava islama u izgradnji carstva silom''. Iranski režim prema njegovoj tvrdnji to radi zbog apokaliptičnog vjerovanja da će se, ''ako ga širi (ekstremni šijitski islam), skriveni (dvanaesti) imam vratiti i vladat će cijelim svijetom iz Irana i proširiti islam čak i na Ameriku''. Muslimansko bratstvo, kao transnacionalna islamistička stranka, to radi ''koristeći demokratski sustav kako bi zavladala zemljama i izgradila kalifate iz sjene svuda'', koje bi onda ''preobrazila u pravo muslimansko carstvo''. A ISIS i al-Kaida pokušavaju ostvariti isti cilj, samo silom. Njima princ Mohammad suprotstavlja umjerene muslimanske, odnosno arapske nacionalne države koje ''slijede vlastite interese'' i ''grade dobre odnose u skladu s načelima Ujedinjenih naroda''. 

 

Nadalje, saudijski princ krivi Iran za saudijsko promicanje fundamentalističkog islama od kojeg se on sada želi udaljiti. Prema njemu je Iranska revolucija 1979. pokrenula val paralelnog sunitskog ekstremizma u regiji, čemu se Saudijska Arabija morala prilagoditi i zbog čega je uvela zakon o ''starateljstvu'' muževa i očeva nad ženama kao i druge radikalne šerijatske zakone. No na Goldbergovu primjedbu da su ''i prije 1979. konzervativne frakcije u Saudijskoj Arabiji uzimale novac od nafte i koristile ga za izvoz netolerantne, ekstremističke verzije islama, vehabijske ideologije'', koja je na kraju izrodila Osamu bin Ladena i al-Kaidu, princ mu odgovara da uopće ne zna što je to i da ''nitko ne može definirati taj vehabizam''.

 

Princ Mohammad tako na određeni način proturječi vlastitom priznanju da je njegova zemlja zaista promicala ekstremnu verziju islama, da bi zatim za to okrivio atmosferu hladnog rata i zajedničke pokušaje bliskoistočnih zemalja da suzbiju širenje komunizma od strane Sovjetskog Saveza i njegovih saveznika. ''To je ono što su Amerikanci htjeli da radimo'', kaže on. Drugim riječima, dalo bi se zaključiti, svi su mu krivi za dosadašnju saudijsku politiku - SAD, SSSR, Iran - osim njegovog vlastitog režima.

 

 

 

Ova nevoljkost budućeg saudijskog monarha da prihvati odgovornost Saudijske Arabije za širenje islamskog ekstremizma baca popriličnu sjenu na njegovu retoriku o zaokretu. Kako je za The Washington Post upozorio bliskoistočni ekspert iz Londonske škole ekonomije Madawi Al-Rasheed, Saudijska Arabija nije samo još jedna zemlja u kojoj se islam radikalizira nego ''jedinstveni slučaj radikalne religije koja je postala službena religija države i njen legitimacijski narativ''. Ne samo što su vehabijske džamije i medrese (vjerske škole) bile financirane od strane države nego je saudijski režim i zatvarao klerike koji su pokušali ''ponuditi reinterpretacije islamskih tekstova na način da su islam i demokracija kompatibilni''. Mohammad bin Salman zapravo ''pokušava poslati PR poruku da je saveznik Zapada u borbi protiv terorizma i da se zalaže za modernu budućnost'', smatra znanstveni suradnik u Njemačkom vijeću za međunarodne odnose Sebastian Sons.

 

Posljednji, ali ne i najmanje bitan razlog za skepsu da će princ Mohammad zaista pretvoriti Saudijsku Arabiju u normalnu državu leži u samoj prirodi saudijskog društvenog sustava. Jer, dok proziva Iran zbog činjenice da je ''60 % iranskog gospodarstva pod kontrolom Revolucionarne garde'' te da ''ekonomske koristi iranskog nuklearnog sporazuma ne idu (iranskom) narodu'', prešućuje da je golem dio saudijskog bogatstva i bruto društvenog proizvoda također pod državnom kontrolom. Gospodarstvo Saudijske Arabije, zemlje koja ima nevjerojatnih 15.000 prinčeva i princeza iz vladajuće obitelji, autorica Karen Elliott House je u svojoj knjizi O Saudijskoj Arabiji: O njenom narodu, prošlosti, religiji, kriznim točkama i budućnosti opisala kao ''frapantnu (barem strancima) kombinaciju feudalnog vazalskog sustava i modernijeg političkog klijentelizma''. ''Na svakom nivou u svakoj sferi aktivnosti, Saudijci manevriraju kroz život manipulirajući individualnim privilegijama, uslugama, obvezama i vezama'', dodaje House. 

 

 

Unatoč Bin Salmanovoj antikorupcijskoj kampanji, u sklopu koje je pritvorio stotine političara i tajkuna u hotelu Ritz-Carlton u Rijadu dok ne pristanu vratiti milijune koje su navodno ukrali iz državnog proračuna ili dokažu da su nevini, kritičari tvrde da se radi više o njegovom učvršćivanju moći, a manje o iskrenom pokušaju iskorjenjivanja sustavne korupcije. Prinčev odgovor u ranijem intervjuu za CBS, na pitanje o superluksuznoj jahti koju je navodno kupio za basnoslovnih pola milijarde dolara, također je znakovit: ''Što se tiče mojih privatnih troškova, ja sam bogata osoba, a ne siromašna osoba. Ja nisam Gandi ni Mandela. Ja sam član vladajuće obitelji koja je postojala stotinama godina prije osnutka Saudijske Arabije.'' A u intervjuu za Atlantic dao je do znanja da ne namjerava demokratizirati svoju zemlju, dok je o ravnopravnosti žena bio nešto dvosmisleniji. ''Želimo krenuti naprijed i pronaći rješenje koje neće naškoditi obiteljima niti (našoj) kulturi'', rekao je. Pomaci koji su već napravljeni - ukidanje zabrane ženske vožnje automobila i posjeta kino dvoranama, predstavama i utakmicama - više govore o sramotnom stanju ljudskih prava u Saudijskoj Arabiji nego o značajnom napretku.

 

Zaista, nitko neće uspoređivati saudijskog princa s Gandijem ili Mandelom. S druge strane, kako ističe Goldberg, princ je barem stekao ''prave neprijatelje'': ''Među onima koji bi proslavili njegov kraj su ISIS, al-Kaida, Hezbollah, Hamas, pobunjenici Huti u Jemenu, kao i čitavo klerikalno i vojno vodstvo Islamske Republike Iran.'' Ali opet, dok s pravom proziva Iran zbog ekspanzionizma i destabilizacije u regiji, njegova opravdanja za vlastitu vojnu intervenciju u Jemenu protiv iranskih saveznika zvuče vrlo neuvjerljivo, s obzirom na humanitarnu katastrofu i zapanjujuće civilne žrtve koje su ta akcija i donedavna pomorska blokada Jemena prouzročile. Ipak, pitanje o tome je li reforma koju najavljuje samo isprazno obećanje pitanje je koje bi moglo predodrediti budućnost Bliskog istoka. Možda nema previše mjesta za optimizam, ali iznenađenja su uvijek moguća.