XI JINPING, kineski predsjednik, namjerava ukinuti ustavno ograničenje predsjedničke vlasti na dva mandata čime bi sebi otvorio prostor za doživotni ostanak na čelu Kine i njene Komunističke partije.

 

 

64-godišnji Xi, prema trenutnom ustavu, mora odstupiti s vlasti 2023., deset godina nakon dolaska na vlast. No ovaj “kormilar bez premca”, kako ga je državna novinska agencija Xinhua opisala u nedavnoj nekritičkoj biografiji dugoj 8000 riječi, očito ne misli da mu je to dovoljno. 

 

Vjerojatno najmoćniji kineski lider od Maoa Ce-tunga već je učvrstio svoju vlast na devetnaestom partijskom kongresu prošlog listopada, kad u stalni odbor nije imenovao nijednog potencijalnog nasljednika, sam osigurao drugi mandat glavnog tajnika Partije, a u povelju stranke je uključena njegova politička filozofija "socijalizma s kineskim karakteristikama za novo doba". Xi je još 2012. najavio da će ponovo postaviti “Srednje kraljevstvo”, što je povijesno ime za Kinu, u centar svjetskih zbivanja, a prošle godine je u svom govoru na partijskom kongresu proglasio dolazak “nove ere” globalne kineske moći.

 

 

 

Kineski predsjednik očito smatra da jedino on može učiniti Kinu koja je u usponu ali i opterećena korupcijom i ideološkim vrludanjem, ponovo velikom, piše Tom Phillips za Guardian. Ali posve je moguće i da želi ostati doživotno na vlasti kako bi se osigurao od moguće odmazde političkih suparnika koje je ponizio, smijenio ili dao zatvoriti.  

 

“Ovo je vrlo značajan zaokret Kine prema sustavu vlasti jednog čovjeka. Teško je previše naglasiti koliko je ovo velika stvar za Kinu i svijet, s obzirom na važnost Kine za globalnu ekonomiju i globalne institucije”, komentira Jude Blanchette, istraživač kineske politike za tvrtku Conference Board, za Time. Kina je pod Xijem, usto, pooštrila sustavnu cenzuru po kojoj je poznata i obračunala se s disidentima kao i političkim rivalima, često pod paravanom borbe protiv korupcije.

 

 

 

Osim učvršćivanja moći na unutarnjem planu, Xi očito namjerava osigurati Kini dominantniju ulogu na vanjskom planu. Njegova naširoko razglašena inicijativa Pojas i cesta - mreža trgovine i prometne infrastrukture koja prati drevni Put svile mogla bi radikalno ojačati geopolitički utjecaj Kine u vrijeme kad američki predsjednik Donald Trump dovodi u pitanje ključne saveze i međunarodne institucije na kojima se temeljila američka hegemonija.

 

 

Nametanja Kine i povlačenje SAD-a na svjetskoj pozornici još će više normalizirati autokratske političke sustave koji su u porastu od financijske krize 2008. do danas. Dok se Trump, koji i sam pokazuje zabrinjavajuće autoritarne tendencije, podilazi autokratima poput Vladimira Putina ili saudijskog kralja Salmana, Kina uporno ocrnjuje liberalnu demokraciju kao nestabilan, nepredvidiv i neproduktivan sustav, inferioran “socijalizmu s kineskim karakteristikama”.

 

Međutim, postavlja se pitanje hoće li Kina ponoviti tragične pogreške iz sredine 20. st., kad je kult ličnosti, uz bespogovorno prihvaćanje Maove samovolje, doveo do katastrofa poznatih kao Veliki skok naprijed i Kulturna revolucija, u kojima su od gladi i državnog terora stradali deseci milijuna ljudi. I dok su seljaci masovno umirali od gladi, gotovo nitko se nije usudio reći Maou da je njegov veliki projekt industrijalizacije i poljoprivredne kolektivizacije propao. A i danas su akademici i dužnosnici sve manje skloni izražavati mišljenja koja se razlikuju od partijskog vodstva, državni mediji pišu hvalospjeve vođi, a kritičare se zatvara i osuđuje.

 

“Postoji rizik da ovo postane kultura dvorjanina, ulizištvo, da mu se (Xiju) naprosto govori ono što želi čuti. Ne mora biti tako, ali rizik je vrlo stvaran i uznemirujuć za one unutar i izvan Kine”, upozorava profesor Nick Bisley s australskog Sveučilišta La Trobe. Xi bi, kao netko tko je i sam prisilno poslan na selo da radi u polju za vrijeme Kulturne revolucije šezdesetih, to trebao znati. 

 

 

Upravo zbog katastrofe pod Maom njegov nasljednik Deng Xiaoping koji je liberalizirao kinesku ekonomiju i otvorio je svijetu, uveo je kolektivno vodstvo politbiroa te ograničenje predsjedničkog mandata kako bi osigurao glatku smjenu vlasti. Xi sada radi na demontiranju tih sigurnosnih mjera, a njegovi slogani o “kineskom snu” i “velikom preporodu kineske nacije”, neugodno podsjećaju na slogane iz Maova doba. “Nervoza zbog njegove pozicije mogla bi natjerati Xija da podupre šire obračune i političke čistke”, smatra Tom Rafferty, regionalni menadžer za Kinu iz Economist Intelligence Unita. 

 

Ipak, za one kojima su politička sloboda i pluralizam niže na listi prioriteta, Xijevo učvršćivanje vlasti ima i potencijalno dobre strane: iskorjenjivanje nekontrolirane korupcije, dobrobit  siromašnim seljacima ili čak kinesko preuzimanje vodstva na planu borbe protiv klimatskih promjena, budući da je s Trumpom SAD očito potpuno odustao od te kritično važne uloge. “Ako postulirate da svijet treba vodstvo, da je Amerika u neredu i da je Europa ‘hrpa pijeska’, onda možda kinesko vodstvo ima neke vrline, posebno u područjima poput širenja nuklearnog naoružanja, klimatskih promjena i pandemija. Što god mislili o njegovu autoritarnom tipu vodstva, barem može voditi”, komentira Orville Schell, autor brojnih knjiga o kineskoj politici, za Guardian.

 

U isto vrijeme, Qiao Mu, kineski akademik u egzilu, kaže da je Xijev potez osudio disidente poput njega na život “tame i straha”. James Palmer, autor knjige “Maova smrt”, također strahuje da će Kina platiti visoku cijenu za svoj povratak prema “totalnoj diktaturi” koja “povećava vjerojatnost katastrofalnih pogreški”.

 

U svakom slučaju, kineski trend čin se više kao pravilo nego kao iznimka u današnjoj svjetskoj politici. “Kad se srednjoškolski udžbenici iz povijesti budu pisali, ovo neće biti Doba prosvjetiteljstva... Ovo će biti Doba velikog vođe”, pesimističan je Schell.