Foto: Hrvoje Jelavić/Pixsell

ZADNJIH dana se i penzioneri bune kako su mirovine male. Moramo ih razočarati – mirovine su sasvim pristojne. Čak i dobre. Velike. Odlične. Naravno, ako ih usporedimo s mirovinama koje će imati buduće generacije, ukoliko si nešto same ne uštede. Jer ovaj mirovinski model koji je u nas primaran, međugeneracijske solidarnosti, propada već par desetaka godina i tko se bude na njega naslanjao jednom će moći pričati kako mu je otac ili djed primao punih 2500 kuna, a neki čak i 3000 kuna mirovine.

Složit ćemo se naravno da je mirovina od 1500, 2000, pa i 3000 kuna iznimno skromna – ali ako se nastavi guranje glave u pijesak, što Hrvati jako vole, za 20-30-40 godina govorit ćemo o današnjim iznosima mirovina kao debelim i dobrim primanjima.

Sada, naravno možemo početi demagogijom: „Ja sam 20-30-40 godina uplaćivao mirovinsko i sada zaslužujem dobru mirovinu!“ E, tu je prvi problem – nitko nije uplaćivao za sebe, već za tadašnje umirovljenike. Klasični mirovinski fond je običan račun gdje radnici uplaćuju da bi oni koji su tada u penziji dobivali. Nije to nikakvo ulaganje.

Postojeći model mirovina, zanimljivo nije uvelo niti jedan ljevičar – već „Željezni Kancelar“ Otto von Bismarck 1889. godine. Kako je izgledao? Svi su radnici uplaćivali, a temeljem toga bi radnik koji bi napunio 70 godina dobio državnu mirovinu. Model je bio dobar, ali ne zaboravimo da je onda napuniti 70 bilo već postignuće i da je prosječno takav radnik mogao očekivati nekoliko godina uživanja mirovine. Mlađi koji ovo čitaju radi napretka medicine i kvalitete života mogu očekivati da će uvelike doživjeti i preko 90. Druga stvar koja je postojala i tada u Njemačkoj, ali i u nas do prije 50 godina je ogroman broj seoskog stanovništva koje je dolazilo u gradove i time mehanički stvarao nove radnike.

Usput, što mislite zašto je Bismarck „izmislio“ socijalno osiguranje i mirovine? Kako bi suzbio ljevicu. U izvrsnom članku objavljenom 1995., „Bismarckove socijalne reforme“ Vlado Puljiz navodi i genijalan citat, Bismarck u obraćanju Reichstagu prilikom rasprave o mirovinskom zakonu 1889., kaže: "Kad budemo imali 700.000 sitnih umirovljenika koji će od države primati svoju mirovinu ... kad oni budu mogli izgubiti makar 115 do 200 maraka ... i to ne budu mogli spriječiti, uvjeren sam, kad učinite ovaj sitni ustupak, onda ćete naučiti običnog građanina da u Reichu vidi dobrotvornu ustanovu." Kancelar je znao – daj ljudima rentu i ljudi se neće buniti! Je li vam sada jasnije zašto je vlast 90-tih masovno slala ljude u razne oblike prijevremenih mirovina?

Tko će vama uplaćivati za mirovinu?

Da bi sustav međugeneracijske solidarnosti funkcionirao – morate imati barem tri radnika na jednog umirovljenika, što čak i da nije bilo masovnih umirovljenja 90-tih nije moguće održati. Niti ima prosječna hrvatska obitelj petero djece, niti tisuće radnika danas dolazi sa sela tražiti posao u grad.

Mirovina u klasičnom smislu može ići samo na gore – za 20 godina prosječna osoba će (ako ne zavrti atomski rat) živjeti još dulje, ali uz ovaj natalitet i odlazak mladih, jednostavno nema tih novih radnika koji  će puniti fondove. Nema radnika koji će za 20 ili 40 godina uplaćivati budućim umirovljenicima – preciznije, ono što će uplaćivat će biti jako malo. Sustav generacijske solidarnosti je rađen za sasvim druga vremena i zato se mirovine već i danas dopunjuju izravno iz proračuna.

Država je tu uskočila Drugim mirovinskom stupom – dobra ideja, dio novca ide na vaš račun i u biti sami štedite za svoju mirovinu, ali to je samo 5% doprinosa na plaću. To je premali novac. Po planu se već trebalo uplaćivati više, ali onda bi još više nedostajalo postojećim mirovinama, a svaka vlast ipak voli par glasova više sada, nego nešto u mutnoj budućnosti.

Ukratko – ako imate 25, 35 ili 45 godina – vaše mirovine gotovo pa nema.

Što činiti?

Imate dva puta. Prvo je vjerovati državi da će vam osigurati pristojnu mirovinu. Kao što su današnji umirovljenici vjerovali. Vjerovali su toliko da su npr. 90-tih masovno kao radnici glasali za HDZ koji je nudio model pretvorbe koje smo i dobili, menadžerskim kreditima, a odbio one koji su nudili podjelu vaučera za dionice društvenih firmi svim građanima. I sada evo vjeruju da će im umjesto 2000 mirovina biti ako se baš dobro izbore 2030 kn.

Drugo je učiniti sami nešto za sebe. Odvajati sa strane, koliko se može. Treći mirovinski stup – čak se i dobiju neka poticajna sredstva, a i prinosi im nisu loši. Osiguranja. Štednje. Tko zna bolje – kupnja dionica. Ponešto u plemenitim metalima. Ako ste u primorju, neka nekretnina za ljetni najam. Nadalje, napraviti plan za mirovinu, recimo umjesto u stanu u Zagrebu bitno jeftinija kuća 50 km dalje, gdje imate još i vrt za zabavu i zdravo povrće, a i ostat će vam novca od prodaje stana. Pomaže, da ne bude sve u materijalnom, imati i više djece – lakše će vam pomoći kada vam bude trebalo.

Računajte da ako ste mlađi od 40, radit ćete ne do 67 nego do 70, pa ako imate neko zanimanje gdje se zdravlje dobrano troši, porazmislite kako steći neko drugo zanimanje. Ukratko – planirajte, nemojte se dovesti u situaciju kao generacija koja sada ima 70, koja je masovno izabrala razne šerife, izglasala pretvorbu koju je već izglasala i veselo otišla u mirovinu s 55, a sada se buni kako nema. Kako bi mogla imati? Od čijeg novca?

Vjerujete li političarima ili sebi?

Reći ćete: „Pa što ovaj priča, odakle mi za još odvajati za mirovinu!“ E, pa tu vas čekam. Da je PDV 20%, a ne 25%, da li bi mogli razliku uplatiti za buduću mirovinu bez da vam išta više nedostaje? Mogli bi. Da nema trošarina na aute, da li bi tih 10.000 kn za trošarinu mogli oročiti na 20 godina (najjednostavniji primjer) umjesto da ih date državi? Mogli bi. Da su doprinosi na plaće manji – bi li mogli 200 kn uplatiti evo u Treći mirovinski stup. Mogli bi. Uplatama tako na 2-3 mjesta mogli biste fino popraviti vaš standard za 20-30 godina, posebno ako počnete na vrijeme.

Drugi način je naravno ovo što imamo – ogromni porezi, država koja uzima sve i sva i država koja će vam eventualno iz proračuna (jer uplata narednih generacija će biti sve manje!), ako uopće bude novca u proračunu, dati neku crkavicu od mirovine.

Ovdje dolazimo do biti stvari: sustav međugeneracijske solidarnosti se matematički raspao. Nemamo i nećemo imati tri milijuna radnika i milijun umirovljenika kako bi isti normalno radio. Ostaju vam dva puta: Jedan put je podržavati državu visokih poreza i vjerovati političarima kako će vam kada namire sve svoje udijelite neke novce za dane u mirovini.  Ali ima i drugi put, tražiti državu malih poreza. U državi malih poreza bi vama osobno ostalo više novca i kako biste mogli sami u što većoj mjeri izdvojiti i pripremiti se za doba kada ne budete u mogućnosti biti potpuno ili barem dijelom radno aktivni.

U pitanju su dvije filozofije, dva koncepta, uvjetno rečeno lijevi, jaka država koja uzima sve i sva i dijeli kako misli i liberalni – gdje novac ostaje vama i vaša je odgovornost raspolagati njime. Kome više vjerujete, državi ili sebi? To vam je, ne samo oko mirovina, temeljno pitanje u Hrvata.