237 TISUĆA gledatelja u Hrvatskoj u prvom tjednu prikazivanja komedije Svadba svojevrsna je bomba unutar domaće filmske zajednice koja će sigurno dati misliti svima onima koji su posljednjih godina komercijalne podbačaje hrvatske kinematografije tumačili lapidarno, eto, neće narod gledati hrvatski film i što ćeš, ne možeš ljude bičem tjerati. Osim djecu, osobito u sklopu školskog programa.

Koga boli uvo za jezik...

Nakon Svadbe mnogo je jasnije da publiku ne treba tjerati u kina, jer publika već čeka u niskom startu. Na film koji govori o nečemu što ih zanima, jezikom koji ih zabavlja. Sad jel taj jezik hrvatski ili srpski, koga boli uvo, rekli bi Srbi.

A meni je tim povodom pao na pamet jedan drugi recentni domaći, hrvatsko-srpsko-slovenski film, sportski dokumentarac Jure Pavlovića Izgubljeni Dream Team koji je prošle godine imao nesreću što se našao u sjeni dva medijski atraktivnija dokumentarna filma Fiume o Morte! i Mirotvorac.

Pavlovićev film, koji inače možete pogledati na Netflixu, govori o posljednjoj jugoslavenskoj košarkaškoj reprezentaciji koja je u ljeto 1991. godine, dok je Jugoslavija upravo nestajala u TV prijenosu, na Europskom prvenstvu u Rimu s pola snage osvojila zlatnu medalju.

Zašto s pola snage? Zato što su tog ljeta pauzu s ciljem boljeg prilagođavanja NBA ligi uzeli najbolji igrač Dražen Petrović i jedan od najboljih centara Stojko Vranković, da bi tijekom samog turnira - kad je u Sloveniji započeo onaj trodnevni rat u kojemu su "oni kao napadali, a mi se kao branili" - reprezentaciju po političkoj direktivi iz Ljubljane morao napustiti i njezin najbolji obrambeni igrač Jure Zdovc.

Nakon toga, repka je uzdrmana događajima u zemlji, i potresena Zdovčevim odlaskom, sa samo jedanaest igrača u polufinalu razbila Francusku sa 21 razlike, a u finalu favoriziranu Italiju sa 15 razlike. A zatim se svatko od igrača vratio u svoju novu državu.

Propast će nam... Film?

Sjećam se, baš otprilike u to vrijeme, kad je već bilo jasno da slijedi razlaz, kako sam kao veliki ljubitelj tadašnje košarke, pomislio, propast će nam košarka. Bilo je neminovno, iako nisam mogao ni zamisliti koliko će ta propast u Hrvatskoj biti drastična. Zanimljivo, iako sam tada već bio filmski kritičar, nije mi palo na pamet da bi se isto moglo dogoditi i s domaćim filmom. No, dogodilo se.

Filmski autori, kritičari, publicisti i drugi na različite su načine tumačili razočaravajuće dosege domaćeg filma u zadnja tri desetljeća, pri čemu se uobičajeno govori o cjelovečernjem igranom filmu.

Najčešće se kao uzrok neuspjeha detektira tematska i stilska hermetičnost hrvatskog filma, što je naravno točno, no skromni dosezi naše male kinematografije dijelom su i logična posljedica raspada jedne velike kinematografije na mnogo malih. Kvantitativno i kvalitativno.

Jugoslavenski film nije bio ni blizu tako dobar kao jugoslavenska košarka, ali je ipak imao svoje mjesto i reputaciju, bilježio je brojne nominacije za Oscara, sudjelovanje u glavnim programima najvećih filmskih festivala, kao i pobjede na njima (Zlatna palma u Cannesu za Otac na službenom putu) te bio prepoznatljiv ponajprije kroz Crni talas i njegove najznačajnije autore (Dušan Makavejev, Aleksandar Petrović, Živojin Pavlović, Želimir Žilnik i drugi).

U toj kinematografiji čak ni put do Zlatnih arena na festivalu u Puli nije bio lak. Evo, npr. prije 50 godina, 1976. godine, posljednje u kojoj je Tito došao na završnu svečanost, pobjedu je odnio slovenski film Idealist Igora Pretnara, ekranizacija romana Ivana Cankara za koju vjerojatno niste nikad čuli, kamoli gledali. 

Stvar je u tome da je taj danas slabo poznati film morao pobijediti konkurente kao što su bili Seljačka buna 1573. Vatroslava Mimice, Čuvar plaže u zimskom periodu Gorana Paskaljevića, Atentat u Sarajevu Veljka Bulajića, Salaš u Malom Ritu Branka Bauera, Vlak u snijegu Mate Relje, Bele trave Boštjana Hladnika i mnoge druge.

Hoću reći, bila je to ozbiljna konkurencija, čak i ne toliko slabija od jugoslavenske košarkaške lige. U njoj su, naime, čak i državni režiseri bili talentirani i sposobni tipovi poput Veljka Bulajića, a ne poput Jakova Sedlara.

Izolacija filma 

Kad se takva kinematografija raspala, kad je kreativna suradnja prestala, a konkurencija nestala, preostale su male nacionalne kinematografije osuđene na život u izolaciji, u vrijeme rata i poraća normalan i razumljiv, no 27 godina nakon rata potpuno besmislen i kontraproduktivan. 

Srbija je još neko vrijeme, doduše, producirala hitove (Munje, Zone Zamfirove, Južne vetrove, Jorgovane i druge) te povećala produkciju čak i iznad vlastitih mogućnosti da bi i oni posljednjih godina počeli trokirati. Bosna k'o Bosna, uvijek pronađe nekog talenta koji će osvojiti svijet i donijeti doma Oscara (Danis Tanović) ili Zlatnog medvjeda (Jasmila Žbanić), dok hrvatski film i dalje snima neke svoje suptilne drame na različite, često bizarne teme koje izvan uskog kruga prolaze bez odjeka. 

Raspad bivše države i jugoslavenske kinematografije mnogi su vidjeli kao priliku za izgradnju novog identiteta hrvatskog filma, no to se nije dogodilo. Hrvatski je film, uz nekoliko iznimaka, zaglavio u komunikacijskom limbu te Hrvatima (p)ostao strano tijelo.

Jedan od razloga za to upravo je izoliranost i izostanak kreativne regionalne suradnje. I sad ne govorim o povremenom gostovanju ponekog glumca ili montažera u sklopu rutinskog sklapanja kakve manjinske koprodukcije kako bi lakše došli do fondovske love, već o ozbiljnoj, ambicioznoj koprodukcijskoj suradnji kakvu prakticiraju uspješne kinematografije i njihove televizije, poput primjerice skandinavskih zemalja.

Ni u njima se narodi međusobno pretjerano ne obožavaju, ali se baš kao i mi, međusobno dobro poznaju i razumiju te zajedno rade ono što sami nikada ne bi uspjeli, sjajnu i međunarodno uspješnu filmsku i televizijsku produkciju.

Svadba kao "eksces"

Ova situacija sa Svadbom, inače hrvatskim filmom sa srpskom produkcijskom kućom u ulozi manjinskog koproducenta, a u kojoj su važan udio osim srpske glumačke ekipe (Dragan Bjelogrlić, Vesna Trivalić, Jelisaveta Seka Sablić, Srđan Žika Todorović i drugi), imali srpski koscenaristi Marko Jocić i Marko Backović, podsjetila nas je na još nekoliko primjera u kojima su srpsko-hrvatske koprodukcije završile s puno dobrih vibracija i još više nula u izvještajima o gledanosti. 

Na primjer, film Srđana Dragojevića Parada pogledalo je u Hrvatskoj oko 160 tisuća gledatelja, a prije nekoliko godina Južni vetar 2: Ubrzanje preko 114 tisuća. Prava parada hitova! Pa zašto onda ih onda ne snimaju češće?

Postoji taj neki dominantni društveni narativ koji ponekad nije jednostavno identificirati, ali ga svi osjećaju kako nam diše za ovratnik i koji nas stalno vraća u stare, a zapravo lažne rovove u kojima su oni kao četnici, a mi smo kao ustaše. U onim rijetkim trenucima kad ga uspijemo ignorirati, događaju se ekscesi kakav je Svadba.

Ova nova činjenica da na svakog hejtera i trolera ispod ovog i sličnih tekstova dolazi barem tisuću ljudi koji će platiti kartu kako bi pogledali Svadbu ipak bi možda mogla i kod nas ponešto promijeniti pravila igre. Uostalom, HRT je jedan od koproducenata Svadbe pa vjerujemo da je neće sakriti kad dođe vrijeme da je prikaže. Doduše, naznaka o regionalnoj televizijskoj koprodukciji i dalje nema.

Hrvatske institucije, a u slučaju audiovizualne industrije to se posebno odnosi na nacionalne televizije, već desetljećima rade sve što mogu kako bi nas dovele u situaciju koju najbolje opisuje Svetislav Basara u Kontraendorfinu: "Za razliku od Andrića koji je pisao ode ćuprijama koje premošćuju divlje reke i spajaju naše porobljene narode, ja sam oduvek smatrao (i javno govorio) da naše narode treba još više porobljavati, a da ih nipošto ne treba spajati mostovima nego razdvajati najdubljim provalijama."

Lako bi pomislili kako ovaj citat visi na zidovima nositelja naše kulturne politike, jer upravo taj program hrvatska politika i njezini medijski kraci uspješno provode već desetljećima, prepuštajući da se kulturna suradnja, ako je već mora biti, odvija izvan institucija i po mogućnosti ispod medijskih radara. 

Primjerice, serija Dragana Bjelogrlića Senke nad Balkanom prikazana je u svim državama nastalim nakon raspada bivše Jugoslavije i u svima je imala jako dobre gledanosti osim u Hrvatskoj. Razlog za to je što je u Hrvatskoj prikazana u terminu koji slijedi nakon pornografskog, iza ponoći. Da je riječ o Hrvatskoj televiziji ne bismo se čudili, no spomenuti slučaj dogodio se prije nekoliko godina na RTL 2. 

Teško je vjerovati da su seriju smatrali neatraktivnom, uostalom u njoj pored Dragana Bjelogrlića igra i nekoliko domaćih glumaca, poput Gorana Bogdana, Đorđa Kukuljice i Leone Paraminski, a jedan od likova je Ante Pavelić, doduše u to vrijeme još ni blizu toliko zloglasan, osim po blentavosti. 

I sada jedna populistička komedija kao što je Svadba, solidna ali ni blizu antologijskim naslovima kao što su Tko pjeva zlo ne misli, Maratonci trče počasni krug ili Što je muškarac bez brkova, koja je u prvom vikendu prikazivanja postala najgledaniji hrvatski film ovog stoljeća, ima šanse malo prodrmati ovu našu letargičnu kinematografiju i pokazati što se može dogoditi kad umjesto da se međusobno hejtamo, odlučimo surađivati.

Hrvati i Srbi, ili barem dobar dio nas i njih, zaista se ponašaju poput dvojice glavnih likova Svadbe. Kao što se Rene Bitorajac u ulozi hrvatskog pretvorbenog tajkuna i Dragan Bjelogrlić kao srpski ministar vanjskih poslova pretvaraju da mrze Hrvate/Srbe, iako je to samo predstava za našu i njihovu nacionalističku javnost kojoj duguju svoje poduzetničke i političke uspjehe, dok privatno zapravo vrlo brzo i lako nalaze zajednički jezik, tako se i dominantni medijski narativi utrkuju u međusobnoj mržnji, dok u stvarnosti i privatnosti živimo i komuniciramo sasvim pristojno: deseci tisuća ljudi iz Srbije dolaze u Hrvatsku raditi, još deseci tisuća na ljetovanje, a ekscesi se mogu nabrojati na prste jedne ruke. 

237.059 do sada kupljenih ulaznica za Svadbu, a lako moguće da će konačni broj premašiti 300 tisuća, pokazuju kako za dobar rezultat nije nužno u ekipi imati Nikolu Jokića ili Luku Dončića, potrebno je, baš kao na svadbi, opustiti se, prestati glumiti mržnju i konačno se početi ponašati normalno. E da, i snimiti dobar film.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala