21. RUJNA 1975. godine u američka kina stigao je film Pasje poslijepodne (Dog Day Afternoon), kriminalistička drama redatelja Sidneyja Lumeta. Temeljen na istinitom događaju iz 1972., film donosi priču o pljački banke koja je izmaknula kontroli i pretvorila se u nacionalni medijski spektakl.

Pljačka koja se pretvorila u dramu uživo

Radnja prati Sonnyja Wortzika (Al Pacino) i njegove prijatelje Sala (John Cazale) i Stevieja (Gary Springer), koji pokušavaju opljačkati banku u Brooklynu kako bi Sonny mogao financirati operaciju promjene spola svoje partnerice. No plan se brzo raspada - policija opkoljava banku, mediji dolaze na lice mjesta, a cijela situacija pretvara se u napetu talačku krizu praćenu kamerama uživo.

Film prikazuje kako Sonny postaje nevoljki junak radničke klase, dok se javnost sve više identificira s njim, a policija i vlast djeluju sve brutalnije.

Glumačka postava koja nosi film:

• Al Pacino briljira u jednoj od svojih najpoznatijih uloga, spajajući energiju, očaj i improvizaciju.
• John Cazale donosi tih, ali nezaboravan prikaz Sala.
• Charles Durning i Chris Sarandon (nominiran za Oscara za sporednu ulogu) pružaju dodatnu emocionalnu težinu filmu.

Sidney Lumet i realizam priče

Sidney Lumet majstorski koristi dokumentaristički stil kako bi gledatelja smjestio usred sparnog ljetnog dana u Brooklynu. Film se gotovo u cijelosti odvija u banci i oko nje, čime se stvara klaustrofobična atmosfera, a scenarij Franka Piersona (nagrađen Oscarom) briljantno balansira napetost i humor.

Pasje poslijepodne bio je ogroman kritički i komercijalni uspjeh. Film je bio nominiran za šest Oscara, a osvojio je nagradu za najbolji originalni scenarij. Danas se redovito nalazi na popisima najboljih filmova svih vremena i uzima se kao školski primjer političkog trilera iz 70-ih.

Osim što je zauvijek učvrstio Al Pacina kao jednog od najvećih glumaca svoje generacije, film je otvorio prostor za dublju raspravu o rodnom identitetu, medijskom senzacionalizmu i društvenim tenzijama tog vremena. Njegova slavnu uzvik "Attica! Attica!" i danas se citira kao simbol prkosa autoritetu.