PROCES stvaranja filma može biti duboko osoban i ostaviti umjetnika ranjivim i izloženim. Unutarnji svijet Davida Lyncha prolio se u kolektivnu kulturnu svijest kroz filmove poput Eraserheada i Plavog baršuna, otkrivajući ga kao redatelja opsjednutog najmračnijim aspektima ljudske prirode. Kroz nadrealan pristup Lynch je otvorio američku psihu secirajući snove i noćne more s istodobnom dozom magije i užasa.

Uvijek postoji strah od osude kada potpuno otkrijemo svoje stvaralačke porive i najdublje želje, zbog čega se mnogi ljudi boje pisati dnevnik, barem iskreno. Za većinu nas najintimnije opsesije, fantazije i uvjerenja ostaju potisnuti, nikada u potpunosti istraženi iz straha da nas se ne doživi kao čudne, pretenciozne, preambiciozne i slično.

Umjetnost koja izaziva nelagodu, čak i kod vlastitih roditelja

Biti autentičan umjetnik zahtijeva istinsku hrabrost i spremnost da se suočimo sa strahom - što je Lynch vrlo rano shvatio. Mračna ljepota njegova debitantskog filma Eraserhead je zapanjujuća, s grotesknim i bizarnim prizorima koji se isprepliću u snažan portret straha i otuđenosti. Kada se film pojavio, podijelio je kritiku, a lako je zamisliti što su o njemu mislili ljudi koji su poznavali Lyncha - vjerojatno su se pitali je li s njim sve u redu.

Lynch zapravo nije volio da njegovi roditelji gledaju njegove filmove, što nije rijetkost među redateljima. Kultni indie redatelj Gregg Araki jednom je rekao Rogeru Ebertu: "Roditeljima izričito kažem: ‘Nemojte dolaziti gledati moje filmove. Nisu za vas i neugodno mi je znati da ih gledate.’" Lynchovi filmovi, s eksplicitnim prikazima seksualnosti i nasilja u srcu američkog društva, definitivno nisu "obiteljski" sadržaj, a sama pomisao da ih njegovi roditelji gledaju nije mu bila ugodna.

Film koji je ostavio oca bez riječi

Ipak, to nije spriječilo njegova oca da ih pogleda. U intervjuu s Michaelom Sragowom iz 1999. godine, Lynch je rekao: "Moji majka i otac nisu smjeli gledati većinu mojih filmova, ali zapravo mislim da je moj otac vidio sve." Od svih filmova koje je dotad snimio, jedan je na njegovog oca ostavio posebno snažan dojam. "Lost Highway ga je zaista uznemirio," dodao je Lynch.

Objavljen 1996., Lost Highway je seksualno nabijena priča o paru koji se suočava s kaosom, dvojnicima, misterioznim videokasetama i optužbama za ubojstvo. Film je nadrealna noćna mora, pa ne čudi da je Lynchovog oca toliko pogodio.

U glavnim ulogama pojavljuju se Patricia Arquette, Bill Pullman, Balthazar Getty i Robert Blake kao jezivi "Misteriozni čovjek". Film sadrži neke od vizualno najupečatljivijih scena u Lynchovom opusu, a njegova atmosfera dodatno je pojačana teškim industrijskim rock soundtrackom. Spajajući utjecaje neo-noira s nihilizmom devedesetih, Lost Highway možda nije toliko halucinantan kao Mulholland Drive, ali svakako ga možemo smatrati snažnom najavom Lynchova remek-djela.

Možda je njegovom ocu više odgovarao Lynchov sljedeći projekt - The Straight Story, topla priča o upornosti i obitelji u distribuciji Disneyja, koja je bila potpuno suprotna svemu što je do tada snimao.