Novi Nož u leđa spašava franšizu od dosade
KADA se 2019. godine pojavio u kinima, Nož u leđa (Knives Out) bio je pravo iznenađenje i osvježenje među kino krimićima, osobito kad je riječ o podžanru whodunita. To je onaj žanr u kojem se sve svodi na to da detektiv u skupini sumnjivaca pronađe onog tko je izvršio ubojstvo.
Nema tu mnogo akcije, većinom tek rad sivih ćelija zbog čega se već dugo ne smatra dovoljno atraktivnom robom za kina pa je našao mjesto na televiziji, u bezbrojnim ekranizacijama Agathe Christie i sličnim, mahom britanskim i skandinavskim serijalima.
Raskošan spektakl
Redatelj Rian Johnson ipak je pronašao način kako da spektakularizira žanr. Napravio je raskošan i stilski razbarušen spektakl koji se poigravao narativnim postupcima te vješto kombinirao krimić i parodiju, ponajprije kroz flambojantan lik detektiva Benoita Blanca kojega Daniel Craig igrao kao superinteligentnog, urbanog (možda čak i) gay snoba koji govori nekim čudnim južnjačkim akcentom.
Uglavnom, film je rasturio i u kinima i kod kritičara pa ga je Netflix naciljao kao glavnu zvijezdu prijelaznog roka te je prava za snimanje još dva filma platio nevjerojatnih 450 milijuna dolara. Imajući na umu da je Danielu Craigu isplatio još 100 milijuna dolara za dva filma te da ni ostala, redovito vrlo atraktivna glumačka ekipa ne glumi besplatno, a i produkcija nešto košta, teško je procijeniti prave troškove dvaju nastavaka. No, lako je shvatiti koliko je ova franšiza postala važna Netflixu za privlačenje novih pretplatnika.
Drugi film Glass Onion: A Knives Out Mystery nije izazvao tako nepodijeljeno kritičarsko oduševljenje, stekao se dojam da je priča otišla malo previše u bizarnost i ekscentričnost te kako se sve u svemu ideja već pomalo istrošila, no treći film Wake Up Dead Man koji se prije nekoliko dana pojavio na Netflixu donekle vraća franšizu na tvorničke postavke.
Za početak se s egzotičnog grčkog otoka vraća u maticu zemlju, doduše vizualno sličniju Umorstvima u Midsomeru ili kakvoj drugoj engleskoj provinciji poznatoj po nešto većoj stopi smrtnosti, nego tipičnoj američkoj suburbiji, što filmu daje izvjestan šarm.
O čemu se radi?
U središtu priče je mladi katolički svećenik Jud Duplenticy (Josh O'Connor) koji po kazni biva prekomandiran u župu Gospe od vječne hrabrosti (Our Lady of Perpetual Fortitude) u fiktivnom gradiću Chimney Rock u saveznoj državi New York.
Tamo će asistirati monsinjoru Jeffersonu Wicksu (Josh Brolin), fanatičnom svećeniku koji svjesno radikalizira vlastitu pastvu. On, naime, smatra kako su ljubaznost i dobrota odavno passé pa je jedini izlaz za crkvu usađivanje ljudima straha i ljutnje, što filmu daje i sloj aktualnosti, no bez pretjeranog dociranja.
Mladi svećenik će se vrlo brzo naći u situaciji da nije siguran što mu teže pada, slušanje Wicksovih bijesnih propovijedi protiv feminista i komunista ili pak njegovih ispovijedi u kojima ne propušta prijaviti niti jedno onaniranje sa svim pripadajućim detaljima.
U takvom se okruženju religijskih i svjetonazorskih poremećaja događa ubojstvo koje se čini naizgled nemogućim, a time i nerješivim. Naime, Rian Johnson ne samo što je udahnuo novu svježinu potrošenom whodunitu, nego je film u novom nastavku skrenuo prema howdunitu, odnosno podžanru krimića u kojemu je važnije kako se ubojstvo dogodilo nego tko ga je izvršio.
Kako bi postigao ravnotežu između ova dva pola, režiser je iskoristio tzv. locked-room mystery, koji poznajemo i pod terminom nemogućeg zločina, a stvar je u tome da je umorstvo počinjeno u takvim okolnostima, npr. u sobi zaključanoj iznutra, da se čini praktički nemoguće za izvesti.
Nešto više o praksi takvog zločina saznat ćemo kad se u priču uključi detektiv Blanc koji, kao da je znao u što će se upetljati, sa sobom nosi čuveni roman The Hollow Man rodonačelnika žanra zaključane sobe Johna Dicksona Carra.
Poznata formula sa starim problemima
Dalje vam, naravno, ne možemo mnogo otkrivati, no formula je poznata: zločin za zločinom i cijela će se priča toliko zakomplicirati da će postati neodgonetljiva za svakoga, osim za Benoita Blanca. Pomalo zbunjuje što je funkciju kapetana Hastingsa (za one koji ne poznaju romane Agathe Christie, riječ je o desnoj ruci Herculea Poirota) preuzeo svećenik koji je istovremeno i narator i glavni sumnjivac, no iz svog tog narativnog kupusa Rian Johnson se izvlači elegantno i bez većih ožiljaka.
Ipak, neki su problemi ostali, a ponajveći se tiče prilično pasivne i nezanimljive galerije sumnjivaca koju čine domaćica i religijska fanatikinja Martha Delacroix (Glenn Close), lokalni liječnik Nat Sharp (Jeremy Renner), uspješna odvjetnica Vera Draven (Kerry Washington), autor bestsellera Lee Ross (Andrew Scott), bolesna violončelistica Simone Vivane (Cailee Spaeny), propali političar Cy Draven (Daryl McCormack) i stari vrtlar Samson (Thomas Haden Church).
Ova šarolika skupina likova toliko je inertno inkorporirana u priču te, sve u svemu, toliko blijeda da nam je skoro pa svejedno tko je od njih ubojica. Tako i onaj čuveni kružok pred kojim će detektiv u finalnoj sceni sve fascinirati i iznijeti što se zapravo dogodilo ne postiže wow efekt.
Dok su Daniel Craig, Josh O'Connor i Josh Brolin zanimljivi i jako atraktivno odglumljeni protagonisti, među sporednim rolama tek Glenn Close uspijeva opravdati svoj nastup. Ostale je likove umjesto navedenih glumačkih zvijezda (a tu su pored ranije spomenutih još i Mila Kunis i Jeffrey Wright) mogao odigrati doslovno bilo tko.
Također, u trećem i svakom sljedećem nastavku autori više ne mogu računati na faktor iznenađenja, onaj pozitivni šok koji je zabavnim konceptom i još zabavnijom realizacijom izazvao prvi film. Za svaki sljedeći nastavak, a Rian Johnson i Daniel Craig već su najavili kako su počeli razmatrati ideje za njega (kako i ne bi s obzirom na honorare!?), trebat će smisliti nešto novo što će franšizu barem malo osvježiti.
Ovaj je film, nakon slabe i na trenutke iritantne dvojke, svakako korak u dobrom smjeru, spašava franšizu od dosade u koju je zaplovila, no ipak se ne uspijeva približiti šarmu originalnog filma.
Ocjena 3.5/5
