"SNIMIO sam neke od najboljih filmova svih vremena... ali i mnogo sranja."

Mudro zbori Carradine John, zaista teško da je netko snimio više sranja od njega među velikim američkim glumcima. Dijelom je tako i jer teško da je netko snimio i ukupno više filmova od njega među velikim američkim glumcima, ali i zato što John stvarno nije mario u čemu će glumiti, jedino je bitno glumiti, glumiti i samo glumiti.

Evo, recimo, čistog primjera: film Billy the Kid protiv Dracule (wtf na prvu) spada bez dileme u kategoriju objektivnog smeća, ali, onako, bezopasnog i zabavnog, tako da ne može biti mrlja nikome i ono što je najbitnije, čak je i tu Carradine kao grof krvopija apsolutno fantastičan, posvećen, zapravo jedina vrijedna stavka u čitavoj stvari.

Rodonačelnik je obitelji Carradine, koja je vjerojatno kvantitativno, a možda i kvalitativno, najvrjednija u Hollywoodu, bez njega ne bi bilo Davida (pokoj mu masturbatorskoj duši), Keitha, Roberta i još 5-6 glumačkih članova la famiglie. John se sam našao u preko 350 naslova i stvarno se kolje za tron najprisutnijeg glumca, naročito zato što je on pričao da ih ima još minimum 70 gdje ga nisu potpisali.

Ikona horora

Ikona horor žanra, punopravni član one četvorke koja ima nekoliko zajedničkih slika (Vincent Price, Christopher Lee, Peter Cushing i on), samog Draculu je tumačio još tri puta van okršaja s Billyjem the Kidom (opet, wtf), ali bio je i, naprimjer, veliki favorit Johna Forda.

Ukupno se našao u 11 Fordovih ostvarenja, prva stvarno jaka uloga mu je i bila u Fordovoj Poštanskoj kočiji kada je do perfekcije skinuo ulickanog kockara i južnjačkog kavalira. Čovjek bi pomislio da će samo to i igrati do kraja života, ali nažalost nije se previše vraćao sličnim likovima.

Bio je kod Johna i u Plodovima gnjeva i Čovjeku koji je ubio Libertyja Valancea, između ostalog, kod Cecila B. DeMillea u više navrata, u klasicima poput Johnnyja Gitare, Nevidljivog čovjeka, Frankensteinove nevjeste, The Court Jesteru, a o njegovim partnerstvima s Peterom Lorreom, Vincentom Priceom, Lonom Chaneyjem Juniorom i ostalim "strašilima" ne može se ni početi s nabrajanjem.

Anegdota na sprovodu

Svuda je stigao i nije štedio svoj bariton, sasušene obraze i mrtvački pogled nijedne sekunde. Put je završio 1988. u Milanu uz oproštajnu rečenicu "Milano, kako lijepo mjesto za umiranje", a počeo ga je u New Yorku 1906. godine. 

Čak i s dana njegovog sprovoda postoji simpatična i vrlo prigodna anegdota koju je opisao sin David kasnije u svojoj knjizi:

"Donijeli smo lijes do naše kuće i otvorili ga. Pogledao sam oca i vidio sam da mu je pogrebnik namjestio demonski, umjetni osmijeh na lice. Nikad tako nije izgledao u stvarnom životu, samo u horor filmovima. Koristeći vještine koje mi je baš on prenio, podesio sam mu lice da izgleda više prirodno, to jest da izgleda kako je i inače izgledalo. Onda sam mu sasuo pola boce viskija J&B niz grlo, uvijek mu je bio omiljeni, pa smo mogli početi sa sprovodom."

Tolika horor legenda da se ni pogrebnik nije mogao ne našaliti u presudnom trenutku. Richmond Reed Carradine, vječan kao - John Carradine.