AKO NAS je ičemu naučio film "Rat svjetova" s Ice Cubeom, to je da je gledanje ljudi kako zure u ekrane nepodnošljivo dosadno. Nažalost, film "Mercy" Timura Bekmambetova nije usvojio tu lekciju, pa tako 100 minuta gledamo Chrisa Pratta vezanog za stolicu u sudnici 2029. godine, gdje umjetna inteligencija istovremeno služi kao sudac, porota i krvnik.

Ovaj tromi hibrid između spomenute grozne adaptacije H. G. Wellsa iz 2025. i "screenlife" trilogije "Unfriended", "Searching" i "Missing" - koje je sve producirao Bekmambetov - traži od svoje publike jednako malo kao i od svojih zvijezda. Tragovi misterija iznose se s polovičnim entuzijazmom, što stvara smrtonosnu kombinaciju frustracije i zamora. Dizajniran da vas u svakom pogledu iscrpi, ovo je najtmurniji, najblesaviji i sveukupno najgluplji film nove godine, piše Nick Schager za The Daily Beast.

Suđenje pred umjetnom inteligencijom

Detektiv Chris Raven (Pratt) budi se na stolici ispred golemog ekrana, gdje ga AI avatar, sutkinja Maddox (Rebecca Ferguson), obavještava da je optužen za ubojstvo svoje supruge Nicole (Annabelle Wallis). Nalazi se u najsuvremenijem sudu "Mercy" u Los Angelesu, gdje umjetna inteligencija koristi sve dostupne digitalne dokaze - uključujući i one iz "javnog oblaka" na koji su spojeni registrirani uređaji - kako bi utvrdila nevinost ili krivnju. Osuđujuća presuda znači trenutnu smrt pomoću zvučnih impulsa iz stolice optuženika.

Kako uvodni dio objašnjava, društvo se odlučilo boriti protiv rastućeg kriminala prepuštajući pravdu računalima, poznatima po svojoj neusporedivoj učinkovitosti i savršenstvu. Chris, međutim, ne vjeruje u besprijekornost sustava te glasno i prkosno tvrdi da nije ubio Nicole. On je klasični "krivo optuženi čovjek", a Maddox mu u filmu daje 90 minuta - uz odbrojavanje na ekranu za maksimalnu napetost - da dokaže svoju nevinost.

Hrpa dokaza i rupe u priči

Scenarij Marca van Bellea, slijepo se držeći formule, u početku mu to otežava, predstavljajući detalje koji sugeriraju da je Chris doista počinio zločin, ali ga se ne sjeća. Ili možda lukavo laže kako bi si spasio život. Koristeći niz snimaka s tjelesnih kamera, nadzornih sustava, društvenih mreža, vijesti i drugih izvora, Maddox iznosi slučaj protiv odlikovanog policajca.

Nicole je pronađena izbodena na smrt u svojoj kuhinji nedugo nakon što ju je Chris posjetio rano ujutro, pri čemu je izbila svađa. On je zatim otišao u bar i napio se, što je dovelo do tučnjave s policajcima. Na njegovoj odjeći pronađena je njezina krv, a nema znakova da je itko drugi ulazio u kuću ili izlazio iz nje u vrijeme ubojstva. Chrisov problem s alkoholizmom (i oporavkom) dodatno ga opterećuje, iako se film time ne bavi nimalo vješto.

Postoji barem jedna velika rupa u radnji vezana uz te činjenice koja ostaje nerazjašnjena do samog kraja. Zbog te planine inkriminirajućih dokaza, Maddox tvrdi da postoji 97.5 posto šanse da je Chris ubio svoju suprugu i daje mu sat i pol da taj postotak spusti ispod praga krivnje od 92 posto.

Namještena igra za gledatelje

U praksi to nažalost znači da Chris panično ispituje svoje prijatelje i pomno pregledava materijale na ekranu, nadajući se da će uočiti nešto neobično. Film potiče i gledatelje da čine isto, ali igra koju igra je namještena, s iznenadnim preokretima koji se pojavljuju niotkuda, dok Chris marljivo smišlja alternativnu priču koja upire prstom u treću stranu.

Rebecca Ferguson, čije lice vidimo samo od vrata nagore, nastupa sa smirenom i staloženom arogancijom programa uvjerenog u vlastitu nepogrešivost. Ipak, kako Maddox ne bi bila samo hladna, bezosjećajna robo-sutkinja, film je više puta prikazuje kako pokazuje tračke ljudskosti.

Njezina umjetna inteligencija, koja se prebacuje između oštrog procjenjivanja Chrisovih gotovo nikakvih šansi i ne tako suptilnog pomaganja u njegovim naporima, jednostavno je neuvjerljiva i uglavnom smiješna. To je najočitije u trenucima kada je neko otkriće toliko impresionira da gotovo podigne obrve, kao da mu tiho poručuje: "Stvarno? Dobro odigrano!"

Promašene uloge i statična radnja

Ferguson je predobra glumica da bi bila svedena na Maxa Headrooma 21. stoljeća, dok se Pratt čini ugodno u ulozi nepravedno optuženog, iritantno bezličnog dobričine. Ispostavlja se da je Chris nekoć bio zaštitno lice sustava Mercy, uhitivši prvog čovjeka kojemu je sustav sudio i pogubio ga, pa je ironija što se sada i sam našao u "vrućoj stolici". Bez obzira na dokaze koje Maddox iznosi, očito je da on nije ubojica.

Zbog toga je drama Bekmambetovljevog filma - u kojoj Chris u sklopu svoje obrane zove uznemirenu kćer Britt (Kylie Rogers), prijatelja Roba (Chris Sullivan) i kolegicu policajku Jaq (Kali Reis) - ozbiljno narušena nedostatkom bilo kakvog iznenađenja. Samo je pitanje vremena kada će Chris shvatiti što se doista dogodilo, a s obzirom na rok koji ima, njegovo rano istraživanje osuđeno je na neuspjeh, pretvarajući prvu polovicu filma u sporo i zamorno popunjavanje vremena.

Predvidljivost umjesto poante

"Mercy" je u svojoj suštini statičan film koji se, osim Prattovih reakcija u kojima izgleda izmučeno, ljutito i usredotočeno, u potpunosti odvija na ekranu sutkinje Maddox. Sve to prebacivanje između digitalnih prozora, mapa, dokumenata, fotografija i videa jadna je zamjena za istinsko fizičko i prostorno kretanje.

U nekoliko navrata, Maddox magično okruži Chrisa 360-stupanjskim holografskim projekcijama, smještajući ga "unutar radnje", no efekt je jeftin i jadan. Još gore, unatoč tome što se odvija na ekranima i govori o njima, film nema ništa za reći o toj dinamici. Njegova jedina briga je pouzdanost strojeva, pogotovo kada su u pitanju život i smrt. To je rasprava koja može ići samo u jednom smjeru, a "Mercy" se ni ne pretvara da je drugačije.

Kasni preokret pruža samo još jednu priliku za uzdah i kolutanje očima na urednu i posloženu prirodu ovog pothvata. Bez ijedne nerazjašnjene sitnice, ovo je zagonetka čiji se dijelovi tako besprijekorno uklapaju da se čini kao da ju je napisala ista ona tehnologija koju film promatra s dubokim skepticizmom.