KADA je Stanley Kubrick snimio svoj prvi film, Fear and Desire, nije uspio ostvariti značajan utjecaj u industriji. Vrlo malo kritičara moglo je predvidjeti kako će se razviti karijera tog redatelja. No, osam godina kasnije, postigao je svoj prvi pravi uspjeh s filmom Spartacus.

Kubrick je od tada snimao samo sjajne filmove, većinu kojih možemo smatrati remek-djelima. Od povijesne drame Barry Lyndon do horora The Shining, pokazao je da može savladati svaki žanr. Ipak, jedan film smatrao je svojim najboljim djelom: Paklena naranča.

Film je izašao 1971., a radi se o adaptaciji romana Anthonyja Burgessa iz 1962. Priča se fokusira na mladića po imenu Alex DeLarge, koji je sklon nasilnim i kriminalnim aktivnostima.

Film je savršena kombinacija crnog humora i horora

Film je uznemirujuć zbog čudne prirode Alexovih zločina. Ipak, na kraju je poslan na rehabilitaciju i korišten kao pokusni kunić u novoj metodi liječenja kriminalaca. Prisiljen je gledati videozapise, a da bi scena izgledala realistično, koristili su prave držače za kapke. U međuvremenu, njegova omiljena glazba, djela Ludwiga van Beethovena, svira uz snimke, stvarajući pritisak u pokušaju da ga "ukroti".

Preokupacija filma s dobrom i zlom centralna je tema, savršena kombinacija crnog humora i horora. Kubrick prikazuje Alexa kao duhovitog, pametnog i privlačnog mladića, tako da publika želi ostati uz njega tijekom cijelog filma, čak i nakon svega što čini.

Kubrick nas prisiljava na razmišljanje o ponašanju. Možemo li postati dobri? Jesmo li rođeni dobri, samo da bismo se pokvarili? Ili smo rođeni pokvareni, a većina nas uči kako biti dobri kroz moralne lekcije i društvena pravila?

Kubrick je bio impresioniran svojim radom na filmu te je rekao New York Timesu: "Jako sam zadovoljan Paklenom narančom. Mislim da je to najbolji film koji sam napravio. Ne vidim gotovo nijedan nedostatak u njemu."