KOLIKO smo nisko potonuli valjda pokazuje i činjenica da više ne možete naći ni pošteni lagani nepretenciozni film za razbibrigu. I da se odmah ogradim, ne pristupam ovome iz elitističke perspektive. Veoma cijenim eskapizam, nepretencioznost, cijenim laku zabavu koja čovjeka opušta i omogućuje mu da se makar na sat i pol odvoji od svojih svakodnevnih briga, isključi mozak i malo se nasmije.

Veličina i snaga američke kinematografije i razlog njezine pobjede u kulturnom ratu 20. stoljeća, na čijim lovorikama i dandanas parazitira, jest upravo u filmovima osrednje kvalitete. Sezonskim, žanrovskim, petparačkim hitićima kojima smo ispunjavali slobodno vrijeme i natapali se neprimjetno idejama o američkoj izuzetnosti.

Mnogi su filmovi kakav pretendira biti Trudna, kao bitniji od onih remek-djela poznatih autora, oskarovskih laureata ili kultnih klasika. Za te se moramo spremiti, koncentrirati, njihovo gledanje je ritual, događaj, posebna, gotovo religijska stvar, a u međuvremenu kljukat ćemo se osrednjim hororima, policijskim proceduralima, generičkim serijskim ubojicama, ljubićima i krimićima ili, na koncu, romantičnim komedijama u želji da nam ispune jednu običnu subotnju večer.

I sada izgleda ni to više nemamo, jer sam uvjeren da bi najprosječniji gledatelj koji traži samo to Kinda Pregnant isključio već nakon 15-ak minuta. I ne samo ovaj nego i većinu filmova iz Netflixove ponude ili ostalih dostupnih streaming servisa.

A što ne valja?

Pa jednostavno film nije smiješan.

Ovo naravno proizlazi iz subjektivnog dojma, ali gospođica Schumer, na čijim plećima bi cijela ova priča trebala počivati, naprosto nema dovoljno šarma, domišljatosti i karizme da je iznese. Ona sama djeluje kao lik iz svoje komedije, koji je netko nekada uvjerio da je smiješan i zabavan i sada opravdava taj lažni identitet snimajući stand-up specijale, serije i filmove, pokušavajući uvjeriti publiku da je nešto što nije – smiješna.

Možda je ona u privatnom životu doista divna, čak i zabavna osoba, a neki veliki komičari su bili velika đubrad, ali to naprosto nije važno – ta đubrad nas je uspijevala zasmijavati, dok Schumerica usiljeno pokušava biti uvrnuta, blesava, simpatična, a završava na sasvim drugom polu, kao vrlo iritantna i dosadna.

Zaplet njezina novog Netflix čeda je već mnogo puta korišteni komedijski motiv – kao što već rekosmo, komedija pretvaranja, tj. komedija pogrešnog identiteta. Ovaj motiv bio je čest još u Shakespeareovim djelima, a odvajkada se rabi i u Hollywoodu. Jedan od slavnijih i uspješnijih primjera je Mrs. Doubtfire s Robinom Williamsom.

Na Shakespearea se Amy Schumer poziva (svjesno ili ne) time što svojoj junakinji Laine Newton daje da bude profesorica engleskog koja klincima predaje baš o Bardu. Ono što Laine najviše želi je da se ostvari kao majka još od djetinjstva koje je sa svojom najboljom prijateljicom Kate provela u domu za napuštenu djecu.

U sadašnjosti, Kate je ta koja prva zatrudni, a Lainin dugogodišnji momak umjesto da je zaprosi, odjednom poludi i otkriva sebe kao svingera koji želi začiniti njihovu vezu seksom s drugim ženama (i muškarcima), dok sirota Laine tone u depru i ljubomoru na iznenadnu sreću svoje prijateljice.

Kada u očaju ode na tečaj joge za trudnice s lažnim trbuhom, u želji da osjeti pažnju i privrženost koje trudnice prirodno dobivaju, desi joj se da se poveže s Megan, drugom mladom budućom mamom koja joj uslijed zahlađivanja s Kate pruža sve ono što joj u životu nedostaje.

Odatle je jasno – umjesto da spletku prekine, Laine ide dalje, upoznaje Meganinog supruga i prvog sina, a potom i brata, koji će joj biti romantični partner, te tone sve dublje u sumanutoj igri između dviju skupina: svojih starih prijatelja koji ni ne slute u kakvu se igru uplela i novih, koji će se u pretpostavljenom krešendu suočiti s obimom idiotizma svoje nove poznanice.

Scenarij nije sasvim loš, ali...

Scenarij je pružao dosta prilika da Schumerica obradi razne ne tako prijatne aspekte majčinstva (što je najavila i probala) i izazove prepoznavanje i gorki smijeh naročito kod ženske publike. Međutim, film se više fokusira na njezine agresivne pokušaje izvlačenja iz glupih situacija u koje se upliće i održavanja privida trudnoće, kao i romantične veze s Joshom (glumi ga bivši SNL-ovac Will Forte).

I doista, scenarij, iako već viđen i predvidljiv, nije sasvim loš, a film koji iz njega izrasta nije potpuno negledljiv, ali da bi sve to funkcioniralo, potreban je daleko ozbiljniji komičarski talent koji će iz njega iscijediti ono najbolje.

Da se ovdje našla primjerice Melissa McCarthy s istim scenama i istim dijalozima (i namjerno uzimam nju jer je debljina važan aspekt ovog lika i sustavni dio punchlineova), možda bismo dobili ono što smo i tražili – jednu jednostavnu komičnu razbibrigu za vikend ili radnu večer.

I da dodamo – reakcija na komediju je svakako uvijek subjektivna. To što će nekome biti smiješno ovisi o tisuću razloga i nije dovoljno pozvati se na veliko iskustvo gledanja raznoraznih komičara da bi se donio tako isključiv sud.

Osobno, priznajem, od smijeha sam se pokidao samo jednom tijekom trajanja filma, i to na geg s vitlanjem nožem Meganinog trogodišnjeg sina koji ga slučajno zabija u Lainenin lažni trbuh pa izusti jedno dječje: "Sorryyy."

Naravno, moguće je da čak ni to mnogima neće izazvati ni osmijeh, a možda baš sasvim suprotnu reakciju. Nekome je ono što rade gospoda Dave Chappelle ili Jimmy Carr odvratno, a ono što radi Hannah Gadsby jako smiješno, i tu pomoći nema. Netko će baš od filmova i nastupa Melisse McCarthy dobiti dijareju, a Amy Schumer će im biti slatka i urnebesna.

I upravo za te takve i postoji ovaj film. Ta žena je i pored armije mrzitelja i dalje jako popularna i tražena, otuda i ugovor s Netflixom, a to govori da s druge strane ekrana postoji jedan dobar dio ljudi koji će na kraju ipak gledajući ovo dobiti svoju porciju lagane zabave i od srca se smijati Amynim gegovima.

Moja oklada je da ih doista, makar u Hrvatskoj, nije puno, a ako već spadate u one neutralne i dosad su vas Amyni radovi uglavnom zaobilazili, moja druga oklada je da, nakon gledanja ovog filma, sigurno nećete postati jedan od njih. Niti ćete se nasmijati. Čak ni jedanput, poput mene.