U STOLJEĆU američke kinematografije za nama zabilježena je pregršt velikih filmova, još više velikih uloga i djeluje da one najlegendarnije ne bismo mijenjali ni za što na svijetu što nam se može ponuditi. I, zaista, ne bismo, a kada se uzme u obzir aspekt "što bi bilo kad bi bilo", tek tad nam često postaje jasno da je povijest u nekim slučajevima išla pravim tijekom i da je sve završilo kako treba ili, što bi se reklo, "kako Bog zapovijeda".

Izdvojili smo povijesno vrijedne muške likove koje su glumci iznijeli na savršen način, a postojala je velika šansa u određenim trenucima da uopće i ne dođu do njih. Naravno, za 90% svih uloga se mogu naći podaci da su isprva bile namijenjene drugoj osobi, no navedenih deset je veoma usko povezano s ličnostima koje su ih na kraju prigrabile i navedeni filmovi su uglavnom slavljeni kao nositelji svojih epoha, tako da je odabir pao na njih. Idemo kronološki.

Ovaj tjedan vam predstavljamo drugih pet.

Vito Corleone (Marlon Brando) - Kum / The Godfather (1972.)

Ne može bez Kuma proći nikad ništa, pa ni ova lista, a od svih onih koji su razmatrani za noseće uloge, a bilo ih je na stotine, presudno je bilo napraviti pravi izbor za očinsku figuru, tj. glavu kuće Corleone, časnog Don Vita. I tu je bila gomila kandidata, naravno, ali redatelj Coppola je favorizirao dva čovjeka koji su u tom trenutku smatrani najboljim i najutjecajnijim glumcima u poslu.

U pitanju su Marlon Brando i Laurence Olivier, ali budući da je Brando već neko vrijeme bio van forme i da mu je disciplina bila najslabija od slabih strana, Coppola je pristupio Sir Olivieru. I tad se dogodila situacija koju je pomalo teško objasniti jer Olivierov agent nije tek tako odbio ponudu, već je rekao da je njegov klijent bolestan i da će - uskoro umrijeti.

Vrlo mračno predviđanje, ali, što je još važnije, vrlo netočno i ostaje samo pitanje je li namjerna laž u pitanju, izrečena zbog nadaleko čuvenog britanskog odgoja po kojem se nikad ne smije reći istina u oči, ili je agent stvarno bio informiran da Laurence Olivier umire.

Vjerojatnije je ovo prvo, s obzirom na to da se Laurence već kasnije iste godine pojavio u filmu Sleuth i izgledao je vrlo živahno, a preminuo je tek 1989., 17 godina kasnije. Vrag će ga znati što je istina, osim čiste i nepobitne istine da je Marlon Brando ipak postao Vito, a svi znamo kakav je lik stvorio i koliko ga često i danas viđamo na majicama ljudi koji vjerojatno i ne znaju za njegove ostale uloge.

Ipak, ovdje se mora priznati da bi zanimljivo bilo vidjeti i kako bi Laurence pretvorio sebe u Vita i šteta je što ne postoji neka paralelna realnost u kojoj se to ostvarilo, čisto da i to sagledamo. Svakako ne žalimo što se to nije dogodilo u ovoj u kojoj živimo, Kum bez Branda ne smije postojati.

Randle McMurphy (Jack Nicholson) - Let iznad kukavičjeg gnijezda / One Flew Over the Cuckoo's Nest (1975.)

Michael Douglas je bio producent Formanovog klasika, a Kirk Douglas je htio glavnu ulogu i tu je nastao problem - prilagoditi se želji slavnog oca ili redatelja koji oca smatra prestarim za lik voljno utamničenog i buntovnog Randlea. Na kraju se Michaela nije ni pitalo, već je Miloš Forman sam odlučio otjerati Kirka dok je ovaj šutio i to je stvorilo višegodišnje tenzije na relaciji otac-sin. Srećom je otac poživio dovoljno dugo da deset puta zaboravi i sjeti se da je nekad uopće htio Let.

Ali Kirk nije bio jedini čovjek između Jacka Nicholsona i lika Randlea jer je uloga ponuđena Geneu Hackmanu, Jamesu Caanu, Marlonu Brandu i Burtu Reynoldsu, ali nekim čudom svi do jednog su je odbili. Kad ju je već netko morao prihvatiti, pa najbolje da to bude Jack. I tako je i bilo.

Rick Deckard (Harrison Ford) - Blade Runner (1982.)

Ako je Kirk bio previše star za Let, što tek reći za Roberta Mitchuma i lik Deckarda u Blade Runneru, a upravo je to bila ideja scenarista Hamptona Fanchera. Scenarij je, naravno, pisan po knjizi Philipa K. Dicka, međutim, Fancher je u svojoj obradi dijaloga zamišljao Mitchuma kako izgovara riječi glavnog heroja i to bi vjerojatno odlično funkcioniralo tri desetljeća ranije. Ali podariti glavnu ulogu u futurističkom SF ostvarenju s početka osamdesetih Robertu Mitchumu zvuči kao ideja osuđena na propast.

Koliko god Mitchum bio kul, novim snagama se morala dati šansa, a presudan je bio savjet Stevena Spielberga koji je u to vrijeme završavao snimanje prvog dijela Indiane Jonesa i imao je samo riječi hvale o radnoj etici zahuktalog Forda. Redatelj Blade Runnera Ridley Scott se nije baš tako bajno slagao s glumcem, ali u krajnjoj liniji rezultat je bitan i on nije izostao u ovom slučaju, iako je publici i kritici trebalo malo vremena da shvate koliko je veličanstven film zapravo u pitanju.

Hannibal Lecter (Anthony Hopkins) - Kad jaganjci utihnu / Silence of the lambs (1991.)

Često se spominje kako je Sean Connery odbio lik Gandalfa u Gospodaru prstenova, odgovorivši da čitava stvar nema nikakvog smisla, ali to nije prvi put da je ikonsku ulogu prepustio nekome drugome. I dok ga je moguće zamisliti kako vitla štapom po Novom Zelandu, vrlo je teško ikoga na svijetu zamisliti kako hipnotizira Jodie Foster s nesigurne udaljenosti a da taj netko nije Anthony Hopkins.

Da, Seanu se prvo obratio redatelj Jonathan Demme, ali ponositi Škot nije htio jesti ništa tako visoko kalorično kao što je ljudsko meso i onda je scenarij poslan Hopkinsu. Kad je vidio naslov, on je prvo upitao: "Je li ovo dječja priča?", a kad je pročitao cijeli tekst, shvatio je da nije baš bio u pravu s procjenom, ali je izgovorio i: "Ovo je najbolja uloga koja mi je ponuđena." Živa istina.

Vincent Vega (John Travolta) - Pakleni šund / Pulp fiction (1994.)

Nema baš glavne-glavne uloge u Tarantinovom Paklenom šundu, ali prvi među jednakima je ipak Vincent Vega, koji se vratio iz Europe i posljednja stvar koja mu je potrebna jest afera sa šefovom ženom. Tu možemo govoriti o dva jaka kandidata prije Travolte, jedan je Michael Madsen, a drugi - Daniel Day-Lewis. Madsen je donekle razuman izbor jer je već igrao Vica Vegu (Tarantino tvrdi da su braća on i Vincent) u Uličnim psima, ali nije mogao i Vincenta jer se obavezao Kevinu Costneru za film Wyatt Earp.

S druge strane, među svim nezdravim idejama Harveyja Weinsteina, jedna u nizu je njegova žarka želja da Day-Lewis odigra Vegu, ali nije mu prošlo i bolje što nije. Ovaj bi vjerojatno u svojoj temeljitoj pripremi obilazio Stari kontinent u potrazi za "royaleom sa sirom" i za pomfritom koji se davi u majonezi, čisto da bude istine u njemu dok izgovara te riječi na platnu. John Travolta je na kraju uletio, pokazao klasu poslije dugo godina, bio vjerojatno bolji nego ikad i sasvim zasluženo vratio karijeru na pravi kolosijek. I još jednom, svi sretni, svi zadovoljni.

Kad smo kod Johna Travolte i (ne)prihvaćanja uloga, vrijedi istaknuti da njemu Richard Gere praktički duguje čitavu karijeru jer je Travolta redom izodbijao Nebeske dane, Američkog žigola i Oficira i džentlmena, a sva tri naslova su bila krucijalna za Gereov razvoj na filmu. Ali o tome drugom prilikom...