MA ŠTO mislili o hrvatskom filmu treba priznati da on ipak pruža jedinstveno iskustvo gledanja koje nam strani blockbusteri ne mogu pružiti: gledanje filma u miru, neometani od djece koja se došaptavaju i smiju dok žvaču kokice i tacose, zapravo manje-više neometani od bilo koga u dvorani. Ovogodišnji rezultati hrvatskih filmova, osim dva dječja i dva dokumentarna, to potvrđuju, a Bog neće pomoći, novi film redateljice Hane Jušić, posve sigurno neće pomoći u boljoj komunikaciji s publikom.

Art film

Riječ je o hermetičnoj drami koja ni idejno ni stilski nije idealan spoj s multipleksima u shopping mallovima, već pripada art-house kinima koja su kod nas, uz izuzetak Kinoteke i još nekoliko kina, praktički devastirana. 

Bog neće pomoći neće pridonijeti ni boljoj reputaciji hrvatskog filma kod šire publike, no to se od art filma ni ne očekuje pa problem našeg filma ne treba tražiti ovdje - neovisno o tome je li riječ o uspjelom ili neuspjelom filmu - već u nekomunikativnoj srednjoj struji domaćeg filma koja nije sposobna uspostaviti bolji odnos s gledateljima.

Svakoj su kinematografiji potrebni i ovakvi art filmovi kao što je Bog neće pomoći, umjetnički otkloni od mainstreama i prostori za eksperimentiranje, a Hana Jušić je taj prostor osvojila svojim prvim filmom Ne gledaj mi u pjat, snimljenim 2016. godine. 

Ta autentična obiteljska drama unijela je u hrvatski film ne samo originalnu temu – prikazuje nekonvencionalan put oslobođenja glavne junakinje od obiteljskog terora - već i dašak novog filmskog jezika te spoj sa suvremenim europskim tendencijama (npr. grčkim čudnim valom i rumunjskim novim valom) što je bilo dovoljno da Hana Jušić preraste u najveću nadu generacije. 

Devet godina kasnije stigao je film kakvog zapravo nismo očekivali: iako na prvi pogled posve drugačiji od debija, ipak sadrži autorici bliske tematske preokupacije koje se primjećuju u problematiziranju odnosa između pojedinca/ke i društvene zajednice, odnosno individualizma i kolektiviteta, domaćeg i stranog, većinskog i manjinskog te, naravno, pozicije žene u društvenoj hijerarhiji.

O čemu se radi?

Film je smješten na početak 20. stoljeća u planinske vrleti Dalmatinske zagore. U obitelj pastira, ili kako se sami nazivaju, čobana, jedne noći stiže žena u crnom, Čileanka Teresa (Manuela Martelli), te zatječe djevojku Milenu (Ana Marija Veselčić) koju je obitelj ostavila da čuva kuću dok su oni s ovcama na ispaši. Teresa se predstavlja kao udovica jednog od trojice braće obitelji, Marka, koji je nedavno poginuo, a ona je iz Čilea došla s njegovim kostima kako bi ga ovdje pokopala.

Iako se gotovo uopće ne razumiju njih se dvije brzo zbliže, no kad Teresa upozna ostatak obitelji ovi postaju sumnjičavi. Ako su čobani, nisu glupi, pa im njezina priča zvuči sumnjivo, uostalom baš kao i gledateljima. Neki je doživljavaju kao dijaboličnu strankinju, prijetnju njihovom načinu života, a tek Markov stariji brat Ilija u šutljivoj neznanki pronalazi srodnu dušu.

Neosporno je riječ o ambiciozno zamišljenom filmu koji na osebujan način preispituje  suvremene tematske sklopove (ravnopravnost spolova, odnos prema strancima, seksualnim manjinama i prema manjinama općenito te individualnu religioznost) tako da ih iz našeg vremena prebacuje u patrijarhat s početka prošlog stoljeća, no taj potez ne donosi posebno zanimljiv ni neočekivan efekt. 

Hana Jušić ima moćan filmski rukopis, talent se vidi praktički u svakoj režijskoj odluci, ili da banaliziramo, u svakom kadru, čemu značajan doprinos daje i sjajna direktorica fotografije Jana Plećaš s kojom surađuje na gotovo svim svojim filmovima, ali priča koju njime pokušava ispripovijedati nije ni izbliza tako zavodljiva.

Dapače, pomalo je bizarna i čudna, ali ne dovoljno čudna da bismo je stavili u istu rečenicu s Yorgosom Lanthimosom, već onako malo čudnjikava, a zapravo tek rogobatna te nedovoljno uvjerljivo motivirana i impostirana. 

S vremena na vrijeme čini se kao da će film iz obiteljske etno drame skrenuti na teren etno horora ili fantazije, na što nas navodi zagonetni lik ‘neviste’ za koju nitko nije siguran otkuda se pojavila i s kojim motivom.

Uz to, njezina neobično stilizirana pojava u elegantnoj dugoj crnoj haljini odaje neki sablastan dojam, baš kao i njezini makabrični snovi, te prve riječi koje je naučila (smrt, mrtvac, kosti), no uzalud smo se ponadali. 

Koketiranje s hororom i fantastikom koje se s vremena na vrijeme naslućuje možda bi filmu otvorilo neke nove mogućnosti, npr. u stilu kultne Leptirice ili pak Midsommara Arija Astera, no na kraju je ipak sve ostalo tek na koketiranju. Šteta, nema sumnje kako prva hrvatska horor franšiza pod naslovom Crna nevista: Kad čobani utihnu ne bi prošla nezapaženo, no što se može kad se autorica ipak sigurnije osjeća u hrvatskom realističkom dramskom okviru. 

Eksperiment koji nije uspio

To nije nikakav problem, problem je tek što je takvo usmjerenje baš i nije daleko odvelo. Glavni razlog za to je začudna osnovna priča koja se posve oslanja na lik Terese, a ova je, međutim, čisti literarni konstrukt koji do samog kraja filma ne uspijeva nadrasti koncept.

Štoviše, što je bolje upoznajemo, to se doima umjetnije. Baš kao što se izvještačenima doimaju i umetnuti kadrovi drevnih crteža koji ne pomažu boljem razumijevanju centralnog lika. Isprazna mistifikacija ne može zakrpati šuplju priču.

Gotovo eksperimentalnom se pak čini ideja da se centralna drama filma događa između likova (Teresa-Milena i Teresa-llija) koji se međusobno ne razumiju jer govore različite jezike. Rukama i nogama uspijevaju se sporazumjeti oko jednostavnih svakodnevnih stvari, no neke se komunikacije ipak ne mogu riješiti pantomimom.

Gledatelj, doduše, zahvaljujući titlovima sve razumije, no svejedno scene u kojima jedan lik pred drugoga izbaci utrobu, ispriča mu najintimnije stvari iz svoga života, a sugovornik nema blage veze o čemu ovaj priča, nemaju osobitu dramsku težinu. Što u takvoj situaciji učiniti s kontraplanom? Najbolje ništa. 

Vjerojatno će biti i drugačijih mišljenja, no rekao bih da ovaj eksperiment baš i nije nešto sjajno uspio. Jušić probleme filma dijelom kompenzira atraktivnim vizualima, stoga nije čudno da mi se film mnogo više sviđa kad je u totalu nego u bliskom ili krupnom planu, no tada pak pomažu glumci koji su redom solidni ili odlični. 

Sjajni su Ana Marija Veselčić koja je zaista izuzetno zanimljiva dok Mileni daje karakter cijelim tijelom, a posebno načinom kretanja i hodanja - s Manuelom Martelli nagrađena je na filmskom festivalu u Locarnu – te Filip Đurić. Potonji me oduševio kao bešćutni negativac u srpskoj krimi seriji Grupa, a ovdje je ponovno izvrstan kao Ilija, atipičan lik nježnog pastira, raspopa koji je nekoć izgubio Boga i više ga ne može pronaći.

Usprkos ambiciji, intelektualnoj zaigranosti i hrabrosti da barem sramežljivo izađe iz skučenih poetičkih okvira hrvatskog filma, Bog neće pomoći tek je djelomično uspjelo ostvarenje. Čini se da je teret očekivanja koji je postavio njezin debitantski film, za Hanu Jušić ipak bio malo pretežak.

Ocjena: 3/5