LIJEČNICI kažu da je preminula od srčanog udara, biografi tvrde da je umrla od slomljenog srca, film Maria ne kaže ništa, tek u uvodnoj sceni prikazuje Mariju Callas mrtvu na podu svog pariškog stana, 16. rujna 1977. Nije spojler, primadona je umrla prije skoro pola stoljeća i ako redatelj Pablo Larraín spojla mene, onda i ja spojlam vas.

Sljedeća dva sata pratit ćemo posljednjih desetak dana u životu slavne La Divine, koje provodi u Parizu uz pomoć kućne posluge, alkohola i tableta. Prošle su četiri godine otkako je zbog bolesti koja joj je načela glas morala prestati pjevati, no svejedno se povremeno zanosi idejom da se vrati na scenu.

To nikome ne želi priznati, pa ni mladiću koji o njoj snima film pomalo neukusno nazvan Maria Callas: Posljednji dani. Ipak, u naletima neočekivane iskrenosti, priznaje mu bolne traume iz mladosti koje su joj odredile život.

Redatelj prilično hladno prelazi preko trauma koje su je doživotno pratile

Maria je jedan od onih visokoambicioznih biopica koji su toliko fokusirani da uđu pod kožu svom subjektu, toliko žele proniknuti u njegov karakter i intimu da zaborave na faktografiju, pa je prva stvar koju ćete učiniti nakon gledanja ovog filma, naravno ako niste zaljubljenik u operu, zaviriti u Wikipediju i pokušati činjenične elemente rasute filmske priče dovesti u kakav takav red.

Treći je to film iz svojevrsne feminističke trilogije čileanskog redatelja Pabla Larraína o velikim ženama koje su obilježile drugu polovicu prošlog stoljeća: prvo je bila Jackie (naravno Jackie Onasis Kennedy), zatim Spencer (naravno Diana Frances Spencer) i sada Maria (naravno Maria Kalogeropoulos, poznatija kao Callas).

Za razliku od Jackie i Spencer, u kojima su glavne junakinje bile uvelike određene društvenim i političkim kontekstom unutar kojega su pokušavale pronaći vlastiti identitet, Maria je prikazana intimistički, gotovo izvan svakog konteksta. Ni u njezinoj mladosti on nije bio u toj mjeri važan kao što je to bio slučaj kod Jackie i Diane, a osobito ne u vremenu odvijanja filma u kojemu je gotovo posve izolirana od svijeta. Ipak, i ona je, kao i njezine filmske prethodnice, određena temama osobnog gubitka, slave i pritiska javnosti.

Ipak, Larraín prilično hladno prelazi preko trauma koje su je doživotno pratile. Kao djevojku, za vrijeme Drugog svjetskog rata, majka ju je sa sestrom podvodila njemačkim vojnicima, što iz filma koji prikazuje kako im samo pjeva za novac i nije posve jasno, no Maria to majci nikad nije oprostila. Ipak, njezin je najveći zlostavljač bio čuveni bogataš Aristotel Onasis, s kojim je bila u dugoj ljubavnoj vezi. Ne samo što ju je ponižavao avanturama s drugim ženama i konačno brakom s Jackie (onom istom iz prethodnog odlomka) već i zabranom pjevanja.

Višak stila, a manjak sadržaja

Pabla Larraín najpoznatiji je suvremeni čileanski redatelj - iako je jedinog Oscara Čileu 2017. godine donio njegov kolega Sebastian Lelio filmom Fantastična žena - sada već obimne i respektabilne filmografije. Uz navedenu trilogiju, Larrain je snimio i vrlo dobar politički film No te biografski o Pablu Nerudi, no svima im je zajedničko korištenje nelinearne naracije, naglašeni vizualni stil koji inzistira na atmosferičnosti, bizarnom kadriranju, izražajnoj rasvjeti te čestom korištenju krupnih planova.

I Maria pripada toj kategoriji s viškom stila, a manjkom sadržaja. Ma koliko se Larraín trudio uvesti nas u intimni svijet flambojantne glavne junakinje, to mu tek povremeno uspijeva, dok češće ostavlja dojam pretencioznog manirista bez stvarnog utemeljenja.

Najtopliji dijelovi filma vezani su uz odnos s njezinom poslugom, u prvom redu s batlerom Ferruccijem (odličan Pierfrancesco Favino) kojemu Maria gotovo svakodnevno daje zadatak da usprkos bolnoj kralježnici premješta koncertni klavir u drugi dio sobe, što se pretvara u simpatično međusobno podjebavanje, pa nije čudno da je posljednji zadatak koji je Marijina posluga učinila prije njezine smrti upravo još jedno premještanje klavira.

Film je, međutim, mnogo slabiji kad zalazi u prošlost, koja nam se u crno-bijeloj tehnici ukazuje nekako sterilna i lišena snage, a maštarije ili bolje rečeno halucinacije glavne junakinje, kao što je nastup s gejšama, tek su vizualno atraktivne, no nemaju emotivnu vrijednost.

Larraínov film stalno balansira na rubu između komercijalnog filma i arthouse gnjavaže, nekad mu to uspijeva bolje, nekad lošije, no ono što ga drži na okupu jest Angelina Jolie, glumica o kojoj se zapravo rijetko razgovara kao o glumici, a više kao seks-simbolu ili kraljici trač rubrika. A baš sav taj background savršeno joj je dobro došao da uđe u ulogu žene koja je slično kao i Angelina punila trač rubrike svjetskih novina te na jedinstven način spojila elitnu umjetnost sa statusom pop zvijezde.

Maria ima samo jedan adut u utrci za Oscara

Imala je Angelina Jolie simpatičnih uloga u ranijoj fazi karijere, no ovdje je gledamo kao dominantnu i superiornu glumicu koja je u ulogu Callas unijela baš ono što joj je trebalo, divu veću od života poput Norme Desmond iz Bulevara sumraka, zarobljenu u vlastitom zlatnom kavezu.

Sve se činilo kako bi joj mogla donijeti i Oscara, no na kraju nije uhvatila ni nominaciju (a baš je mogla), pa Maria ima samo jedan adut u utrci za Oscara, sjajnog snimatelja Eda Lachmana, kojemu je ovo četvrta nominacija. Ne bi bilo nezasluženo da je nagrađen za bilo koji od prethodna tri filma (Daleko od raja, Carol i El conde) pa neće biti nezasluženo ni ako ga dobije ovaj put, iako prognoze nisu na njegovoj. nego na Brutalistovoj (DOP Lol Crawley) strani.

Pitali jednom davno Bregovića kakav mu je stav o klasičnoj muzici, a on će onako šeretski, "gledaj, kad čuješ Mozarta, pa to se i konju sviđa". Pretjerao bih kad bih rekao da je Maria isto učinila za moj, kad je opera u pitanju, sramotno neistančan ukus, no istovremeno ne bi bilo pošteno reći da film običnom gledatelju ne uspijeva približiti nešto od te čudesno zanimljive i neurotične primadone i njezine umjetnosti.

Ocjena 7/10