KAKAV klikbejt, upravo ste pomislili kada ste pročitali naslov, ali ste ipak kliknuli na sliku s grafitom Zadra i NDH da vidite o čemu se radi. Svatko u ovaj tekst ulazi s onim što su mu ostavili transgeneracijska trauma, loša politika ili osobno ratno iskustvo. To je otprilike ono što se filmom/serijom Dara iz Jasenovca željelo postići. Isti taj posao besprijekorno su odradili mediji devedesetih, a i danas povampireni njeguju hrvatsko-srpske antagonizme.

UPOZORENJE! Tekst može sadržavati spoilere!

Na televizijama Superstar i RTRS sinoć je emitirana posljednja, 4. epizoda serije Dara iz Jasenovca, koja je zapravo premontirana verzija srpskog kandidata za Oscara iz 2021. godine s ubačenim scenama iz ratnih 90-ih. Daru iz Jasenovca režirao je Predrag Antonijević, redatelj kojeg se iz žute štampe sjećate po tome što ga je u jednom hotelu u Nišu nokautirao Dragan Bjelogrlić zbog "nesporazuma" oko filmskih fondova, kako se kasnije ispostavilo.

Ovaj projekt su financirale vlada Srbije i vlada RS-a, a kao datum njegove premijere odabran je 9. siječanj, kada Srbi iz BiH obilježavaju Dan Republike Srpske i kada Milorad Dodik u pravilu prijeti odvajanjem manjeg entiteta od BiH. Antonijević je svoj film definirao kao potrebu izražavanja poštovanja prema žrtvama Jasenovca, izbjegavajući zamku buđenja duhova prošlosti u svrhu dnevno aktualne politike. 

Teško je povjerovati, ako se uzme u obzir da se zbog fondova kojima upravlja politika razbijaju arkade, i da je Daru mimo svih procedura financirao Aleksandar Vučić (koji je život jednog Srbina u ratu procjenjivao na protuvrijednost 100 muslimana). 

Od umjetnosti ima samo U, ali ono drugo U

Podsjetimo se, radnja filma prati djevojčicu Daru (Biljana Čekić), koja nakon njemačko-ustaške ofenzive na Kozari 1942. godine u masi stanovništva biva deportirana u koncentracijski logor. Majka joj je ubijena, a Dara pokušava spasiti mlađeg brata Budu, što postaje njezin motiv za preživljavanje brutalnih zločina kojima je svakodnevno izložena. 

Nema nijednog pozitivnog lika (ni Schindlera ni posuđa), Maks Luburić je antologijski krvolok, likovi jedu ili spolno opće dok gledaju smaknuća, a časna sestra zlostavlja djecu dok joj mržnja isijava iz očiju. Svi su za dom spremni.

Djeca vrište, truju se, po njima hodaju muhe, a leševi se bacaju u masovne grobnice. Film nakon niza patetičnih situacija i loše dramaturgije završava tako što se Dara i njen mali brat Bude spašavaju iz logora, uskačući u autobus sa zagrebačkom humanitarkom Dianom Budisavljević. 

Serija ide korak dalje po matrici - povijest se ponavlja za one koji nisu naučili najvažnije lekcije - predstavljajući nam odraslu Daru (Mirjana Karanović), koja se susreće sa svojim bratom 1991. godine. Razdvojeni su bili 50 godina, ali sudbina se opet poigrava sa Srbima.

U zadarskoj kristalnoj noći scene su snimljene u crno-bijeloj tehnici u crnogorskoj luci Bar. Bude (Marko Gvero) živi u uvjerenju da je Hrvat jer je kao beba usvojen u katoličku obitelj, a njegov sin Ivan, kakvog li paradoksa, večera oradu (koju Dara ne zna jesti) pa odlazi paliti i pljačkati srpske kuće.

Mirjana Karanović u seriji Dara iz Jasenovca

Vraćaju se bolna sjećanja na Jasenovac, kako kaže tagline serije: "Neke vozove nismo propustili." Dara je stigla vlakom preko Knina, u kupeu razgovara s napaljenim Hrvatom koji želi istjerati Srbe i imati samostalnu državu. Zato Dara ponovo želi spasiti svog brata, jer joj "Tuđman i ovo zlo liči na ono".

Dara izgovara replike: "Šahovke posvud. Ti si ipak Srbin." Bude odgovara: "Ja se ne osjećam tako." Nakon toga po Zadru traži sina. U pauzi od paljenja kuća i Yuga 45 na lošoj i besmislenoj imitaciji zadarskog mjesnog govora suočava ga s neugodnom istinom da je Srbin jer je i on sam Srbin. Bude, iz sela Mlaka kraj Jasenovca. 

"Ja sam kriv što sad ne znam tko sam i što sam. Idi sad kud si poša, možda ti je i naša kuća na tom spisku!" uzvikuje Bude dok mali koljač koji Srbe naziva žoharima viče: 

"Ja sam Hrvat!"

Dara i Bude tako postaju jedinstven fenomen, kapitalci koji imaju brutalan odgovor na pitanja "gdje si bio ’41., ali i ’91. godine". Šalu na stranu iako će ona ponajbolje razotkriti stvarne namjere i motivaciju autora filma. Kome trebaju ovakvi filmovi i serije? Onima koji jašu na nacionalizmu, strahu i mržnji.

Svima nama zajedno potrebni su filmovi o Jasenovcu, Srebrenici, Vukovaru, Škabrnji, Ahmićima… Ako mislimo da nas filmovi mogu mijenjati - trebaju nam dobri filmovi. Nisu to Dare, generali, zemlje krvi i meda slični projekti, koji rade samo na našem mentalnom trovanju, nego filmovi poput Grbavice (sjajna uloga Mirjane Karanović). 

Jasenovac je zasigurno najmračnija točka hrvatske povijesti. O balkanskom Auschwitzu postoji niz svjedočenja, koja ga opisuju kao manje "elegantnu" verziju najpoznatijeg koncentracijskog logora iz Drugog svjetskog rata, gdje su se redali svakakvi prizori. Od glava u izmetu i tijela djece u fazi raspadanja do mehaničkih likvidacija maljem u glavu. 

Hrvatska kinematografija 2019. godine iznjedrila je igrano-dokumentarni film Dnevnik Diane Budisavljević, istinitu priču o zagrebačkoj humanitarki koja je spasila na tisuće srpske djece od sigurne smrti u logoru. Suočavanje s prošlošću manje ili više uspješno se realizira preko ukupne kinematografske djelatnosti neke zemlje.

Ideologija nije nikada bila suptilna i znamo da je partizanski žanr bio projekt Josipa Broza Tita, najvećeg filmskog producenta s ovih prostora. Međutim, kada se mediji i kinematografija upregnu u kočije perfidne politike, nikome ne može biti dobro. 

Od političkog licitiranja brojem žrtava Jasenovca ili time tko je što radio kome u ratu gore je samo kada se počne raspravljati o filmu (ili seriji) iz jednostrane, ostrašćene vizure. Redovi se zbiju, obje strane ušićare nešto na razini dnevnopolitičkog prepucavanja, dok obični ljudi zaborave na siromaštvo u kojem žive. Zapravo, ne zaborave ga, nego nađu krivca za situaciju u kojoj se nalaze.

Od lošeg redatelja postaje gori samo onaj koji ima nekog talenta - ali filmove snima u funkciji ideologije. Povijest u oku njegove kamere postaje mučiteljica života.