Drugim glumcima trebale su godine, njemu je bilo dovoljno jedno poslijepodne
NIŠTA protiv pčela radilica. Bez njih nijedna djelatnost ne bi mogla funkcionirati, bez tih vrijednih i odgovornih ljudi željnih novih pothvata i saznanja, uvijek spremnih ostati osam ili više sati na poslu, ponekad i 12 ako zagusti.
Ne bi mogla ni filmska industrija bez njih, ali film je jedna od onih djelatnosti u kojoj moraš imati i prirodnog majstora, talentiranog nemarnika koji se pojavi i u jednoj minuti nadmaši učinak radilice koji se gradio mjesecima. Jer taj se učinak nemarnika ne može umjetno nadomjestiti, a publika, koliko god bila inteligentna ili ne, to bez problema osjeti.
Primjer svih primjera među nemarnicima je Robert Mitchum. Znao se i on potruditi kada bi mu film na kojem radi bio posebno zanimljiv, ali uglavnom ga ništa u vezi s filmovima nije zanimalo ni fasciniralo. No on je bio fascinantan filmu i kao takav postao mu je uzdanica, iako nije želio ostaviti dojam da se bilo tko ili bilo što može osloniti na njega.
Ipak, riječ je o filmskom dojmu. Njegova čelična vanjština, lišena bilo kakvih emocija, više je puta opovrgnuta kao njegova stvarna osobina. Primjerice, Charles Laughton i Deborah Kerr često su govorili o tome kakav je bio blag, čak i sramežljiv čovjek.
No ako se Mitchum oko nečega trudio, bilo je to da se njegov trud ne primijeti, kao ni bilo kakva toplina, koje navodno nije bilo. To je možda bio pravi Mitchum, ali filmski Mitchum bio je onaj hladnokrvni i zbog njega se gledaju filmovi.
Zanimljivo je koliko je priroda bila darežljiva u slučaju Roberta Mitchuma. O tome govori i činjenica da je imao fotografsko pamćenje. Bilo mu je dovoljno baciti pogled na stranicu i zapamtio bi cijeli tekst koji se na njoj nalazio, pa je dijaloge prije snimanja vrlo rijetko uvježbavao.
Sve mu se posložilo da bude faca, a da ga oni koji se muče gledaju s podozrenjem, ali ne i da ga mrze. Jer em ga je nemoguće mrziti, em nije on kriv što je slučajno rođen za velikog glumca.
"Jedna od najvećih filmskih zvijezda bio je Rin Tin Tin, tako da stvarno nije baš velika stvar biti filmska zvijezda", svojedobno je govorio Bob. Svakakve je mudrosti iznosio o filmskoj industriji kada bi ga pitali, vjerojatno istodobno ispuhujući dim 19. cigarete iz četvrte kutije tog dana.
S onim svojim sitnim, napola sklopljenim očima kada je umoran, a napola otvorenima kada je odmoran, već je razmišljao kako izbjeći još dosadnih tema i posvetiti se pravim vrijednostima poput viskija, konjaka ili piva.
Filmska persona
Istaknuta muška prsa, izražene crte lica, spomenuti kapci teži od naravi junaka koje je glumio, glas kao iz bačve, mjesečarski hod, uz podrazumijevanu odjeću sastavljenu od šešira, balonera i cipela idealnih za odjekivanje kišnim ulicama. I, naravno, duhanski dim kao zaštitna aura koja još više skriva ionako nedokučive namjere.
Zaista, je li ikada postojao savršeniji antijunak, osuđen na ležanje u lokvi krvi dok se na ekranu arhaičnim slovima ispisuje "The End"...
U samo nekoliko situacija, kada se želio dokazati, pokazao je da je najbolji, a ostatak vremena samo se presvlačio i učio novi tekst, a onda ga izgovarao tako da je uz svaku repliku išla i jedna neizgovorena rečenica: "Zar vi mene stvarno plaćate za ovo?"
Sve mu je to pomoglo da stvori filmsku personu prepoznatljive ležernosti, smirenosti i cinizma te da iz žargonskog pojma pretvori u krv i meso izraz "cool", koji toliko volimo upotrebljavati u tekstovima o njemu jer nigdje nije prikladniji.
"To je samo film i ništa više" poznata je Hitchcockova misao, ali ako ju je itko živio, bio je to upravo on. Svoje filmove nije ni gledao niti mu je bilo jasno zašto se stvara tolika strka oko 90 minuta snimljenog materijala, ali dobro... Bolje i to nego rintati u tvornici ili odsluživati zatvorsku kaznu (a i jedno i drugo već je magistrirao). Eto, možemo posvetiti nekoliko redaka i njegovu ranom životu...
Djetinjstvo i mladost
Rođen je 1917. godine u mjestu Bridgeportu u Connecticutu. Otac mu je poginuo kada je imao manje od dvije godine. Bio je član siromašne obitelji s mnogo djece, a tijekom odrastanja nekoliko su ga puta izbacivali iz različitih škola, jednom zato što se potukao s ravnateljem. Već početkom srednje škole odmetnuo se i počeo lutati Amerikom, uglavnom švercajući se u raznim vlakovima.
U tom je razdoblju obavljao velik broj poslova, često je i kopao kanale, a s 14 godina uhićen je zbog "skitnje", nakon čega su ga okovali lancima i strpali u kamenolom. Odatle je pobjegao, a zatim prešao put od Georgije do Delawarea kako bi se vratio kući i obitelji.
Nakon toga dugo se oporavljao od ozljede koju je zadobio tijekom bijega i zbog koje je zamalo izgubio nogu. U to je vrijeme upoznao buduću suprugu, s kojom će ostati do kraja života, što znači više od 60 godina.
Još kao tinejdžer preselio se u Kaliforniju kako bi radio. Najprije je pisao horoskope (iako o tome nije znao ništa, što je zapravo i prikladno za takve čitatelje), i to kao pisac iz sjene za poznatog Carrolla Rightera, koji mu je plaćao tek sitniš.
Istodobno je pisao i neke vlastite priče, a tada je, s nešto više od 20 godina, počeo pronalaziti poslove statista. Polako je dobivao sve veće uloge da bi tim tempom nekoliko godina poslije stigao i do nominacije za Oscara (1945.).
Zatim je stigao "Out of the Past", a ostalo je povijest... Velike stvari imaju male početke.
"Nemitchumovske" uloge
O samim filmovima ne moramo mnogo govoriti. Primjerice, "Out of the Past" jedan mi je od najdražih filmova svih vremena, no riječ je o najtipičnijoj mitchumovskoj priči i vizualnom prikazu, pa možemo izdvojiti nekoliko primjera koji nisu baš "ortodoksni".
Među najsvjetlije primjere klasičnog Mitchuma spadaju i filmovi noir poput "Anđeoskog lica", "Katanaca", "Prognanih" i "Thunder Roada", zatim vesterni "Rijeka bez povratka", "El Dorado" i "Mrtav čovjek", kriminalistički filmovi "Prijatelji Eddieja Coylea", "Yakuza", "Veliki san" (remake) i "Zbogom, ljepotice", zatim ratni naslovi "Najduži dan" i "Enemy Below", pa "Ryanova kći" i tako dalje.
Naime, rijetko je, ako je uopće ikada, glumio potpuno dobre likove. Njegovi pozitivci ne mogu se baš nazvati herojima, a isto tako samo je nekoliko puta bio potpuno zao. No kada je to bio, u dva smo navrata dobili zlikovce kakve drugi glumci uglavnom sanjaju odigrati barem jednom u karijeri. Eto, on je čak udvostručio tu brojku.
Dok u slučaju časnog Harryja Powella u "Noći lovca" imamo posla s poprilično teškim poremećajem, on je istodobno toliko slatkorječiv, poetičan i zavodljiv da je gotovo nemoguće navijati protiv njega, iako ne preže ni od dječje krvi ako će mu to donijeti zaradu.
Ali Max Cady i "Rt straha" sasvim su druga priča. Ondje se jedino može navijati za to da Mitchuma bude u što više scena u kojima nikoga ne napada jer tada je lako uživati u njegovoj glumi. No kada prijeđe u napadački način rada, sve što preostaje jest pomoliti se da ne iskoči iz ekrana.
Kreće se zastrašujuće sporo i samouvjereno. To je domaća zadaća koju su Michael Myers i Jason Voorhees prepisali koliko god su mogli. Mitchum je svoj ionako grubi glas učinio još grubljim, uvukao trbuh i zaplovio u ralje ludila.
Netko bi pomislio da je nemoguće da čovjek koji je odigrao Powella u "Noći lovca" ponovno bude stopostotno učinkovit kao negativac, i to u potpuno drukčijem liku. No Mitchum je uspio.
Kao što smo rekli, izgledao je fantastično čak i kada je svoj posao shvaćao kao mehaničko ponavljanje rečenica iz scenarija. No kada bi se u nekoliko navrata uvjerio da se ipak malo potrudi, tada je svima dokazao da je u svakom smislu glumačka veličina.
I u svojim karakterističnim "laganim" ulogama i u spomenutim potpuno suprotnim likovima, Bob Mitchum bio je i ostao vječni miljenik publike jer se postavio tako da svaki njegov izbor moramo smatrati dobitnom kombinacijom.
Uostalom, i Harry Powell i Max Cady nalaze se na popisu 50 najvećih negativaca holivudskog filma prema izboru Američkog filmskog instituta, što nije malo priznanje, koliko god formalna priznanja nisu bila svojstvena ovom glumačkom imenu.
Publika ga je voljela, ali i kolege...
Na kraju moramo spomenuti i ovaj film. Istina, Hustonov film "Nebo zna, gospodine Allison" danas nema status velikog klasika, barem ne u tolikoj mjeri kao, primjerice, "Afrička kraljica", ali kakav je to samo glumački par bio - Robert Mitchum i Deborah Kerr. O tome bi se moglo puno pričati.
Svi misle da poznaju Mitchuma kao "lošeg momka", njegov stav i način na koji djeluje na ljude, ali Deborahin opis njihova odnosa tijekom snimanja bio je nešto sasvim drukčije.
"U razgovorima s njim slušala sam nevjerojatno nježnog, poetičnog i iznimno zanimljivog čovjeka... Razboritu, zabavnu osobu s prekrasnim darom za pripovijedanje i potpuno neočekivanim, golemim fondom znanja. Bob je uvijek bio strpljiv, brižan i krajnje profesionalan, uvijek pun humora i spreman na šalu kada bi situacije postale napete", ispričala je Mitchumova kolegica.
On je također izjavio da je očekivao hladnu osobu (kakvu je često i glumila), klasičnu Engleskinju, no ona je bila draga, topla, mudra i čvrsto stajala na zemlji. Nakon te suradnje postala mu je omiljena glumica. Također je rekao da je ona bila jedina glavna glumica s kojom je radio, a koju nije odvukao u krevet, što je valjda također neka vrsta komplimenta.
Sve se to vidi i u samom filmu. Dva sata, samo dvoje ljudi (dobrodušni vojnik i pronicljiva časna sestra), napušteni otok i kemija kakve nema ni u kombinacijama Astairea i Rogers. Dovoljno je slušati njih dvoje kako izgovaraju imena jedno drugoga i užitak je na vrhuncu.
Jedna od najvećih glumica 20. stoljeća i gospodar pojma "cool"... Zar je moglo biti drukčije?
Rekli smo da ga je publika voljela, no to zvuči kao da je riječ o nečemu što pripada davnoj prošlosti. Filmski svijet, filmska umjetnost i filmofilija kao hobi odabranih i dalje slave svog razmetnog sina. To se ne mijenja već najmanje 80 godina.
"Znate kako izgleda obožavatelj Roberta Mitchuma? Pun je bradavica i peruti, vjerojatno ima i kilu, ali pogleda mene na platnu i pomisli: 'Ako taj propalica može uspjeti, onda i ja mogu dogurati do predsjednika.'" - R. M.
Eto, i mene je najstrašnije izvrijeđao, ali rekao sam vam da ga je nemoguće mrziti.
