TKO GOD je u proteklih nekoliko mjeseci pročitao vijest o novom filmu Francisa Forda Coppole, čuvenog autora trilogije Kum i Apokalipsa danas, koji je sa 120 milijuna dolara sam financirao film za koji su i kritičari i rijetki gledatelji procijenili da je uglavnom negledljiv, morao se zapitati je li taj čovjek prolupao.

Pa je, ali to nije nova vijest. Coppolina megalomanija je općepoznata, stoga je i naslov filma Megalopolis, koji bi mu mogao biti posljednji u karijeri, posve prikladan. Megalomanija datira iz vremena u kojem je njegov holivudski status bio podjednak onome Jamesa Camerona kada je, nakon Oscara za Titanic, uskliknuo: "I'm the king of the world!" 

Kralj Hollywooda s kompleksom boga

Nakon megauspješnih Kuma i Kuma 2 Coppola je zaista bio kralj Hollywooda i mogao je birati projekte, no zaglavio je u džunglama Filipina snimajući Apokalipsu danas koja je prerasla u produkcijsku kataklizmu.

Teški uvjeti snimanja kao što su vrućina i vlaga, neoprezan ulazak u kišnu sezonu, problemi s glumcima - prvo je otpustio Harveyja Keitela i zamijenio ga Martinom Sheenom, koji je tijekom snimanja doživio srčani udar, a kasnije nije mnogo pomogla ni nonšalancija Marlona Branda, koji je na snimanje došao potpuno nepripremljen itd. - kao i intenzivno korištenje trave i drugih rekreativnih droga, snimanje su produljili u beskonačnost, a isto tako i troškove produkcije. 

Ipak, Coppola nije izgubio entuzijazam pa je nekoliko mjeseci prije premijere filma proslavio 40. rođendan raskošnim tulumom na kojem su njegovi prijatelji i suradnici kao što su Robert De Niro, George Lucas, Dennis Hopper i drugi navodno skandirali "Mi ćemo vladati Hollywoodom" i "Francis ima moć".

Coppolin kompleks boga očito nije od jučer niti su se ove parole pojavile niotkud. Naime, maštao je o tome da otkupi neke holivudske studije kako bi stekao potpunu kontrolu nad svojim filmovima, no svaki put kad se upustio u avanturu vlastite produkcije zaglavio bi u financijskim problemima. Uostalom, na taj način se dogodio i sam Kum.

Očekivani narativ karijere poput Coppoline sveo bi se na tezu kako on godinama neuspješno traga za filmom kojim će nastaviti tamo gdje je stao s Kumovima, što mu ne uspijeva. Stvar je, međutim, nešto drugačija.

Snima filmove kakve je oduvijek i želio

Naime, Coppola nikad nije želio snimati filmove kao što su Kumovi ni same Kumove.

Fasciniran europskim modernizmom, želio je režirati osobne umjetničke filmove poput Jeana-Luca Godarda ili Michelangela Antonionija, no velik dug koji je imao prema Warner Brosu, nastao na njegovim prethodnim filmovima, natjerao ga je da, uz nagovaranje rodbine i Georgea Lucasa, pristane režirati Kuma. Zatim, naravno, i nastavak. 

Ipak, velik dio karijere, a osobito posljednjih dvadesetak godina, Coppola snima upravo onakve filmove kakve je oduvijek i želio - osobne, umjetničke, ponekad eksperimentalne, uvijek nekomercijalne. Youth Without Youth, Tetro, Twixt - je li tko možda čuo za ove filmove? Nisu stari, snimljeni su u zadnjih 15-ak godina.

Sigurno postoje filmofili koji su ih gledali, no nema ih mnogo. Teško je sjetiti se još nekog tako velikog režisera kakav Coppola nesumnjivo jest koji je potonuo do te razine irelevantnosti da mu nove filmove rijetko i spominju u medijima, a još rjeđe recenziraju. Uostalom, vjerojatno ne bismo čuli ni za Megalopolis da nije koštao 120 milijuna dolara i kao film-event završio u konkurenciji za ovogodišnju Zlatnu palmu.

Štos je u tome da se, nakon što je nekoliko puta bankrotirao ili skoro bankrotirao, Coppola konačno ipak obogatio, ali ne od filma (logično), već od vinogradarstva i vinarstva. Upravo je prodajom dijela vinograda financirao Megalopolis, a izvjesni potpuni financijski neuspjeh filma - jedva da će povratiti koji milijun iz svjetske kinodistribucije - ovaj put ga čak neće koštati bankrota. 

Kakav je Megalopolis?

No, kakav je zapravo taj Megalopolis? Pa, sasvim u skladu s reputacijom koja ga prati. Sve mega: megaspektakularan, megapretenciozan, megapompozan i megadosadan. Polazi od otrcane ideje kako današnja Amerika predstavlja ono što je nekoć bilo Rimsko Carstvo, ključni toponim i predvodnik suvremene civilizacije koja srlja u dekadenciju.

U suvremeni New York, koji naziva Novi Rim, stoga implementira prilagođeni narativ antičkog Rima, Katilininu urotu i pokušaj rušenja Rimske Republike. 

U središtu priče je Cezar Katilina (Adam Driver), šef Zavoda za dizajn koji se sukobljava s korumpiranim gradonačelnikom Ciceronom (Giancarlo Esposito). Cezar želi preobraziti metropolu Novog Rima u utopijsku budućnost, a naziva je Megalopolis. S druge strane, gradonačelnik se drži starih vrijednosti i želi očuvati postojeći poredak koji je utemeljen na pohlepi i moći.

Između njih je Julija (Nathalie Emmanuel), kći gradonačelnika koja je zaljubljena u Cezara. Njena lojalnost je podijeljena između oca i ljubavnika, što je prisiljava da donese tešku odluku i odabere budućnost za koju vjeruje da je najbolja za čovječanstvo. Tu je još i televizijska voditeljica Wow (Aubrey Plaza) koja je također zaljubljena u Cezara, ali je u braku iz interesa s bogatim bankarom Krasom.

Coppola nije pretjerano zainteresiran ni za priču, ni za likove filma, još manje za dramski sukob koji fingira grčku dramu, sve je to zapravo tek izlika za plasiranje velikih misli, citata i vizuala. Nije stoga iznenađujuće da je priča suhoparna, dijalozi neduhoviti, a likovi tek u funkciji ilustracije Coppolinih ne odviše svježih ni originalnih ideja.

Megalopolis, naime, predstavlja pokušaj podvlačenja crte pod vrijednosti starog svijeta i otvaranja perspektive za neki novi u kojem utopija neće prerasti u distopiju i u kojem se više neće ponavljati vječni sukob između idealizma i pragmatizma. No, hoće li si oni zaista pružiti ruke kao Cezar i Ciceron na kraju filma? Nisam baš uvjeren.

A što se događalo na setu?

Zanimljivija od samog filma ponovno je priča o produkciji koja je, slično kao i Apokalipsa danas, prerasla u višegodišnje zlostavljanje suradnika, spominjalo se čak i neprimjereno seksualno ponašanje, bezbrojna odgađanja, izmjene scenarija, svađe i poskupljenja.

Navodno je Coppola, kao i nekoć, dosta intenzivno konzumirao razne supstance, često provodio dane u svojoj kućici razmišljajući ili režirajući na daljinu, dovodeći do ludila suradnike koje još nije otpustio. Jedan član ekipe svjedoči: "Ovo zvuči ludo, ali bilo je trenutaka kada smo svi čekali i komentirali: 'Je li ovaj tip ikada prije snimio film?'" Pa je, ali na identičan način. 

Uza sve to, tijekom snimanja razboljela se i Coppolina supruga Eleanor s kojom je proveo cijeli život, a umrla je mjesec dana prije premijere filma u Cannesu. 

Coppola je film završio neposredno pred svoj 85. rođendan, no navodno mu vitalnosti i oštroumnosti ni danas ne nedostaje. Baš kao ni dobre stare egomanije i megalomanije. Arhaičan koncept filma ipak prati i poneka vrlina. U prilog Coppolinom redateljskom oku, koje očito još dobro vidi, ide odabir glavnih glumaca.

Teško je danas naći atraktivniji glumački dvojac od Aubrey Plaze i Adama Drivera, a ni ostatak casta nije loš, dok pojavljivanje Dustina Hoffmana u maloj ulozi fiksera Bermana svakako pišemo pod plus.

Svjestan da radi vizualno atraktivan film, Coppola je izjavio kako ga je strah da i sam ne snimi Marvelov film. Taj strah nije bio neopravdan; naime, njegov je film podjednako spektakularan i podjednako isprazan, no uz to i nešto dosadniji od većine Marvelovih, što baš i nije lako postići.

Zapravo, svaki Gotham, čak i onaj iz najgorih, Schumacherovih Batmana, pruža mnogo živopisniji, točniji i uzbudljiviji doživljaj dekadencije naše civilizacije od suhog i artificijelnog Megalopolisa.