PROSJEČNI hrvatski građanin je porezni obveznik s prosječnim primanjima. U braku je, ima jedno dijete, živi u Zagrebu, posjeduje auto, ne puši i plaća TV pristojbu. Takve parametre hipotetskog građanina zadala je Udruga Lipa u svom poreznom kalkulatoru, u kojemu su izračunali kako taj isti prosječni Hrvat provede pola godine radeći za državu, a drugu polovicu za sebe i svoju obitelj.
>> Porezni kalkulator pokazao: Pola godine radite za sebe, a pola za državu
Kalkulator je izračunao kako hipotetskom Hrvatu u ovoj godini treba doslovno pola godine dok svojom plaćom isplati državu. Kad to napravi, kad isplati školstvo, zdravstvo, brojne agencije, institute, ustanove i njihove subvencije, poticaje, potpore i naknade, tek onda počinje raditi za sebe. Taj Dan porezne slobode ove godine pada 1. srpnja.
Svoj individualni Dan porezne slobode možete izračunati ovdje.
Tom prilikom razgovarali smo sa Zoranom Lowom iz Udruge Lipa. Zanimalo nas je na koji način se može spriječiti, ili barem popraviti, tragikomična situacija u kojoj čovjek mora pola godine hraniti državu prije nego što počne hraniti sebe. Upitali smo ga postoji li neki prirodniji, efikasniji i pametniji način za preživljavanjem u Hrvatskoj, a da ne uključuje tovljenje nepoznatih parazita koji uživaju na polugodišnjoj grbači poreznih obveznika.
Kako ste uopće došli do hipotetskog Hrvata?
"Uzeli smo u obzir prosječna primanja iz radnog odnosa, sva davanja koja idu na doprinose, poreze, dohotke, prireze, trošarine, itd. Sve smo uzeli u obzir i iskoristili Zagreb kao primjer najizdašnijeg kolača jer u njemu živi četvrtina Hrvatske. Uzeli smo u obzir sve faktore i napravili kalkulator."
Koja je ideja iza kalkulatora, zbog čega ste ga napravili?
"Generalna ideja je bila da se ljudima pojasni, bez složenijih ekonomskih i financijskih objašnjenja, grafikona i tablica, koji su većini građana odbojni ili nerazumljivi. Da im se na jednostavan način pokaže koliko zapravo rade za sebe i koliko rade za državu. Naravno, mora se uzeti u obzir to da u državi postoje zdravstvo i školstvo. Međutim, i oni su prilično neefikasni i mora se postaviti pitanje preplaćujemo li mi možda tu vrijednost. Gledajući, recimo kod učitelja, učinak na PISA testovima, mi stalno padamo. Naše visoko obrazovanje je postalo kriminal, zagrebačko sveučilište je ispod 800. mjesta. Zašto mi to onda uopće plaćamo?
Htjeli smo da ljudi vide da pola godine rade za sebe, a pola za državu, a država se ne može opravdati kako plaćamo vrtiće, škole i bolnice. Istina, plaćamo ih, ali to je tako neefikasno. Pogledajte, recimo što predlaže ministar Kujundžić. On opet inzistira na podizanju trošarina na duhan i alkohol. On nije sposoban provesti reformu u toliko neefikasnom zdravstvu. Imate liječnike koji obrađuju 50 pacijenata na dan, a imate ih i koji ih obrade pet na dan, a jednako su plaćeni. Zar to nije jedna ogromna rupa? A imate more takvih stvari samo u zdravstvu. Od preklapanja bolnica, nepotrebnih bolnica u manjim sredinama, preko dupliciranja, do rupetina u javnoj nabavi. Samo tu se može uštedjeti nekoliko milijardi, ali on je lijen, nesposoban i ne želi se nikome zamjerati. Najlakše je podići trošarine i poreze.
A to je samo jedan resor, imate sličnu situaciju i u drugima. Primjerice školstvo je klijentelistička močvara bez meritokratskog pristupa i natjecanja. Kvote studenata i učenika nisu definirane po vrsti rada, nego po profesorskim katedrama. Na kraju će par stotina studenata završiti na burzi, bez perspektive, a mi to plaćamo u ovih pola godine iz kalkulatora. Dio na koji se država poziva, dio o zdravstvu i školstvu je vrlo upitan. Nitko nema ništa protiv doktora, ali i oni moraju biti dio sustava koji efikasno mjeri njihov učinak. Doktori i doktori nisu isti. Ima ih fenomenalnih, ali ima i onih koji samo gledaju kako u fušu odraditi neku privatnu karijeru. Ne može netko raditi takav posao na dva mjesta i biti efikasan, to je nemoguće."
Kujundžić je lice u koje se može uperiti prstom i okriviti ga za stanje u zdravstvu. Međutim, što hipotetski građanin iz vašeg kalkulatora može napraviti kako bi izbjegao situaciju da pola godine ne radi za državu?
"Sad smo ušli u područje politike. Prije svega, iako to možda nije utješno, građanska dužnost se mora odraditi. Mora se glasati i mora se ići na izbore, iako nemamo neki veliki izbor. Ako uopće ne idemo na izbore, ostavljamo izborni teren klijentelističkim grupama koje su jako motivirane za izlazak na izbore jer ih država potkupljuje, primjerice na nivou lokalne samouprave. Vuk Vuković je u svom istraživanju dokazao da kod 20-ak posto biračkog tijela jedinice lokalne samouprave kao što su župani, načelnici i gradonačelnici dobivaju izbore jer drugi apstiniraju. Njihove interesne grupe koje oni potkupljuju raznim pogodnostima kao što su besplatni udžbenici, dodaci na mirovine i jeftinije karte za bus, motivirane su i jače izlaze na izbore. I onda tu imate začarani krug klijentelizma. Jedan od koraka je da ljudi izađu izbore i da barem spriječe taj najgori oblik klijentelizma.
Drugi korak je jače građansko organiziranje u udrugama kao što je Lipa. Kod nas je, nažalost, većina grupa kvazisocijalni inženjering i kvazihumanitarni rad. Uglavnom se oslanjaju na državu i financiraju iz proračuna, a time postaju ovisni o državi i neće je kritizirati. Primjerice, mi jedne kune od države nismo dobili. Financiramo se isključivo članarinama i manjim donacijama. Uglavnom radimo volonterski, imamo jednu tajnicu na pola radnog vremena. Potreban je društveni rad. Nije ni Facebook loš, ali to je najmanja razina. Ne znam što više može prosječni građanin učiniti. Nemamo političkih stranaka u koje se mogu uključiti, a da bih im ja to preporučio. Možda će nastati nove stranke, kao što je Macron uspio s potpuno novom strankom. Ako se pojavi neki karizmatični lider i reformist, ne nekakav politički demagog, onda bi takvog trebalo podržati."
U redu, toliko može hipotetski građanin. Što može učiniti država?
"Prije svega, treba provesti reformu javne uprave. To nam je rak-rana. Od efikasnosti javne uprave ovisi niz drugih odrednica. Znači, treba prije svega reformirati javnu upravu tako da se uspostavi mjerljivi sustav učinka. I to mora ići od vrha. Ministri trebaju dobivati parametre, primjerice Kujundžić bi trebao dobiti od premijera zadatak da provede reformu koja bi trebala učiniti sustav održivim u roku od dvije ili tri godine, i to u sklopu postojećih prihoda. Mora sustav racionalizirati i učiniti ga efikasnim, a da standard zdravstvene usluge ne padne. Postoji niz mjerljivih kriterija standarda zdravstvenih usluga, od uspješnosti operacija, broja smrtnosti do infekcija u bolnicama i dužine boravka pacijenata u bolnicama, kao i postotka onih koji se vraćaju s naknadnim posljedicama. Svjetska zdravstvena organizacija i Europska komisija imaju takve sustave mjerenja i to je sve lako mjerljivo. Nema tu izmišljanja tople vode, samo se treba primijeniti. Ministar mora onda zadužiti sve ispod sebe, pomoćnike i ravnatelje bolnica, piramidalno i mjerljivo, da se mjeri svaki kvartal i svakih pola godine, a onda bi se po tome ocijenio ministar i oni prema dolje. Premijer bi ga ocijenio, a ministar bi zbog toga, zbog ocjene, vršio žestok pritisak prema dolje da i oni obave svoj dio posla, inače otpadaju. Međutim, problem počinje od vrha."
Spomenuli ste rok u zdravstvu od dvije ili tri godine. Je li taj rok moguće provesti sa sadašnjom situacijom u Hrvatskoj? Bi li se taj rok mogao ostvariti s ministrom Kujundžićem?
"Ne, on je potpuno neupotrebljiv. On ne pokazuje nikakvu volju. Možda ima više nego što vidimo, ali onda u tom slučaju ne želi ništa. On je onda tipičan oportunist koji se ne želi nikome zamjeriti, a to je vrlo bolno raditi. Bolno se boriti s interesnim skupinama, a zašto bi on to radio kad može dizati poreze i trošarine."
Može li se taj rok ostvariti u roku od dvije ili tri godine, pod uvjetom da se na čelu nalazi netko sposoban?
"Izvedivo je, čak i u kraćem roku, od dvije godine. S obzirom na to da nam je zdravstvo sad upalo u rupu od 8 milijardi kuna, ako bi se zbilja radilo o drastičnoj reformi, možda bi bila potrebna financijska pomoć. Ne znam može li se nadoknaditi 8 milijardi jer je tolika rupetina nastala da se ne može izvesti u dvije godine. Ali ako bi se radilo o ozbiljnoj inicijativi, u tom slučaju smatram da bi se isplatilo zadužiti, pod uvjetom da se reforma provede i da se ne stvaraju daljnji minusi."
Bi li se reforma mogla odraditi uz Plenkovića na vlasti, ali sa sposobnim ljudima ispod njega?
"On je prihvatio neke sposobne ljude. Ministar financija je dokazano sposoban. Nije bio sretan, ali je prihvatio Blaženku Divjak, koja je sposobna. Mislim da on nema potencijala ni volju te da se, kao i većina političara prije njega, ne želi upuštati u riskantne i ozbiljne poteze. Tu bi se morao sukobiti s interesnim skupinama i parazitima kojih ima na bacanje. To se njemu ne da jer je to užasno težak put. To je stvar za državnike, a ne za obične političare kakvi su oni. Pogledajte te ministre. Čekamo reforme u ministarstvu uprave i zdravstva. U obrazovanju imamo ministricu koja se bori. Što se tiče mirovinske reforme, Pavić pokazuje nekakve naznake, ali je napravio potencijalno opasan kompromis. Međutim, on je ipak napravio neke stvari koje su tražile i Svjetska banka i Europska komisija, kao što je nagrađivanje dužeg radnog staža te penaliziranje prijevremenog umirovljenja. Problem s izvlačenjem novca iz drugog mirovinskog stupa nije dobro izveden. To bi bilo prihvatljivo da je predložio pomicanje s 5 posto na barem 6 posto, tako da ljudi vide da se ne odustaje od drugog stupa. Ovako se dobiva dojam da odustaju, što je jako loše".
Što sve treba izbaciti? Što treba ukinuti i odrezati?
"Evidentno je da je 10, 15, a možda i 20 posto javnog sektora potpuno neproduktivno. Bez njih se može mirne duše. Međutim, to se ne može mehanički odraditi, da vam se ne dogodi da ste s prljavom vodom izbacili i dijete. Mora se analizirati resor po resor, ministarstvo po ministarstvo, agencija po agencija. Imate konzultante koji to rade. Imali smo već takve pokušaje, ali njihovi prijedlozi nisu prihvaćeni. Zašto? Konzultant predloži restrukturiranje i rezanje toliko i toliko ljudi, unutarnju reorganizaciju, uvođenje kriterija mjerenja uspješnosti, nagrađivanja prema radu, ali ništa od toga. Mi imamo katastrofalan Zakon o državnoj službi. Znatno je restriktivniji u pogledu prava poslodavca prema zaposlenicima u odnosu na Zakon o radu. Vi uopće ne možete dati otkaz čovjeku koji radi za državu. Morate kalvariju prolaziti da bi se to dogodilo i na kraju ga sud vrati. Zakon je postavljen tako da mu se otkaz može dati samo ako počini kazneno djelo ili tešku disciplinsku povredu. Ako je loš radnik, nema šanse. To se mora promijeniti. Prvo treba krenuti od reforme javne uprave jer je ona podrška svim ostalima i cijelom društvu.
Kao što sam rekao, mora se ići piramidalno. Ministru uprave se moraju dati određeni parametri koje do kraja mandata mora provesti. Onda ga se mjeri i ako ih ne napravi, leti. Ništa se ne može mehanički rezati, iako ima i opskurnih agencija za koje nitko živ ne zna čemu služe. Čak i u Hrvatskoj ima konzultantskih kuća koje su se i po svijetu afirmirale, baveći se reorganizacijom i restrukturiranjem javnog sektora. Ima jedna kuća koja ima fantastične reference u cijelom svijetu, ali njih se ovdje ne koristi. Kod nas, kad ih i angažiraju i kad oni daju prijedloge, ne sluša ih se jer to znači rezanje".
Koliko je ukupno ljudi trenutno zaposleno u javnom sektoru u Hrvatskoj?
"Ukupno ih je oko 270 tisuća, uključujući i zdravstvo i školstvo. Da se otpusti 10 posto ljudi zbog neefikasnosti, ne bi se uopće osjetilo. Ne govorim o paušalnom otpuštanju liječnika ili nastavnika, već o viškovima. Oprezan sam kod izjava o otkazima. Radije bih volio vidjeti pravu reformu koja će izbaciti taj višak. Treba taj višak kroz reformu sam isplivati, a političari moraju imati hrabrosti da ga odrežu. Što se tiče problema nezaposlenosti, Europska komisija nam sad daje nevjerojatna sredstva. Primjerice, ove godine imamo 2 milijarde i 700 milijuna kuna samo za proces prekvalifikacije nezaposlenih. Imamo novce da te ljude možemo dodatno školovati, prekvalificirati ih i staviti ih na tržište. Kad dođu na burzu, može im se financijski pomoći i uputiti ih na tržište. Poslodavci su gladni zanimanja. Primjerice, imate probleme s traženjem ljudi u ugostiteljstvu, da ne govorim o medicinskim sestrama, liječnicima, informatičarima i slično. Ti ljudi iz javnog sektora bi našli mjesto na tržištu rada, samo da političari to shvate".
Što sa županijama?
"Nisu samo županije problem, mi imamo petsto općina. Osobno bih županije pretvorio u pokrajine. Mogu se one zvati i županije, svejedno, ali da ih bude četiri ili pet, to je dovoljno za Hrvatsku. Tako da imaju fiskalni kapacitet da mogu biti ozbiljne pokrajine po kriterijima Europske unije. Treba ih organizirati da mogu biti financijski održive, da mogu financirati vlastita sveučilišta, zdravstvo, školstvo, lokalnu infrastrukturu. To se ne može izvesti s ovoliko županija, pogotovo što su neke devastirane i samo se grebu od državu. Županije treba smanjiti, a općine registrirati da ih bude najviše sto".
Što je s korisnicima socijalne pomoći? Posebno onima koji, kao na primjeru Bjelovara, odbijaju raditi? Je li okrutno odbiti im pomoć, a ipak je izgledno da ima mnogo simulanata koji koriste socijalnu pomoć jer ne žele raditi?
"Krenuo bih od nezaposlenih. Još uvijek imamo oko 150 tisuća nezaposlenih, a pritom na tržištu radnja postoji velika potražnja za nizom struka. Ne radi se samo o doktorima ili inženjerima, traže se ljudi i u građevini, turizmu, graditeljstvu i trgovini. Problem je što se ne prekvalificira ljude. Država tu mora biti oštrija. Neka da priliku jednom, dvaput i triput, ali nakon toga više nema. Ako netko odbije tri ponude za posao, treba ga skinuti sa socijalne pomoći. Povlaštene mirovine također treba preispitati i rezati".
Kako bi se država trebala postaviti prema brojnim udrugama koje financira?
"Jedini i pravi test za udruge je da dokažu da su društveno korisne i da postoji društveni interes za njih te da sami nešto zarade. Država im može pomoći ako smatra da postoji opravdan društveni interes da im se pomogne. Ako zarade jednu kunu od članova i donatora, neka im država na tu jednu kunu doda još jednu. A ne ovako, da se šlepaju na račun državnog proračuna.
Što se tiče kulture generalno, teško je reći. Imate kazališta, filharmonije, operu, knjižnice. To je teža situacija. Na primjer, Česi su uveli financiranje kazališta tako da ne financiraju hladni pogon nego samo projekte. Na temelju te inicijative češke vlade sada u Pragu ima 250 kazališta. Niknulo je mnogo privatnih kazališta jer izlaze sa zanimljivim projektima koje država financira. To je fantastično utjecalo na porast ponude kazališta i kazališnih programa. To je jako dobar i provjeren model", ispričao je Zoran Low u razgovoru za Index.